četvrtak, 17.04.2008.

I'm OK, trust me.

Dakle, evo mene, s postom o ružičastim naočalama.

Da previše ne duljim... Znate svi kako se za nekog ko svijet vidi savršen, bez mana, i jako je naivan zbog toga, u svemu vidi samo lijepo, kaže da svijet gleda kroz ružićaste naočale?

Pa mene recimo baš zanima zašto ružičaste. Pokušajte si zamisliti svijet onako sav u pinky nijansama. Nebi li to bilo malo ipak... pretjerano? Ja mislim da bi to čak dovelo do više nervoze kad bi sve vidjeli rozo. Zašto baš rozo, zašto ne plavo, ljubičasto?

Zašto bi plava bila boja tuge? Pa ja baš neznam svijet koji je sav u nijansama plave meni bi bio simpatičniji nego onaj u nijansama roze. Osim toga, nije li činjenica da ružićasta boja ubrzava rad srca, uznemiruje, kao jedna izrazito topla boja, dok recimo, plava baš opušta.

Zašto je onda pinky svijet ideal savršenog svijeta? Ja nevidim nikakav razlog. Jednobojan svijet kao takav, bilo koje boje, jako je uznemirujuć i umarajuć, s toga smatram da su boje savršene ovakve kakve jesu i ja osobno ne želim na nos staviti nikakve ružičaste naočale, a vi?

Da... Tu završam svoju filozofiju o ružičastim naočalama a vi sad prosudite šta vi mislite je li pričam gluposti ili ne?

U zadnje vrijeme život nam je svima postao strašno ubrzan. Ritam života se promijenio. Čovjek više nema vremena zastati i uživati u svojoj okolini, a bome sve je manje onoga u čemu se može uživati. Čak i kada nemora biti u gužvi, društvo mu nalaže da bude u gužvi, povodljivost za društvom vodi ga u razne klubove, na razne zabave gotovo svaki slobodni dan. Ili jednostavno izlaze u razne kafiće i barove tek toliko.

Nemojte reći da to znači odmor. Ili da to znači uživanje u okolini. Ja moram priznati da se ni sama ne sjećam kad sam posljednji put odlučila samo otići negdje iz gušta, bez obaveza, samo zato jer želim, bez drugih razloga za, a možda sa milijun "razloga" protiv. Htjela bih jednom to opet napraviti. Uživati kao prije. Mislim, gdje su nestala ona vremena kada smo bili djeca (kao da sada nismo) kada smo mogli izaći van bez ikakvog novca i zabaviti se bolje nego sa svim novcem ovoga svijeta? Gdje su nestala ona vremena kada nam nisu trebali barovi ni kafići za kvalitetnu zabavu?

Nije tako davno bilo kada nam je dovoljno bilo otići na igralište s loptom, dok je dan igrati odbojku a kad se smrači sjesti na tribine i pričati. I što je tome falilo? Meni ništa. Ostatku mojeg društva očito da, jer nikom više ni ne pada na pamet da se čovjek može zabaviti bez da ode u grad, bez da sjeda na bus, da mu je zabava u društvu a ne u načinu provoda.

Ne mislite da imam išta protiv zabava, dapače, ili protiv svih tih "suvremenih" načina zabave mladeži. Ali nije li lakše jednom otići van bez ikakvog organiziranja, planiranja, samo jednom onako kao prije. Samo jednom... Ali drugi su možda zaboravili kako je to...

I opet se post odužio. Al baš me briga. Ko oće će ga čitat.

Sad idem... Laka vam noć i papa =)

Me, d Kejti =)

četvrtak, 10.04.2008.

Yeah... yeah... whatever...

Eto da i ja tu nešto napišem nakon dugo vremena. Već jako dugo želim ući u editor i nešto napisati da maknem onaj negativno nabijen post ali nikako... Pa evo me sad.

Mnogi od vas imali su priliku na vijestima i u novinama vidjeti mene i moju školu ovih dana. O, da, ja sam ponosna. Meni je tako fascinantno i tako... neznam... drago da smo se mi uspjeli organizirati u tolikom broju i u toliko kratkom vremenskom roku. Još fascinantnije je što u tolikom broju (preko 500) nismo napravili nikakvu materijalnu štetu. Nikada mi nije bilo ovako drago što sam dio PRHGovaca.

U razloge neću ulaziti. Zaključavanje vrata bolesna je ideja, da ne govorimo o tome koliko je opasna i protivi se mnogim zakonima. Mislim, kao da nam ionako nije otežan ulazak/izlazak s onim vratima koja se otvaraju na unutra. Razloge za nezaključavanje mogla bih dugo nabrajati i toga je previše, pa neću ni počimati.

Opet sam dobila komad. Ovo mi lagano prelazi u naviku... A preživi se.

Skužila sam neke stvari. Veoma bitne. I još neke stvari manje bitne. Al zanemarimo sad to... Hmmm... Da.

Ako sam ikada i imala sreće, sada me napustila. Ništa mi više neide od ruke. Više ni ne pamtim kako sam znala pamtiti. To se odražava i na moje ocjene... Loše, loše...

Bit će bolje. Jednog dana ili nešto kasnije. Ja se nadam.

Sada ću polako privesti kraju ovaj post. Još ću samo napomenuti jednu sitnicu. Jednoj meni dragoj osobi jučer je bio rođendan. Pa eto, s malim zakašnjenjem ovdje (ali na vrijeme prije), Marko, sretan ti rođendan! =)

E da sam ja ti bila bi preponosna što sam spomenuta u mom postu. Hmmm da...

Neću filozofirati. Poželjeti ću vam svima laku noć i pozdrav do slijedeceg susreta!

Love ya ;)
Ms KT d Best

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.