Zaista ga volim... obožavam... jest da i on ima mana zbog kojih nekad doslovno izluđujem i pomišljam na stvari tipa: "U jebote, zar ja s njim planiram budućnost...?",...
ali dovraga imam mana i ja, a tko sam ja da se ne želim miriti s njegovim manama, a on s mojim mora...
Ma i onda kada zabrlja nešto... samo zamislim kakav bi mi život bio da on i ja prekinemo zbog nečeg... bilo zbog moje ili njegove mane... bilo zbog onog banalnog i glupog razloga koji se zove "nepomirljive razlike" (razlog koji DUGOGODIŠNJI bračni partneri znaju navesti kao razlog prekida prilikom razvoda - ???)...
Lako bi bilo da ga nekom glupom igrom sudbine nikada nisam ni upoznala... onda bi najvjerojatnije osjećala neku prazninu, znala bi da mi nešto nedostaje, da mi neka ogromna spoznaja fali... ali ne bi znala što je to... i vjerojatno bi tražila i dalje, ali ne bi znala što tražim... pa bi se onda tješila da to što tražim sigurno niti ne postoji... ili bi već smislila neka opravdanja kako da mi bude lakše...
A sad kad sam tu spoznaju upoznala, kad sam se s njom saživjela, kad znam točno što je to...
...i kad bi se morala susresti sa takvim sranjem u životu (a sranja se događaju - na žalost) da se moram pozdraviti s tim velikim djelom sebe koji je u cijelosti ispunjen Njegovom pojavom...
koji se s Njim u cijelosti stopio ... kad bi morala reći: "Zbogom!"...
Nikako! ...
Zar da idem dalje ovim svijetom bez Njega, znajući da tim svijetom kroči TO biće... kojem sam rekla Zbogom!, kojeg sam pustila da ode, i bez kojeg bi bila osuđena lutati i tražiti nešto što sam već bila pronašla... i onda pustila...
... neugodni me trnci prolaze i samo dok pišem o tome...
I kad zamislim takvu životnu situaciju ... onda njegove mane zaista prestaju biti tako strašne, i u istom trenutku pokušavam i sama biti bolja... prema Njemu... jer, fala Bogu, imam i ja mana zbog kojih i on ludi....
... i sada mi dođe da se pripijem uz njega... i budem sretna...