Koja sam ja lijenčina ovih zadnjih dana. Straaaašno nešto. Posramila bi me se i vlatita majka.

Ujutro se probudim s namjerom da ću odraditi cijelu hrpu spisa nakupljenih na mom stolu. I ustanem s tom namjerom. Puna elana i puna … dobrih namjera. Popijem kavu uživajući što je napokon svanuo dan kad će se hrpa spisa na mom stolu drastično smanjiti. Palim auto oduševljena novim radnim danom jer od samog buđenja osjećam da će to zaista biti RADNI dan. Palim glazbu, neku glasnu, happy, pojačam, pjevušim... puštam pješake da prijeđu cestu, poštujem crveno svjetlo na semaforu, ugledam policajca i odmahujem mu smješeći se (ups! da li me on to htio zaustaviti? ups! izgleda da je! ne znam zašto je ljut? zar ne vidi ljepotu današnjeg dana???).

Na putu do ureda kupim fornette, i to one štapiće od sira, još tople… ne mogu dočekati, pa gricnem jedan još po putu. Topi se u ustima. Mmmm, savršeno. Savršeno, naravno, ništa manje od savršenog danas niti ne očekujem. To što mi je komadić fornetta zapeo u dušniku i što zamalo nisam povratila od kašlja nasred ulice, nema veze… nećemo cjepidlačiti i sitnicama kvariti današnji dan.

Otvaram vrata ureda. Gle, prekrasno, brava se glatko otključava, za razliku od prijašnjih jutara kad bi dobila žulj na palcu od nabijanja ključa u bravu. Palim kompjuter i laganu glazbicu u pozadini. Otvaram širom prozore i udišem svjež jutarnji zrak. Mmmmmm, predivan osjećaj. Udahnem još jednom. Možda bi bilo bolje da sam udahnula samo jednom jer sam drugi put udahnula prašinu sa susjedove posteljine koju je upravo u tom trenutku odlučila prozračiti s prozora iznad mog. Ma, u sebi odmahnem rukom, što je to malo prašine i malo kašlja za ovako predivno jutro.

Sjedam za svoj radni stol. Zatvaram oči i koncentriram se na onu namjeru od jutros. Samo par sekundi. Otvaram oči. Uzimam miš. I kliknem ikonicu na desktopu. My computer. Local disk. Games. Ah, ta glupa navika! Close. T-com. Dial… Net.hr. Blog.hr. Ma samo malo, ne mogu se odmah ušemiti u rad. Samo ću malo prosurfati, provjeriti inbox i to je to…

…gle, već je podne. Oh, super, pauza!!! … Ma, dobro, nema beda… jutros sam se probudila s dobrim poslovnim planovima, znači počelo je moje dobro poslovno razdoblje, a zamisli što će tek sutra biti kad taj današnji neistrošeni radni elan kumulira s onim sutrašnjim… i onim iza sutra… i iza… …

P.S. Još se kumulira…

P.P.S. ovaj je post malo iskarikiran, naravno, inače sam jako vrijedna i radišna osoba, ali, eto, ponekad malo zakažem pa me ćopi nerad… događa se i vama, zar ne? Nisam jedina, zar ne? Normalna sam, zar ne? Puno "zar ne", zar ne?

Ha, upravo sam se sjetila da bih mogla malo prosurfati po netu ne bih li pronašla neke nove ideje za uređenje stana… suuuuper… izgleda da se ovaj nakupljeni radni elan već počeo lagano nazirati… malo u krivom smjeru, ali neka se dijete razvija na svoj način…