Odustala sam od sivih parketa… Za sivu boju kakva se meni sviđa, potrebna je posebna obrada parketa, a to košta, ljudi moji… puno košta… tako da sam odustala. Ništa zato, već su meni drugi parketi zapeli za oko… :)))

* * *

Malo mi je čudan ovogodišnji prosinac. Nema zime, nema bure, nema kaputa, nema šalova ni kapa ni rukavica. Više mi ova "zima" nalikuje na jesen, nego na zimu. No, ne bunim se. Odgovara mi ovako toplotnjikavo vrijeme. Kaputi, džemperi, šalovi, debele čarape, pamučne babske glavno-da-je-toplo mudante… sve me to sputava. Ne znam hodati pod svim tim slojevima odjeće. Znam da je ove godine hit "slojevito odjevanje", ali daj ti meni ipak tanke majičice, dekolteiće, cipelice, kratke jaketice, suknjice, bermudice i ostale umanjenice… što manje – to poletnije... U zimskoj se odjeći osjećam kao žabac u tegli kiselih krastavaca… znači: grozno…

* * *

Ovih dana bi mi konačno i stambeni kredit trebao biti realiziran. Bit će onda "ajme meni"!!! Ne volim kredite (a 'ko voli?), grozim se banaka, užasavam se dvadesetogodišnjeg zaduživanja i otplata rata, strepim od rigoroznih bankovnih pravila, i zbog svega toga, mislim da ću se morati pozdraviti s bezbrižnim životom i lakim snom i smješkom na usnama, sjajem u očima i (polu)punom kasicom - prasicom… i reći ću "hello, noćne more i suze u očima… hello, prazni džepovi i zvuk zveckanja lipa… hello, lajanje na pun mjesec… hello hello hello…"


* * *

Eto tako malo mene ukratko... Jako ste mi nedostajali ovih dana koliko nisam posjećivala blog, pa sad odoh malo do vas vidjeti što je novoga… nadam se samo vašim dobrim događanjima i vijestima… :)))