Iako je Bajram poodavno prosao, mi smo tek nedavno zavrsili obilazak svih koji su nas pozvali u goste.
Prvu vecer smo proveli kod Amina i Farida. Pripremili su nam pravu gozbu: pecena riba, tri vrste rize, dva pecena pileta, ceitiri vrste deserta, suho voce, kolace i naravno nezaobilazni caj.
Hrana na slici - kod Amina i Farida: razni kebabi, kolaci, pile, bombone, suho voce i firni
Slijedeci dan smo posjetili direktora za kontrolu kvaliteta hrane iz ministarstva za poljoprivredu i razvoj. Uz njegovu zenu, sestru, djecu, unuke i necake jeli smo najbolji mantu ikada. Suprug se zaustavio kada je gotovo ispraznio servirni oval. Sjetio se na vrijeme da mora ostaviti barem dva komada nepojedena, kako ne bi uvrijedio domacina.
Onda su gosti poceli dolaziti nama. Nakon Ajatolaha, posjetio nas je Hamid sa sestrom a zatim i jos nekoliko novih susjeda kojima ne znamo imena.
Nakon toga u posjetu je dosao stariji Ehsanov brat, Dzavid, te nas skupa sa Ehsanom pozvao na bajramsku veceru u njihovu obiteljsku kucu.
Posljednja obitelj koju smo posjetili bili su upravo oni.
Glava Ehsanove obitelji je naravno Otac – nacelnik prometne policije. On je ozbiljan, bradat i uvijek tradicionalno obucen.
Ehsanova majka je sitna, liepa zena. Udala se sa 17, a u 23 godine braka rodila je jedanaestoro djece.
Ehsan ima dva starija brata, dvije sestre i sestero mladje brace.
Stariji brat ima jednu zenu i dvije curice. Najstarija kcer najstarijeg brata i najmladji sin Ehsanovog oca rodjeni su iste godine.
I tako, nas dvoje, i brojna Ehsanova obitelj sjednemo u sobu koja je specijalno pripremljena za goste. Sjedi se na dusecima poredanim oko zidova, a u sredini sobe na plasticnom stoljnjaku servirana je gomila kolaca, suhog voca i caj.
Nakon caja, dobiamo juhu. Juhu, kao specijano jelo ne jedu svi, samo nas dvoje i Ehsanov Otac.
Nakon toga, dvoje mladje djece, curica i djecak, dolaze sa specijalnim porebrenim lavorom i istim takvim ibrikom. Peremo si ruke iznad lavora, a najmladji djecak nam donosi peskir.
Tada Ehsanova majka i mladja sestra pocinju donositi hranu. Kabuli palaw, kofta kebab (cufte u sosu), kebab sa lukom, janjeci kebab, bamiju, tikvice, patlidzane i salatu. Vecina ih jede rukama i uz pomoc afganistanskog kruha – naana. Jesti rizu rukama poprilicno je tesko. Priikom mog zadnjeg pokusaja imala sam rizu i u kosi.
Nas dvoje ipak jedemo s escajgom.
Nakon obilne vecere na stol iznose voce. Domace grozdje iz obiteljskog vinograda, jabuke iz provincije Wardak I punu, ogromnu zdjelu nara.
Pocinjem netremice gledati u nar. Zdjela je puna ociscenih roza sjemenki. Zamisljam trud koji su djeca i zene morali uloziti da istrijebe svaku, i najmanju koricu. Nar izgleda savrseno, socno. Vidim da je sigurno kandaharski. Samo kandahrski nar ima tako sitnu kospicu, gotovo neprimjetnu.
Dzavid uzima tanjur i sipa mi nar. Cijelo brdo. Vec zamiljam kako cu ogromnim zalogajima isprazniti cijeli tanjur dok mi se slatkasto kiselkasti sok razljeva po ustima i spusta u zeludac.
I kada sam vec htjela uzeti tanjur koji mi se cinio i vise nego dovoljno pun, Dzavid, uzima solnicu sa stola.
Naivno ga gledam i ne slutim sta se sprema. Mislim u sebi da mozda zeli raspremniti stol. Ali ne! On uzima tanjur pun onog divnog nara i pocinje nemilice soliti te scone bobice. S osmjehom mi objasnjava da Afganistanci obozavaju posoljeni nar.
Dodaje mi tanjur. Pitam se da li se ocajanje primjeti na mom licu. Smjesim se koliko mogu, uzimam kasiku posoljenog nara, stavljam je u usta. Polako zvacem. Smjersim se i govorim da je divno. U sebi tiho jecam.
Zasto su posolili moj nar?!
Pored slanog nara, koji se u Afganistanu zove Anar, poslastica su i slane visnje koje ovdje zovu halu balu.
|
>