jesen u meni
četvrtak, 30.09.2010.
neznanac...
Želiš vratiti prolaznost,zavaravajući sebe
da bi nešto promijenila ?
Al kako zaustaviti vrijeme,kako prekinuti niz,
koji je samo ostatak brojeva razbacanih
po uglovima sjećanja.
Osjetio sam tvoju bol,kez te nemani zvane sudbina.
Htio sam te zagrliti odjednom,ponijeti,dići...nasmiješiti.
Htio sam sve to....
Znam,voljela si......i srce svoje zgazila na portalu svetilišta
života,taj hram,draga moja....ljudi su prljali od vajkada.
Znam...voljela si ga i kad izgubila si ga....dozvoli,
dozvoli,da ja budem ta tvoja suza neiskazana duboko u tebi.
Da budem tvoj krik kojim ispiraš svoju tugu,
da ja budem tvoja katarza ,dok se neuništiv,sjajan i snažan
dižem da te ponesem do svjetlosti nove nade.
Oh,da li može neznanac utješiti divljinu koja grabi u tebi,
da li može ovaj neznanac....da ti jarosno u jednom,jedinom letu
pokaže put ?
Moja tišina je samo odraz tvoje zemaljske patnje....
I sve,sve baš primam na sebe,,
Plavetnilo jutra mijenja osjećaje..
Zrak je bio svjež i nestvaran,
Ni zemlja nije bila ova zemlja,
Snovima želimo bjekstvo od života,koje se
pjenilo i kiptjelo kao najstarije crno vino
Shvatao sam svoju ulogu,
shvatao sam sve.
I osjetio sam sve,duboko...dublje,najdublje...
Osjetio sam tvoju bol,kez te nemani zvane sudbina.
Htio sam te zagrliti odjednom,ponijeti,dići...nasmješiti.
Htio sam sve to....samo sam to htio.
Oh,a da li može neznanac utješiti divljinu koja grabi u tebi ?
Da li može ovaj neznanac podići slavu svjetlosti ponovo na zenit
ubijenih snova i kupiti još jedan tvoj ,divan osmijeh.
nedjelja, 26.09.2010.
Nikada saznati nećeš...
Potrošio sam noć za tebe,
kroz otvoren prozor vidim mjesec.
Rukom zaklanjem lice,
al me nevidiš više.
Kao magija...sve se nastavlja
kao moćni glas propovjednika koji
prolama nebo.
Ćućeš moje riječi kako mole za tebe
jedina moja.
Pomislit ćeš na tren tada
da sam noćas, čovjek za tebe.
Malena srca plove niz rijeku
klize polako ove noći,
kao moje ruke kroz kosu tvoju.
Pripovjedač tvojih bludnih uzdaha
samo putnik tvoje duše sakrivene ispod osmijeha.
Dok si me nježno grlila,
mislio sam da ludimo..
To je samo treperenje,
blagi lahor
mjeseca koji nas gleda.
Pomislit ćeš na tren tada,
da sam noćas, čovjek za tebe.
Ali nisam ja ništa od toga,
samo glas koji se gubi u sobi.
Samo bezimeni putnik,
pripovjedač tvoga nježnog tijela,
ljubavnik i izdajnik
samo prosta misao
koju pokušavaš da
sklopiš u cjelinu,
ali nemožeš ništa protiv straha u tebi.
Pomislit ćeš možda na tren tada,
da sam noćas, čovjek za tebe.
Nikad me nećeš razumjeti draga.
Nemoć je bijes,
Proklestvo je vezivanje,
strast je snaga iz zemlje
Dok grlila si me u očajanju,
nestajao sam.....
kao tiha nota nježne pjesme.
mada pomislićeš možda na tren i tada,
da sam noćas, čovjek za tebe.
ponedjeljak, 20.09.2010.
nocas...
Nocas cu biti zvijezda
koja jase tamnim valovima neba.
Tjesicu sebe svojom visinom
bezbrojem istih na domaku svoda.
Gledacu dole I vidjeti tebe
kako mirno sanjas jednu zutu zvijezdu.
Nocas cu biti vjetar
koji se rasipa putevima ceznji.
Mirisom cu ruze milovati tebe
I praznim strahom ispuniti noc.
Ako si tuzna ti nocas placi,
jer nocas cu biti suza
koju lijes iz ociju nade.
Niz obraze meke dodirnucu ti usne
I stopiti se s njima k’o proljecni snijeg.
Nocas cu biti lopov
koji srce ti krade.
Uhvati me na djelu
I zauvijek u srcu zatvori.
Nocas cu hodati pustinjom
koja u meni ubija sve.
I dok mi zar izgara usne
cucu tvoj glas kao zubor vode
koja me jedino spasiti moze.
Nocas cu biti ptica
koja besciljno tumara po noci
I svoju pjesmu pjeva
ambisu tudeg mraka.
Nocas cu biti tuga
koja izjeda mi srce.
Nestacu.Ici cu daleko sve dok
ne prevarim celjusti zaborava
da me zauvijek progutaju.
Nocas cu biti noc
koja se sepuri svuda oko tebe.
Nemoj da me prespavas,
jer nocas cu biti...ma bicu sve
osim sebe samog,
jer ja sam rob ove noci
koga stezu okovi nemoci
da ucini bilo sta,
osim da nocas - sanja.
srijeda, 15.09.2010.
gitare,,
Kada dođu neki sivi dani,
umorni i teški kao stogodišnji kapci
koji se polako spuštaju na moje lice.
Jato ptica letjelo je negdje ka jugu,
bježeći od ove tmurne zime.
Dok hladan jutarnji dah ledio je svuda oko mene,
cijelo moje biće težilo je predivnom spuštanju sa neba.
Zvuci su jači,a ako oslušneš bolje
čućeš zvuke divljih gitara u terci,
čula čupaju nagone kao poslednje kapi
neke vruće rakije iz posude života.
I kad ne budem shvatio ništa,
dotaknuću to sirovom izgrebanom dušom
prelivenom tečnim srebrom.
A bol će biti slatka pjesma koja me ubija
kao crne konje u bjesomučnom galopu.
I naka stara osjećanja baciću,negdje daleko
i neću plakati,ne
To samo želja me goni,
da probam iskušenja neke nove jutarnje zvijezde čežnje.
I znam,
sutra će biti nešto bolje,
dok mi ti zvuci divljih gitara u terci
ne daju mira,već gone na nove
i nove daleke snove.
Ali voljena,ne plaši me se ‚takvog,
i ako sam samo Divlji pali anđeo
koji muči svoju natopljenu tamnu riječ,
pokislu suštinu proklestva sjedinjenja
ljubavi,
patnje,
slatke sreće
strasti
mržnje i sjete
Znaj,to se samo igram života,
i nežali ako odem u predvorje gde umiru
pjesnici pod cvijetom mandarina.
Pijan od grijeha ,
moćan u skoku,
neshvaćen dok ljubim
ja....
usamnjeni Pelikan u vječitom obnavljanju.
