Da imam čarobni štapić:

Vratili bismo se na konje i kočije i bilo bi više zdravog i svježeg zraka za udisanje.
Imali bi livade, ponovno, i mirisalo bi cvijeće i puhali bi maslačke i igrali se u travi, onoj visokoj, preko glave.
I pravili bi vjenčiće od tratinčica.
I imali bi borove šume. Guste. I ponovno bi skupljali šiške i pinjole.
Televizija bi služila za pogledati Tom&Jerry-a prije Dnevnika i Dinastiju prije spavanja.
Posao se ne bi nosio doma, nikad, i ne bi bilo stresa, no way!
Vikendi bi se obvezno provodili negdje na izletu, u prirodi.
Vjerovalo bi se na riječ!
Da, vjerovalo bi se na riječ!
Izbrisala bih postojanje sujete i uopće njezino poznavanje. Sujetni su ljudi trula jabuka u društvu i ne trebamo ih.
Benzin bi bio jeftiniji... mada nam ne bi ni trebao jer bi jahali konje i vozili se kočijama.
Djeca bi se slobodno igrala po ulici u kvartu bez opasnosti da će naletiti manijak sa stotkom na brzinomjeru.
Ako bi već uz konje i kočije postojala i auta, njihova bi brzina bila ograničena na 100 km/h. Zašto uopće proizvoditi aute koji mogu dosegnuti i 250 km/h i više, i zašto time davati mogućnost budalama za takvu brzu vožnju. Zašto im davati odriješene ruke za idiotizam u vožnji.
Radno vrijeme bi bilo od 06,30 – 14,30 sati, i kad bi se vraćali doma nakon posla ne bi bio mrkli mrak jer u 14,30 sati je još dan i još se pozdravlja sa „dobar dan“ i imali bi napretek vremena do večeri i večere.
Kad smo već kod toga, imali bi doručak, ručak i večeru, a ne samo doručak i još jedan obrok koji predstavlja i ručak i večeru u jednom i onda još jedan obrok oko 23,30 sati jer je taj prethodni obrok bio davno i ne mogu gladna ići leći.
Ne bismo morali voće prati u deterdžentu prije jedenja i guliti koru s jabuka i uopće bismo bez straha jeli voće i povrće jer ga nitko ne bi ni špricao i premazivao raznim otrovima.
... ... ...
Ah, da, da imam čarobni štapić, čini mi se da bi se brzo pokvario jer ne bi izdržao koliko bih toga s njim htjela postići. :)