Citam nedavno na nekom od bezbrojnih tinejdzerskih blogova kako je mama kriva za sve. Ova sesnaestogodisnjakinja, koja se potpisuje kao Emocionalno Zlostavljana, kaze: “mama i inace nikad nije zadovoljna. Zato sam ju vec pocela odjebavati. Nije mi vise vazno njeno misljenje."
Druga curica koja sebe naziva Emo girl tvrdi kako nju nikada nitko ne razumije. Njeni osjecaju koji naglasavju njeno osjetljivo stanje svijesti, te njenu zelju za kretivnim izrazavanjem sputavaju zli roditelji.
Emo curica – opazate li iskonsku tugu u njenim ocima
Slika uzeta sa myemohairstyles.com
U isto vrijeme ovje curice i decki imaju racunar, mobitel, idu u skolu i oblace se po posljednjoj emo-modi, a kod frizera placaju enormno mnogo da ih osisa na poseban emo nacin. Svoj osjetljivost naglasavju "pirsanjem" obrva ili usnica. Sve to placaju, omogucavaju i daju roditelji koji se nadaju kako ce te curice jednog dana shvatiti kako im roditelji zele samo najbolje. Tu su i ona famozna indigo djeca koja svoje tinejdzerske musice objasnjavaju svojom neobicnom indigo aurom.
Kada sam ja bila tinejdzer nisu postojali ovi pomodni nazivi, ali da sam ih znala sigurno bih se pokusala proglasiti i emotivno zlostavljanom i indigo i emo tinejdzerkom. Moj pokusaj bi u samom zacetku zasigurno ugusila moja majka. Ono cega se iz tog doba jasno sjecam je da su mi roditelji bili za sve krivi. Danas sa zaljenjem priznajem: moji roditelji su bili u pravu.
U Afganistanu, na svu srecu, nema ni emo, ni indigo, ni emotivno zlostavljanih tinejdzera i djece. Bez struje, bez vode, bez odjece i obuce, djeca su suvise zauzeta pukim prezivljavanjem, pa nemaju vremana biti indigo ili emo.
Curica prosjaci zaljepljena na prozor automobile
Djeca za zivot najcesce zaradjuju prosjacenjem. Prilikom setnji gradom vase kretanje onemogucava mala vojska djece koja pokusava na bilo koji nacin od vas iskamciti koji cent.
Neki ce samo traziti dolar vjesajuci se za rukave i cmizdreci. Drugi ce hrabro rastjerivati ostalu djecu i oslobadjati vam put, trazeci od vas da ih unajmite kao tjelesnu strazu. Neki ce vam pokusati oteti novac iz ruke kada pokusate platiti neku kupljenu stvar.
Djeca ne prosjace iz obijesti. Prosjače da nahrane obitelj.
Marijam, djevojcica koja prodaje sibice, više prosjaci nego zaradjuje kako bi nahranila bracu, sestre i nepokretnog oca. Iako vecini djece odbijamo dati novac, jer tada postaju jos nasilnija, od Marijam uvijek nesto kupimo. Marijam osim za hranu skuplja i za skolovanje.
Marijam takodjer prati modu, pa je nos probusila i ukrasila ga spagicom.
Kada smo prije dvije i pol godine prvi put upoznali Marijam i od nje kupili kutiju sibica, otrcala je do prve pekare i kupila kruh. Dala je kruh musavom cetverogodisnjem djecaku koji je odmah s kruhom otrcao kuci.
Marijam, iako taj dan jos nije jela, nije htjela ici kuci. Savrsenim engleskim jezikom nam je objasnila da treba skupiti novac za skolske potrebstine. Kada je francuskinja u nasem drustvu nije dobro razumjela, Marijam je svoju pricu ponovila na tecnom francuskom jeziku.
Objasnila nam je: "U skoli ucim francuski, na tecaju engleski, a pocela sam uciti i njemacki. Pored toga govorim i pisem i dari i pashtu, pohvalila se."
Cak i univerzitetski profesori rijetko govore i pisu i dari i pashtu, a o ostalim jezicima i da ne govorimo.
Nedavno smo na Chicken streetu opet sreli Marijam. Uspjela se upisati u jednu od najelitnijih skola u gradu. U toj skoli nastava se odvija iskljucivo na engleskom jeziku jer je pohadjaju i djeca stranaca zposlenih u Kabulu. Pitala nas je zelimo li kupiti zvakace gume. Pitali smo je da li opet skuplja za skolski pribor. Ne, odgovorila je. Skola mi je daleko pa moram hodati nekoliko sati svaki dan. Sada skupljam za bicikl.
Ostarjele pakistanske zvake smo bez imalo zaljenja platili desetostruko.
|
>
