Spletom okolnosti zadnjih dana proučavao sam historiju i način života Sjeverne Irske, zemlje ni na nebu ni na zemlji, zvanično dio Ujedinjenog kraljevstva, populacija 1,7 miliona stanovnika a koja zbog svoje burne prošlosti dijeli mnogo sličnosti sa Bosnom i Hercegovinom. Iskreno koliko god se čovjek trudio, sva ta njihova historija sukoba za mene je preopširna i besmislena jednako kao i sukob u Ruandi, Liberiji ili bilo gdje na našem globusu. Koliko god se trudio teško je pohvatati sve te činjenice i historijske datume zbog kojih republikanci i unionisti i dan danas jedni druge kolju , dave, dižu u zrak, bacaju cigle jedni na druge te mrze predano i postojano iz dubine duše još od dana iz školskih klupa.
Belfast najveći grad Sjeverne Irske sa populacijom oko 700 hiljada stanovnika pomalo nalikuje našem Sarajevu. Podijeljenost ovog društva je najbolje i okom vidljiva upravo u ovom gradu. Od 1969 pa do danas u Belfastu je od nekoliko privremenih broj zidova koji dijele katolike i protestante porastao na četrdesetak u ukupnoj dužini od 21 kilometra a neki od njih su visoki i po 8 metara. «Peacelines» koji su betonski, metalni ili cigleni dijele kvartove i ulice. Pojedine kuće se nalaze uz sami zid, ljudi žive jedni pored drugih a da se nisu nikad upoznali osim, u rijetkim trenutcima kada zid nije dovoljno visok da spriječi ciglu koja može da preleti preko «pislajna» i razbije vam krov na kući. Zbog toga ne čudi da su pojedina kućna dvorišta u kojima se igraju djeca ograđena i liče na prave žičane kaveze. Da ne bude sve tako crno, vezano za Belfast, vjerovali ili ne poznati i veličanstveni brod Titanik izgrađen je upravo u Belfastu.
Bez obzira na njihova uvjerenja, blistave mitove i velike heroje jedna pojava u Belfastu mi je ostala u pamćenju i izazvala moje poštovanje. U zemlji u kojoj vladaju paramilitarne grupe a nasilje je široko rasprostranjeno, policija baš kao i u Bosni ne radi mnogo osim što broji opljačkane i evidentira izbodene. Ipak u Belfastu nije lako biti kriminalac. «Punishment attacks» ili kazneni napadi imaju nekoliko oblika. Svakako su najpoznatiji «Knee-capping» ili namjerno ranjavanje žrtve vatrenim oružjem u koljeno sa svrhom ilegalnog kažnjavanja odnosno provođenja ulične pravde, teži oblik ovoga je takozvani «six-pack» ili ranjavanje u gležanj, koljeno i bedro a ne paket Premingera ako je neko možda pogrešno pomislio. Ipak ovo nisu najrasprostranjeniji oblici uličnog kažnjavanja, oni su tek rezervisani za najteže oblike ološa kao što su recimo ubice djece u tramvaju. Mnogo češći oblici su «punishment beating» odnosno premlaćivanja u skladu sa veličinom prijestupa od cipelarenja, bejzbolarenja do ravnanja prstiju čekićem. Poznati prijestupnici najčešće dobiju prvo upozorenje da se nalaze na «hitlist» ili listi za odstrel, ukoliko nije riječ o recidivu i počinitelju teškog djela vrlo vjerovatno da će se prijestupnik izvući samo sa javnim sramoćenjem poliven katranom i perjem ili će svojevoljno stajati na raskrsnici sa velikim transparentom «I’m scum who robbed our own people» ili “Ja sam ološ koji je krao vlastiti narod” i priznajem ovaj posljednji oblik mi se jako dopao i konačno izazvao moje divljenje prema ovom narodu.
Iako ne kažem da sam tako ekstremna osoba ili nedaj bože da ovdje zagovaram ilegalne načine borbe protiv kriminala u Bosni, priznajem da sam pomalo razočaran vlastitom zemljom i narodom koji umjesto časti često bira poniznost i divljenje prema dokazanom ološu, nezainteresiranost za druge i za okolinu, odnosno okreće glavu u stranu dok njegovom suputniku drugi džepari po torbi. Lopovluk je postao pošten zanat pa okreni glavu jer i lopov mora da od nečeg živi. Okreni glavu kad djecu bodu ili nastreljuju a ubice poštedi jer su mladi, poštedi im i roditelje jer nije lako biti majka ubice. Ako je neko nekome prodao ciglu, onda je to dobar vic koji se dugo prepričava a nije bezobzirna pljačka od strane ološa koji će sutra dan možda zapaliti staricu. Žicanje i prosjačenje, krađa mobitela da bi se pohvalio sa njim ili prodaja ukradenog da bi se zovnula tura za društvo, tamo negdje u nekom virtuelnom svijetu, gdje će ispasti čovjek a ne običan ološ. Nakon svega pitam se ima li časti i gdje je to veliko srce i obraz o kojem se tako puno govori u Bosni. Sasvim sigurno, ipak postoje velike razlike između nas i Sjeverne Irske.
Post je objavljen 30.05.2011. u 18:29 sati.