Dok ne dobijemm vlastitu internet konekciju malo cu kasniti sa tekstovim. Sifra kuća u izgradnji. A do tada, da blog ne bi mirovao prenos teksta iz Jutarnjeg lista - ne skracena verzija.
---
Neudobni njemački vojni zrakoplov kružio je iznad kabulske piste čekajuci znak za dozvolu slijetanja. Ispalio je toplotne mamce kako bi izbjegao moguće raketne napade sa okolnih brda. Promijenila sam četiri zrakoplova kako bih u roku od dva i pol dana stigla u Kabul, a ovaj zadnji bio je ubjedljivo najneudobnije prijevozno sredstvo u kojemu sam morala provesti duže od nekoliko sati. Vojnici koji su putovali skupa sa mnom pokušavali su zadržati hladnokrvne izraze lica, ali im se svima u očima nazirao strah. Kada zrakoplov dotakne kabulsku pistu, svi mi po prvi put stupamo na tlo ove okrutne, ratom razorene zemlje.
Kada je zrakoplov napokon stao i kada su se otvorila vrata za teret, oprezno sam izmilila iz vozila na ispucalu pistu. Žuta prašnjava brda okružavala su zračnu luku, a mene su okružavali do zuba naoružani njemački vojnici. Uspjela sam na sebe natovariti svoj prtljag i oteturati u prijamni ured. Golemi vojnici nisu mi namjeravali pomoći sa stvarima, iako sam se očigledno patila sa svojim teretom. Tiho sam psovala kavaljerstvo njemačke vojske kada mi se približio jedan afganistanac: „Odakle ste miss,“ pitao me na čudnom engleskom i dodao „mogu li vam pomoći?“ Nepovjerljivo sam prihvatila pomoć, a afganistanac, prvi u mom životu, nije prestajao govoriti: „Afganistan, divna zemlja. Divni ljudi. Gostoljubivi. Dobro došla, dobro došla.“
Nepovjerljivost većine stranaca prema domaćinima uvriježena je duboko u svakog novopridošlicu, te u većinu onih koji u Afganistanu rade godinama izolirani sigurnim ogradama od ljudi kojima su došli pomoći. „Pravi su divljaci. Prljavi i nekulturni. Sve ce učiniti da te prevare,“ rekao mi je jedan od kolega iz redakcije prije nego me je upoznao sa kolegama afganistancima.
Moje nepovjerenje nastavilo se i kada smo suprug i ja uselili u naš prvi afganistanski dom. Kućica koju smo iznajmili od jednog bradonje iz provincije Ghazni, nije bila nešto na što smo inače navikli. Plafoni od trske, blata i okrečenog platna nisu ulijevali povjerenje, kao ni krti blatni zidovi naše straćare koji su se krunili na dodir. Ali je vrt iza kuće bio nešto prelijepo, zelenije od cjele okoline nas.
Kada smo nakon dužih pregovora u kuću dobili wc šolju i tuš kabinu, potpisali smo ugovor. Gazda je otišao, a mi smo ostali među golim zidovima pitajući se kako dalje. Kuća je bila popuno neopremljena, a mi nismo bili spremni za susret sa kabulskim bazarom, niti smo znali gdje se neki bazar nalazi.
Tada počeše dolaziti susjedi. Kako je bila sezona grožđa, prvi susjed je donio veliki oval sa plodovima iz svog vrta i čekić! Razmijenili smo nekoliko uljudnih pokreta, a on je već postavljao nekakve komade drveta iznad prozora. Drugi susjed je došao s balom tkanine za zavjese, a treći sa šivaćom mašinom. Uskoro smo imali zavjese na svim prozorima. Stizalo je još susjeda i naše dvorište izgledalo je kao sajmište gdje su potpuno nepoznati ljudi donosili stvari za koje su mislili da će nam nekada trebati. Zbog nepoznavanja jezika bili smo isključeni iz njihovih dogovora, ali svi osim nas su znali šta treba raditi. Tako smo dobili stol, stolice, suđe i šporet. Netko je na vrata instalirao i zvono koje je na opće zadovoljstvo susjeda najavljivalo dolazak gostiju sa gromoglasnim „Eselem alejkum“ pozdravom.
Osim namještaja i usluga, susjedi su prvih sedam dana i kuhali za nas. Svaki dan dobijali bismo obrok iz druge kuće. Servirali bi nam stol u našoj bašti, strpljivo pričekali da pojedemo, a još prljave tanjure sa ostatcima bi vratili kućama. „Ostatke nose svojoj obitelji. Hrana se prvo ponudi gostu, a ono što ostane jede obitelj“, objasnio mi je prevoditelj, pashtun Said Sarwary koji je sa mnom u to vrijeme dijelio kancelariju. „To je stari pashtunski običaj.“ Iako je gostoljubivost ljudi tipična za sve afganistance, svaki će afganistanac prvo naglasiti izrazitu gostoljubivost upravo svog plemena, a kada ga pitate za nacionalost svi će uvijek pored zemlje porijekla naglasiti i pripadnost svom plemenu. Stalne razmirice među pripadnicima različitih plemena prestaju samo onda kada zemlja nađe zajedničkog neprijatelja, a krhka primirja i plemenske granice regulira, uz pomoc medjunarodne zajednice, Ministarstvo za plemenska pitanja i granice.
„Pashtuni su starosjedioci Afganistana. Bili su tu prije svih osvajanja.“, ponosno mi objasnjava Said dok mi pokušava objasniti komplicirane plemenske odnose. „Najveći pashtunski neprijatelji su hazare, potomci Džingis kana. Njih svi mrze.“ „Koji svi?“ zanimalo me. „Pa svi: tadjici, uzbeci, baluchiji, kuchiji, turkmeni, nooristanci, svi.“
Hazare su omraženi upravo zbog osvajačke prošlosti svoga pretka, te zbog okrutnih ratnika koji su jednom uspjeli preuzeti vlast nad Afganistanom iz ruku pashtunskih kraljeva. Iako je danas Afganistan islamska drzava uređena po šerijatskom pravu i ima svog predsjednika, pashtuni još uvijek svojim kraljem zovu starog Zahir Šaha, a pravim vladarima svoje zemlje smatraju samo njegovu obitelj.
Došljaku strancu pripradnici svih plemenma izgledaju slično, ali razlike nakon dugogodišnjeg boravka u zemlji postaju očigledne. Prvo počnete uočavati hazare, uglavnom sitne ljude kosih očiju i malih noseva, izrazitih mongolskih crta lica. Zatim u oči upadaju svijeloputi uzbeci, svjetlooki nooristanci i tamnoputi pastuni sa bradama i turbanima. Tadžici imaju maslinastu put poput svojih predaka iz susjednog Tadžikistana, a turkemene, kuchije i baluchije lako uočavate zbog živopisnih nošnji. Turkmeni se najčešće bave prodajom ćilima, nomadi kuchiji uvijek jako šminkaju oči surmom da odgnaju zle duhove, a baluchiji će često imati prsten provučen kroz nos ili upadljivu tetovažu na licu. Unatoč stalnoj mržnji među pripadnicima različitih plemena, ponekad ljubav pobijedi međuplemensku netrpeljivost. Djeca iz ovih miješanih brakova često će biti metom podsmijeha.
Pripadnici svih ovih plemena, neki sa užasom i mržnjom, a drugi sa divljenjem i nostalgijom, pričaju o rusima koji su u Afganistan donijeli oružje, rat i masovne grobnice, ali i vodovod, škole, kanalizaciju, asfaltirane ceste i zračne luke. Ceste koje nisu asfaltirali rusi, ni danas nisu asfaltirane. Put prema Hazaristanu, kako stanovnici Kabula zovu Bamiyan, nije se promijenio već stotinama godina. I dan danas prolazi onim istim „putem svile“ kojim je nekada davno prošao i Marco Polo. Okružen planinama i provalijama jedan je od najopasnijih puteva u Afganistanu. Ukoliko se odlučite poći na ovo putovanje, pružit će vam se prilika da pored divlje afganistanske zemlje vidite i šarolikost svih afganistanskih plemena. Do mjesta Charikar (četiri radnika) iz Kabula vodi asfaltirana ruska cesta. Gradsko stanovništvo je uglavnom miješano. Uz put srećete turkmene i tadžike iz Estalefa kako prodaju grožđe, ćilime ili tirkiznu keramiku po kojoj je ovaj kraj najpoznatiji, ali kada iz Charikara skrenete na makadamski put prema Bamiyanu siva gradska zajednica prelazi u šarolike zajednice kuchija koji svoje koze, ovce i nekoliko krava čuvaju po žutim planinama prekrivenim spaljenom travom.
Nakon nekoliko opustjelih sela, spustit ćete se na put, s jedne strane odsječen planinom, a s druge klancem kroz koji protiče plitka rijeka. Tu su ljudi uglavnom bradati, obučeni u crno. Talibani. Njih jednoglasno mrze sva plemena i od njih zazire stanovništvo koje je imalo taj peh da živi na teritoriji pod njihovom okupacijom. Talibane vole samo talibani. Kroz ovaj dio mali toyotini kombiji prolaze jako brzo jer su tu česte zasjede protalibanski orijentiranih pashtuna. I opet slijedi nekoliko opustjelih sela, nakon čega stizemo u Hazaristan kroz koji se vozite sve do centralnog grada Bamiyana.
Osim ove ceste koja vodi ka istoku i nekoliko ruskih cesta koje preko planine Solang vode ka sjevernim gradovima Pull-e-Khumriju, Mazar-e-Sharifu i Kunduzu, korištenje ostalih puteva ka zapadnim, južnim i istočnim provincijama danas predstavlja veliki rizik. Posebno opasna cesta je ona koja iz centra provincije Farah vodi ka Heratu, gradu na granici sa Iranom. Ovu cestu zbog čestih napada drumskih razbojnika i protalibanski orjentiranih grupa zaobilaze i domaćini i stranci, a o putovanju automobilom ili autobusom ka Kandaharu, Nimruzu ili Zabulu na jugu zemlje više nitko ni ne razmišlja. Posljednji put su to pokušali korejski turisti – misionari dobre volje, koje su već na početku puta oteli talibani i koji su nakon zajedničke akcije međunarodne zajednice i dugih pregovora napokon spašeni. Uglavnom se po ovoj divljoj zemlji putuje zrakom.
Zračne luke, osim one kabulske, nisu obnavljane otkako su rusi napustili Afganistan. Zbog toga su i putovanja zrakom vrlo neudobna, a čekanje na let podsjeća na pretrpane starojugoslovenske lokalne željezničke kolodvore. Avioni nerijetko kasne, pa se u oronulim zgradama bez ventilacije i zahoda čeka satima. Jedino osvježenje nude starinske cai khane (čajne kuće) ili djeca koja prodaju mlakušastu vodu i gazirana pića uvezena iz Irana ili Pakistana. Kad smo kod tih pića, europski sokovi nisu ni blizu tako kvalitetni kao ovi, naravno ukoliko nisu mlaki.
Odvojeno čekaju žene s gomilom djece i zavežljaja, a odvojeno muškarci. Ponekad bi se suprugu i meni posrećilo pa bismo čekali zajedno, ali se dešavalo da satima čekamo razdvojeni ne znajući hoćemo li se uspjeti naći u istom avionu. Ako se kvota putnika popuni, a jedno od nas ne bude dovoljno spretno kod guranja ne pomaže ni kupljena karta, ni molbe. Ali dolari tutnuti u ruku znaju dobro pomoći. Ono što vam oduzme neudobnost aerodroma nadoknadi se serviranom hranom. Hrana u afganistanskim avionima je najbolja na svijetu. Da ne znam ovo što znam pomislila bih da u tim avionima postoji montirana neka bubnjara na drva na kojoj kuhar miješa komadom drveta kazan pun dobre hrane. Iako u lošem stanju, stari ruski aerodromi ipak funkcioniraju.
Kada su nakon ruske vladavine na vlast dosli talibani, mnoge zgrade i institucije koje su rusi ostavili nisu preživjele. Najgore su stradale škole, knjižnice, kina i kazališta. Glumica Maimoona Ghizal Afghanzoy poznata po ulozi Jamile u ekranizaciji bestsellera „Gonič zmajeva“ sa nostalgijom se prisjeća vremena kada je po gradu mogla hodati bez pokrivene glave i kada je svaki tjedan u kabulskom kazalištu igrala nova predstava: „Nije bilo sramota reći da si glumica ili glumac. Ljudi su rado išli na predstave. Danas, nije sačuvano niti jedno jedino kazalište.“ Rijetke predstave odigravaju se uglavnom u školama koje su obnovljene donacijom stranaca ili u maloj sali narodne televizije. Ova mala sala ukrašena je portretima poznatih afganistanskih umjetnika. Pored slike Maimoone Afganzoyi tu je i slika njene majke.
Na slici, starija zena koja je sramežljivo nadigla burku pjeva pred starinskim radijskim mikrofonom. Maimoonina majka Zuhra bila je prva pjevačica u Afganistanu. Prije nje, na afganistanskom nacionalnom radiju, radili su samo muškarci. Maimoona se rado sjeća vremena dok je radila zajedno sa svojom majkom: „Moja majka je na poslu nosila burku, a ja sam išla na posao obučena po posljednjoj modi u vrijeme mini sukanja.“ Iako pati za vremenom slobode, Maimoona smatra da se situacija u Afganistanu polako popravlja: „Zemlja je ratom sustavno uništavana zadnjih trideset godina, ne može se u 5 godina mira sve to popraviti, vladi treba dati više vremena“.
Maimoonin sin, Hedayat, svjestan je da vladi treba više vremena da izgradi zemlju, ali je kao i većina mladih ljudi nestrpljiv i kritičan: „Ja životarim, a ne živim dok oni kradu od naroda. Kada bi bilo manje korupiranih političara, manje lopova u policiji i vojsci, zemlja bi napredovala puno brže. Mislim da govorim za cijelu svoju generaciju kad kažem da u Afganistanu za mlade nema budućnosti. Svi moji prijatelji pokušavaju srediti vize i naći život negdje drugo.“
I Maimoona i njen sin i njegovi prijatelji polažu veliku nadu u nadolazeće izbore. Nadaju se da će ovaj put narod izabrati one bolje. Svjesni su da novoizabrani neće istrijebiti ni korupciju, ni siromštvo ni talibane, ali se nadaju nekom pomaku naprijed. Pravo glasa na izborima koji bi se trebali održati krajem kolovoza imaju svi državljani afganistana stariji od 17 godina, uključujući i žene. Iako mnogi neće izaći na glasanje, odziv za registraciju birača za sada je jako dobar.
Električar Amin nema veliku nadu: „Opet će amerikanci postaviti koga oni hoće. Moj glas ništa ne znači. Ipak, registrirao sam se za glasanje, a rekao sam i zaručnici da učini isto.“
I dok mnogi sumnjaju u svrsishodnost izbora „nakon 5 propalih godina međuanrodne intervencije“, ima i onih pozitivnijih.
„Sada je pravo vrijeme za promjene. Narodu je dosta korupcije i patnje. Mislim da će izbori biti uspješniji nego ikad. Ja ću glasati za Jalalija. On je dobar sa amerikancima i mogao bi u zemlju donijeti još američkog novca“, optimističan je trgovac i taksista Farid.
Ehsan, krojač i kućepazitelj, našao je i tipično afganistanski način da poboljša šanse svog kandidata: „Moja žena je nepismena, ali sam za glasanje na izborima registrirao i nju. Ona će glasati za mog favorita!“
Dok afganistanci sa nestrpljenjem iščekuju novu osobu koja će voditi zemlju naprijed, talibani uništavaju izborna mjesta i jedinice za registraciju birača, kako na području pod njihovom kontrolom tako i na ostaloj teritoriji samoubilačkim napadima.
A Afganistan, 5000 godina stara kultura i njegova gostoljubiva, mnogobrojna plemena preživjet će bez obzira na ishod izbora, kao što su do danas preživjeli i nadživjeli mongole, grke, britance, ruse, muđahedine, talibane ili bilo kojeg drugog osvajača koji je želio u ovoj siromašnoj zemlji u srcu Azije imati vlast kako bi odatle imao uticaj nad cijelom Azijom.
|
>
