...ovih me dana prati neki tupi osjećaj usamljenosti…
Znam da će proći… svake je godine tako u ovo vrijeme… već osam godina za redom.

I svake godine u ovo vrijeme, u mojim mislima otvara se isto pitanje… već osam godina za redom.

Ako mi je život jednom dopustio da upoznam onaj dio sebe zbog kojeg sam se osjećala potpuno... zbog kojeg kao da sam kroz život išla lebdeći u zaštićenom balonu i promatrajući svijet oko sebe bez imalo straha… ako mi je bilo dopušteno da upoznam i zavolim NJEGA kojeg bi vjerojatno tražila cijeli svoj život, da ga nisam upoznala tada….

… i onda mi taj isti život sve to i oduzme… u samo jedan dan…

… zar da se onda ne pitam:

«…upoznala sam kariku koja mi nedostaje da se osjećam potpuno … i potom je nepovratno izgubila….
…zašto da idem dalje tražeći taj isti osjećaj kojeg nigdje drugdje neću niti pronaći…?
…zašto da ga tražim na nekom drugom mjestu… zašto tražiti na drugom mjestu onaj dio mene koji je ostao zarobljen u njegovim dlanovima…
…onda, da se pomirim s daljnjim životom kakav je…?
… možda bi mi zbog te spoznaje život trebao biti lakši, jer ne moram tražiti ono što znam da neću naći… možda sam zbog te spoznaje pošteđena uzaludnog traganja… ? «

Pitam se … svake godine u ovo vrijeme… već osam godina za redom…

…i još ga ponekad osjetim u snovima… ne vidim mu lice, ne osjećam mu dodire… samo ga ponekad osjetim…