24.05.2006.
A ja bih da je u životu sve lagano...

Ovih me dana ljute vodoinstalateri i elektroinstalateri...

Prije nekoliko mjeseci – kupila sam sebi stančić... moj mali kutak.... Zgrada je napokon dovršena i sad su na pozornicu stupile gore navedene osobe...

E sad, kako će taj stančič za par mjeseci biti moj kutak gdje ću crpiti energiju, gdje ću imati mir, gdje će mi biti lijepo, normalno je da imam nekih svojih malih preinaka što se tiče upravo tih instalacija. E, ali, ja nikako na zelenu granu s njima. Mislim, ja ih razumijem, oni rade po projektu i imaju rok do kojeg moraju napraviti posao, ali ja sam im pokušala na jako fin i pristojan način objasniti da ću ipak ja tu živjeti i da ih zato molim za malo strpljenja i razumjevanja, kao što ja imam razumijevanja prema njima... Fer, zar ne? E, očito ne, jer kad se tim vodo i elektroinstalaterima pojavi ovako jedna osoba poput mene, njima ide para na uši i dlake na glavi im se nakostriješe... od muke, naravno, ne od dragosti...

Prvo su rekli: «Nema problema, gospodična, kako vi kažete, tako ćemo mi napraviti. Za desetak dana nam se javite da zajedno napravimo preinake.»

Za desetak dana: «Nema problema, gospodična, ali moramo pričekati da nam šef da odobrenje za preinake, onda ćemo za desetak dana MI VAS nazvati da dođete, pa da to konačno sredimo.»

Mislite da su zvali? Jesam i ja luda... kad muškarci kažu da će nazvati – to se nikad ne dogodi... ali kao i svaka žena – i ja sam im naivno povjerovala, zatreptala okicama, donijela im pive da se okrijepe, donijela im i marendu (pa, malo sam ih pokušala podmititi)....

A oni... oni uporno bojkotiraju radove u mom stanu... svim ostalim stanovima u zgradi već vise žice sa zidova, kabeli, struja trese, voda pršti na sve strane, a moj stančić zjapi onako prazan i napušten. Svaki dan ga posjećujem i pričam s njim, da ga malo utješim i pružim mu malo ljubavi, ne bi li jadničak kasnije vukao traume zbog ovih nemilih događaja.

Više ih ne zovem. Zainatila sam se i ja. Pokušala sam im doći na gradilište na prepad. Kada me ne očekuju. Da ih malo provjerim. Ali više ni to ne pali. Izgleda da su na vrhu zgrade postavili promatračnicu i stavili radnika da danonoćno bdije i promatra ne bi li uhvatio krajičkom oka moje auto kako se približava, pa da na vrijeme pobjegnu. Da, to sam primjetila, jer kad dođem na gradilište, vidim razbacane bušilice, pobacana klješta, neispijene pivske boce, sendviči napola odgriženi, baš kao da su sekundu prije mog dolaska radovi bili u punom jeku (ali ne u mom stanu, naravno).

Pokušala sam doći na gradilište u minici i štiklicama, duboki dekolte maksimalno na pladnju, ne bi li zagrizli na mamac... Nema šanse... neeeeeema ih.... mislim da su iskopali rovove ispod zgrade, gdje se povlače kad me namirišu, i nema šanse da ih odatle izvučem... reagiraju samo na zvuk mog auta i kad čuju da se udaljujem, tek onda izlaze na svjetlo dana... nemam pojma, ali više nemam municije da se borim s njima...

Ima li tko kakvu ideju????????

Evo, ovo je naša zajednička slika dok smo još bili u dobrim odnosima...









- 23:15 - Komentari (38) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off