jesen u meni
utorak, 10.11.2015.
Ipak.
Pozelio sam danas
Mozda cak I prije.
Ne znam.
Nisam vise ni siguran
kada nesto pozelim
Da li ja stvarno to zelim
mozda sve to bila je varka.
Mozda nista.
A nesto se tako lagano pretvara u sve
svasta.
Ja letim
U agoniji I nemogucnosti da dotaknem tlo
Ja prelijecem svoju sjenu
Laksi od zraka
Tako odvratno I nepodnosljivo lagan
Crtajuci samo obrise po asfaltu
Koji podsjecaju na mene
Kada sam jednom u svoj svojoj moci
Na putevima ostavljao svoje tragove
Jednosmjernom ulicom
Na putu noci.
Koje su neki drugi ljudi
Slijedili.
Da nastavim...
Pitam se da li cu moci?
Procitao sam neke nevjerovatne rime
Nisam mogao da ne upitam,
Dal sad se ljudi ponose time
cega su se ranije
Stidjeli?
Dal' se ponosim?
Cime?
Svaka misao koja prokljuca
u mome umu brzinom munje
raspline se
U nevidljivu paru
zagadjuje zrak
Oko nas,
U nama
Moj um je najcrnja tamnica od svih.
Sjecas li se pjesnikovih rijeci tih?
Ja slutim da u njima se krije
Ne samo istina,
Nego sudbina.
Dok znoj sad hladno lice mi mije.
Po mojim zidovima tragovi stopala
Hodao sam nocas u snu.
Ne samo hodao,nego se u svom morfoizmu
Stopio sa zidom dok su mi stopala
tonula u mekanu povrsinu hladnog betona,
prema dnu
Po mome srcu kisa je pala.
ponedjeljak, 09.11.2015.
Noc..
Rasula se noc iz krcaga
kao crno vino preljeva se tama
i ove noci tako malo fali
da trošne misli pod jastuk stavim
da gorcinu medom zalijem
da kisele kiše na iskap popijem
da pokošenu svijetlost uzdignem
da izniknu bujne zelene trave
od zute i plave magle izvajane
da plovim na gore i dolje
da sunovratim se niz litice
i ove noci tako malo fali
da zaspim
u društvu dozrelog mraka
sa ocima otvorenim kao nebo
kao carobnjak bez fraka
vajam te od inja i blata
i stotine nemogucih stvari sklapam
tebi iz inata
tebi, dok bezbrižno sanjaš
iza tudjih vrata.
