Možda
se ispišem
baš noćas
nagošću
pred nekim
zatvorenim očima
Možda dovršim
priču
o nama
na nekim
zgužvanim stranicama
Možda
dočekam
jutro
bez sna na usnama
žedna
gladna
umorna od čekanja
Zatvaram knjigu
bez kraja
Točka.
++++++++++++++
kroz vrijeme
nečujno
kao dah u noći
uvlačim se u rime
i sanjam
da sam
pjesma
koju nosiš na usni
sanjam
da sam riječ
koja žudi
da bude
zapisana
nemirna riječ
koja te
budi
************
Počelo je
nježno
riječju
njegovom riječju
na mom dlanu
Počelo je
tiho
riječju
njegovom riječju
na mom tijelu
I od tada
jeste
posvuda
u svakom mom trenu
i kada nije
tu je
osjećam ga
dok pišem
njegova riječ
pod kožom mi
diše
**********
Možda poželim
jednom
napisati pjesmu
Tebi
(zbog sebe)
od sebe
laku i podatnu
željnu
Tebe
tek Pjesmu...
Možda poželim
jednom
napisati pjesmu
Nama
(o nama)
kratku i jasnu
nemirnu
slatku
bez početka
Pjesmu
bez kraja...
*************
Slatkorječivošću koju nudim
noćas tek,
nadomjestiti ću šutnju.
Uroniti u more snova
i natjerati nas,
iz ove kaljuže
na bijeg.
Iluzijom da biti će bolje
premazati ću dan;
i nije me briga
za realiste,
nije me briga
za snolomce.
Hoćeš li povjerovati
u moju bajku
ako ispričam ti sna kraj?
Trule su daske
ove goleme pozornice
na kojoj se dajemo
u bescjenje.
Utapamo riječi
u ušima
pogrešne publike.
Najljepše slike su
nam
izblijedjele
na rukama
slijepih.
Izgaramo neprimjetno,
tinjamo polako,
nestajemo
u snovima
koji se tope
na uzaludnoj
žeravi želje.
Izgubili smo put
koračajući istom ulicom
u nedogled
Vratite nam
natrag
Nas
zamahujem uzalud
slabim riječima
trzam se mislima
borim sa strujama
dišem tek pjesmama
ronim uzdasima
plivam uzvodno
da bih na mjestu ostala
da ne bi me
mutna voda povukla
u smjeru kojim je krenula
a stremim plavim prostranstvima
snivam o mirnim vodama
slaba da oduprem se
jačim plivačima
na putu do
izvora
otimam se
divljim bujicama
i plivam
uzvodno
usprkos znakovima
upozorenja
u inat
svim
zabranama
i dalje
plivam
i dalje
snivam
još uvijek
sam
ja
Ja
u ovim divljim vodama
...
u vrisku skrivam se
bluzom
i lažnim uzdasima
omotavam dane
kroz teške maske nazirem se
dođi
iscrtaj mi obrise
jer bez njih
izlijevam se
puna a prazna
lijepa a ružna
ispuni me
tečem a stojim
moja brana prelijeva se
dišem a gušim se
slaba a snažna
udišem u intervalima
a zapravo
samo izdišem jecajima
*****************************************
Ništa nas više dotaknuti neće
kao ono što ostalo je
duboko u nama
prešućeno.
Ništa pokrenuti iz ove učmalosti
u koju smo ušli
dobrovoljno,
držeći se za ruke.
Strepim samo od
neizgovorenog.
Bojim se bujice
kad jednom
ponese nas
rijekom.
Mome je vremenu tijesno u ovim tvojim bezvremenskim okvirima
u koje si ga pospremio
na neodređeno
i zato nemoj se čuditi
kad nestane
vrijeme
a ostanem
samo ja
i ti
i rupa pred nama
Koliko puta sam te smrvila
i pohranila u svoju utrobu
a zatim te zalila
ostatcima zaborava
koji se već lagano ukvasio
u frižideru
Kako sam te
(opet)
tvrdoglavo prežvakala
i ti bi me svaki put
otrovao
iznova
a mislila sam da sam
odavno postala otporna
ili je
ipak
u pitanju
alergija
Imam sve simptome
kihnem desetak puta dnevno
i izbacim te
na oči
Bavila sam se sinoć
isključivo mišlju
(nisam imala pametnijeg posla)
da pustim ovu divlju pticu
iz moje desne ruke
(za koju si znao tvrditi da je tvoja
zatim smo se beskrajno svađali oko toga)
da slobodno luta
i bez pardona pustim branu
na lijevom oku
(za nju smo dobro znale da je moja)
ne želim se akumulirati više
ekvilibriram između mašte i uma
na oštrici razuma
plešem
do bola
pjevam
da ostanem svoja
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
