Moja je mana (jedna od mnogih) što se vrlo lako i vrlo snažno emotivno vežem uz osobe koje su mi na neki način - bilo koji način – drage, i s kojima osjetim onaj neki "klik" kao pokazatelj da sam s tom osobom na istoj valnoj duljini. A kad se vežem na takav način uz nekog, onda sam spremna za tu osobu dati i svoj bubreg. Ma oba, čak! Samo što ima puno više takvih osoba nego što ja imam bubrega, pa ne bi baš doteklo za svakog…

Ne znam da li se to može okarakterizirati baš kao mana, jer nije to tako loše, imati nešto altruističko u sebi, uostalom i sama bih voljela biti okružena osobama koje bi za mene dale bubreg. Ili oba, čak! Osjećaš se nekako sigurnije na ovom svijetu znajući da ti netko čuva leđa… Ali, kao što svaka medalja ima svoje dvije strane, tako i taj osjećaj sigurnosti ima onu svoju drugu, malo tužniju i ružniju stranu – razočarenje kad vidiš da tvoja leđa i nisu baš tako sigurno čuvana…

Ma dobro, svatko prođe tu školu kad-tad, a netko i više puta, kad upozna tu drugu - tužniju i ružniju - stranu medalje, ali da se baš u istoj večeri razočaram u obje osobe za koje to nisam mogla apsolutno niti pomisliti…. I opet, usprkos tome, ja ih ne mogu voljeti ništa manje nego prije. I još uvijek bih dala bubreg za njih. Samo jedan… za par dana kad rane zacijele, opet ću biti voljna dati im oba…

Čak i ako sam zbog tih osoba morala pješačiti do doma 6 km, u 4 sata poslije ponoći, u visokim petama, po kiši - ispravak: po pljusku i hladnoći -, bez kišobrana, sama samcata, s mutnim pogledom od suza, mokra i jadna, samo se nadajući da ću doći čitava doma, ignorirajući kretene u autima kojima sam očito kao takva bila nešto jako zabavno na cesti… pa čak i ako sam zbog svega toga sutradan dobila temperaturu i raskrvavljena stopala (još ih liječim)… ja opet te osobe ne mogu voljeti ništa manje nego prije… jedino što osjećam u sebi je ogroman nemir. Nemir zbog toga jer ZNAM da imam osnova i trebala bih se ražestiti na njih, barem malo, pljunuti dvije, tri kočijaške, zamjeriti im na propustu od te večeri… a ja to ne mogu. Pas mater mene je prošlo i ono malo ljutnje što sam gajila prema njima i uzgajala u sebi za vrijeme tog mog jadnog pješačenja, sa samo jednom njihovom isprikom !! ...'bem ti, što ispadam laka ženska! Uglavnom, sad kad me ljutnja prošla, ostao je ovaj nemir koji tinja i tinja u meni, i nije prvi put, i nije zadnji put, i znam da ću zbog tih tinjajućih fuckin' nemira dobit' čir na želudcu… Al' jbg… ne mogu sad opet vratiti ljutnju i izderati se na njih da mi bude lakše i da se jebeni nemir povuće odakle je došao… nema: sad bi ja ovako – sad bi onako… ne, ne… kako prostreš, tako ćeš i leći… A ja sam malo spora (čitaj: retardirana) kad treba na vrijeme iskaliti svoj bijes na nekome tko je to zaslužio… i onda, kad uhvatim konce i shvatim da bijes treba otpustiti s lanca, obično to bude u krivo vrijeme i upućeno prema totalno krivoj osobi, pa oni koji su to osjetili na svojoj koži već me pomalo gledaju kao neku čudakinju (čitaj: kao lagano retardiranu)…

Dragi je ostao frapiran kad sam mu ispričala svoju "malu noćnu avanturu", jadničak nije mogao vjerovati da mu je draga IPAK toliko blesava (čitaj: retardirana) da napravi nešto tako nepromišljeno, ali nakon pet godina veze, valjda je shvatio s kim ima posla (a lijepo sam ga upozoravala još otpočetka). Nekad mi se čini da sam kao neki luđak na ovom svijetu kojeg treba voditi i nikako ne dopustiti da odlučuje sam… :))

***

Nego, pustimo mi moje mentalne poremećaje… i prijeđimo na nešto sasvim drugo! Vjerujete li vi da vaši osjećaji nisu povezani samo s vama samima? Vjerujete li da je nešto što osjećate - telepatski povezano s osjećajima neke druge osobe? Neke druge osobe koju čak i ne morate poznavati vremenski dugo… vjerujete li da vaše moždane vijuge mogu uhvatiti neke vibre koje vama odašilje ta neka druga osoba, bez obzira gdje se nalazi?