Tvoje riječi se kao tupo
neumitno
svrdlo
uvrte u moju utrobu
dižući mučninu,
koja u grlu zalaj
e kao reska replika
na tvoju misao.
Ogradiš se kamenim zidom za tren
i ostaneš nijem
i gorak iza njega,
a iz tebe izađe
hladna
uvrijeđena rečenica.
Bijes u meni se digne
kao olujni oblak,
koji se sprema ispusti blatnu kišu
i grom
da razor
i tvoje hladne zidove - sada.
A srce mi se stisne od sebe sama,
zaveže ruke i noge da ne odu bez moje volje
i stegne grlo da se ne glasa.
Zarobljena sobom
gledam u tvoje oči,
koje ne mogu pobjeći
od tebe
i izreći grlom
nešto drago i toplo.
Dva zarobljena tijela u ledu,
živih pogleda
se brane
od vlastitih demona,
voleći se očima.
Molim te, ne daj im da umru u ledu.
Pusti prvi
iskreni krik iz grla
,
oslobodi zrak iz bubnja koji stvara tvoj trbuh,
moja ruka
, koliko god nervozno krenula
dok stigne do tebe,
jedino te može pomilovati.
Time passes. Even when it seems impossible. Even when each tick of the second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even for me....
..Da li se ikada skineš do pojasa i zagrliš se vlastitim rukama!? Kao da su moje...?
Ja to prilično često radim... prilično mi često nedostaješ.
I tvoje ruke.
Volim njihov dodir na koži i volim reći kako OSLUŠKUJEM DODIRE.
Zaista je tako...
...samo zatvorim oči... prekrasno... skladno i toplo.
Poput melodije... poput, pjesme.
Je li to razlog što većina gudačkih instrumenata oblikom podsjeća na žensko tijelo?
Da li je i ono zamišljeno da po njemu prebiru vješti prsti...? Složila bih se s time... samo...
a što je s tijelom muškarca!?
Ja volim po njemu muzicirati...
Nasmijem se svojim mislima; kuda ja sve ne otplovim!?
A onda shvatim da sam još uvijek čvrsto zagrljena.
Sama sa sobom.
I s tobom u glavi.
Pronaći
Samo bih se dignula
i otišla
otišla
otišla
Biiti boem
sa paletom u ruci
ostaviti srce
i roditi novo
Otišla bih
kao grom
kao munja
kao brzina svjetlosti
pronaći nove slike
nove boje
nova mjesta
+++++++
prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...
samo neka šute
da zadrže ljepotu
prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze
iz ruke jesti (prodane morske duše!)
i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove
pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!
Ne ostavljaj mi prazan prostor
U kojeg će, možda,
Početi upadati
Pitanja.
Dvojbe.
Naznake.
Sjene…
Budi mi,
Kao zrak kojeg dišem:
Pored, ispred, iza;
Oko mene…
Opkoli me sobom
I začaraj me sobom;
Onemogući svaku sumnju
U ispravnost…
Nekako, slutim... to
Razdvajanje... ostavlja
Razmak
Koji bi se mogao ispuniti
Uzmicanjem
A ne čežnjom.
Odustajanjem
A ne željom.
I mogao bi
Postati...
Napušteni prostor
Nesavladivog
Između.
