srijeda, 23.09.2009.

I ostaje sama. Ali nikad posve sama. +rođendan

Zadnju rečenicu sam napisala sad, a ostatak posta pred 6-7 mjeseci. Uopće se zapravo ne sjećam što je to trebalo bit, uglavnom... Ali, za čudo, sviđa mi se. Izbrisala sam zadnju nedovršenu rečenicu s ovom dovršenom da nebi morala dalje smišljati, ali ok. I ovako daje cjelovitu poruku...

Pa eto, to je jedan od postova koje sam našla neobjavljene u skicama i odlučila ga podijeliti s vama sada kada sam se odlucila vratiti blogu. =)

A sada još nešto usput za kraj... Danas je 23.9.2009. što bi značilo da je danas mom blogu 3. rođendan! =) Da, da... Brzo vrijeme prolazi, prebrzo.

Dakle, sretan rođendan mom blogu!! I sa time ću vas pozdraviti za danas...
Kate(y) :)

subota, 12.09.2009.

Nakon dugo, dugo vremena...

Eto ja se odlučih vratiti pisanju bloga. Pitate se vi (ako tko uopće i bude ovo pročitao) kako sam ja, nakon tako dugo vremena, odlučila opet pisati blog. Zašto se vraćam na ovo već dugo napušteno mjesto?

Pa odgovor je vrlo jednostavan. Uhvatila me nostalgija. Naime, prijatelj mi je rekao da pogledam njegov novi vlog (nije pravopisna greška) i mene je uhvatila želja da ja pročitam svoj blog. To je dovelo do nostalgije... itd. itd. And here I am.

Ovdje sam proživjela puno toga, zbog ovog sam bloga upoznala toliko ljudi koji mi i danas znače jako puno. Sprijateljila sam se s ljudima s kojima inače nebi. Imam puno lijepih uspomena, a sve zbog bloga. I zato sam se vratila, želim i dalje pisati... Pa makar me nitko ne čitao. I pisat ću još dugo, ako ništa onda zbog ovog prepreprepresuper dizajna kojeg imam jako jako dugo ali je jednostavno savršen. Od moje najdraže Amy naravno. =))))

Neću sad tu puno filozofirati, ovo je bio samo jedan "I'm back!!" post i to je to... U ostalim postovima bit će više o mojem mišljenju prema nekim temama i tako, kao i do sad... Slijedeći će post doduše biti jedan malo stariji, kojeg sam našla u skicama a napisala pred 6-7 mjeseci. Nešto zanimljivo, a ni sama neznam sad što sam tad točno htjela izraziti... Da ne duljim...

Lijepi, veliki pozdrav svima koji će ovo pročitati i nadam se da me niste zaboravili...

Kate(y) =)))

nedjelja, 21.09.2008.

Life is good =)

Eto ljudi da se i ja malo javim... bio bi red.

Naime neki od vas možda znaju (pravite se da ste znali) da je mom blogu za 2 dana 2. rođendan... E sad, ja sam prelijena pa cu ovaj post tome posvetiti... Sretan rođendan mom blogu!

Ove dve godine izdešavalo se svašta, i dosta toga sam podijelila s vama, iako malo prečesto u takvim šiframa da su ljudi bježali glavom bez obzira. Puno ljudi sam upoznala upravo zbog ovog bloga, i iako je bilo puno loših trenutaka bilo bi mi puno gore da ga nisam počela pisat.

Statistike neću pisati, jer su sve gore i gore, a moji komentari i čitanost skoro je došla na isto kao kad sam počela pisati. Svaka čast onima koji još imaju snage čitati me, full mi je drago da još ima takvih... =)

Da sam ovaj post pisala prije 2-3 dana kad sam namjeravala, puno bi drugačije zvučao nego sad, sve zato jer neki ljudi imaju pravi tajming (ili krivi) da kažu pravu stvar (ili krivu). Ali iz prijašnjih iskustava pouka je naučena, i takvim se stvarima nesmije olako vjerovati.

Osim toga u petak mi je bilo super u kinu. Gledala sam Putovanje u središte Zemlje, i svi kažu da je prosječan, dječji film ali meni je bio sasvim ok, dapače crkavala sam od smijeha (tko zna šta su mi stavili u ono narančasto što je imalo okus po fanti (unatoč tome što sam ja rekla coca cola)). I ekipa je bila super, mislim koliko može bit, grlo me naravno bolilo poslije toga... A neke žene u busu su nas gledale ko da smo najgori huligani, ja klara i butko. Ah, šta ćete... Ta današnja mladež, nije to što je nekad bilo... xD

Skužila sam kako imam neke full dobre prijatelje kojih prije nisam bila svjesna i sad mi je jako drago. Shvatila sam da imam super ekipu na Frami i na streljaštvu, i da bi se s njima trebala više družit. I ove godine ću počet, definitivno.

I neki ljudi polako se vraćaju, barem se tako čini, od neki dan, iz nekog nepoznatog razloga. I iako čisto sumnjam da ce se to stvarno desit i da nije samo privremeno kao prošli put, dum spiro, spero.

Inače, još sam jedan film gledala prošlu subotu, Mamma mia. Predobar film. I super su mi pjesme, meni se još od prije sviđa abba. I inače volim se i sama izražavat kroz stihove, a tu je to bilo tako savršeno napravljeno, meni je film bio predobar. I opet bi ga išla gledat. Možda i hoću.

Idem sad jer sam se lagano raspisala. Laku noć!

Yours always,
Kate the Happy =)

ponedjeljak, 01.09.2008.

Vraćamo se, punom brzinom, u svakodnevicu školskog života...

Dakle evo mene opet, skoro 2 mjeseca nakon prošlog posta.

Moram reći da sam ljeto provela odlično, bila sam na Pagu, pa u Slatinama na Čiovu kod najbolje frendice, i onda s njom u Rijeku. Ljeto je išlo uobičajeno sve dok nisam otišla u Slatine i onda 12 dana nisam imala mira... xD

Nakon što je Amy otišla jedan dan nije mi se dalo uopce dizat sa stolice, bila sam umorna i spavalo mi se. Prije toga mi je bilo odlično doduše, iako smo se i ja i ona iscrpile do maksimuma. Mimi je bila sa nama u Slatinama, a tu smo se vidjeli sa svima, bilo slucajno ili namjerno.

Što smo sve radili u Slatinama vrlo je riječito opisano na Anamarijinom blogu... =D=D

U Rijeci smo svaki dan išli van sa starom ekipom i moram reći da nam je super bilo, šteta što se dešava samo kad nam netko poput Amy dođe u posjet. xD

Još sam do jednog pametnog zaključka došla: Amy je poput Huna, a tko shvati razumjet će.

Trenutno mi se neda previše pisati. Prvi dan škole protekao je onoliko dobro koliko školski dan uopće može proteći. U smjeni sam sa ekonomskom i full mi je drago, a za ostale škole baš da me je briga, pa i nije. Sa GAM nikako nemogu biti u smjeni. Jedino mi je žao što nisam sa elektrotehničkom i s Matkom u smjeni, ali smatram da je to ipak u neku ruku donjelo više boljeg nego lošijeg. Pa tko shvati razumjet će.

Neznam koliko ljudi uopće još čita ovaj blog ali nadam se da ih ima. A i ja ću nastojat ovih dana, dok se još situacija ne zahukta, vama malo iskomentirat postove. Ne držite me za riječ, doduše, neznam koliko ću lijena biti u trenutku kada za to dođe vrijeme. Tko prizna, pola mu se prašta, ne?

U svakom slučaju mislim da ću vas sad pozdraviti.

Yours still,
Kate the Fool

srijeda, 02.07.2008.

Traži se netko... Nešto... Izgubljeno prije par mjeseci...

Da, da, naslov vam sve govori, ne?

Dakle, ljudi moji, Kate je nazad tocno 2 mjeseca od zadnjeg posta. Planiram neke promjene, sitne, možda dizajn, ali pojma nemam kad. Vidjet ćemo.

Jeli vam se ikad desilo da o nečem razmišljate danima, tjednima, pa čak i mjesecima i dođe taj trenutak i onda koliko god ste varijacija na temu i imali, sve ishlape i opet se nađete u toj situaciji bez riječi, a u glavi ste ih prije imali tisuću? Meni nikad prije. Svaku situaciju dobro izanaliziram, znam sve ishode i šanse za svaki ishod, rijetko me koja situacija iznenadi da ju nisam prije toga provrtila u glavi, važem postotke i dobro promišljam prije nekih događaja. Ovisi koliko su mi važni. I nešto što mi je ovako važno, ja izgubim riječi. Nestaju sve kalkulacije, svi ishodi, ali i početci, neznam više ništa. Ajoj. Filozofiram.

Slijedeca tema... Sumnjam da ce netko jos svratit ovamo.... Al inace kako ste mi vi? I oprostite nisam uopce mogla komentirat jer sam bila zauzeta drugim stvarima (hmmm da...) i nisam imala vremena... () Dakle, šta ima novo, kako ste prošli u školi? (da vidimo ko ce se ovog sjetit na kraju)

Ja sam na kraju uspjela proc s 5... Nekim čudom... Ni sama neznam kako, nisam mislila da je to moguce. Sve ocjene sam pokvarila tamo u 2.-3. mjesecu pa ih digla sad na kraju... Čudno se podudaraju ta vremena s nečim drugim, pa bi nekom svojom logikom tu peticu mogla zahvaliti i nekim ljudima(i svojoj ludoj sreći jer sam zadnja dva tjedna imala više sreće nego pameti...).

Neke stvari su ipak važnije od ocjena a utim stvarima nisam najbolje prošla niti sam briljirala... Neznam kamo, kako,šta više da napravim al neide mi. Svečano objavljujem da ću pokušati odustati. (dakle, Kate se stvarno vratila sa svojim nejasnim postovima)

Bila sam ovaj vikend u Čabru... Predobro je bilo, upoznala sam super ljude i odlično se zabavila. Osim toga, kod mene ništa novo... Neki dan, kad sam se vratila iz Čabra, dobila sam neku anginu, na svu sreću. Prvi dan ujutro me bilo tako strah jer je izgledalo isto kao pred dve godine. Ali nije, hvala Bogu. Iako sam razmišljala što bi se desilo da je, više u smislu kako bi neke osobe reagirale. Nije da sam došla do pametnog zaključka al ajde.

Mislim da bi bilo pametno tu završit post. Valjda ću sada češće pisati...

Velik pozdrav svima i do čitanja!

Yours always,
Kate

petak, 02.05.2008.

Moj razred =)

Bivši ili sadašnji? Pitanje je sad...

Rekla bih pomalo i jedan i drugi ali s naglaskom na sadašnji budući da je to ono šta je inspiriralo post i to bi u biti trebala biti bit posta. (gosh, kako ta rečenica zvuči čudno, al nema veze)

Dakle, ovi koji me duže (cca. godinu dana) čitaju možda se mogu sjećati posta sa kraja prošle školske godine o mom jedinom i neponovljivom osmom be. I nema tog razreda, nema toga što će izbrisati prazninu izazvanu raspadom tog našeg razreda. Nije to zapravo praznina, ispunjena je prekrasnim uspomenama koje imam iz ovih predivnih osam godina provedenih s mojim bekavcima, s razredom kao cjelinom, u čemu smo zbilja bili dobri, i sa pojedincima. Svaka osoba u tom razredu značila mi je, i svih ću se s radošću sjećati unatoč nekim prepirkama i razmiricama. Bili smo loš razred ocjenama, ali u svemu drugome nitko nikad neće vidjeti bolji razred.

Iako znam da se mnogi iz tog razreda već sad mene sjećaju u magli, iako znam da se mnogi mene sjete tek u onim trenucima dok se znoje pokušavajući riješiti neki matematički zadatak ili odlučiti koje vrijeme gdje dolazi u engleskom i kako se to vrijeme tvori, ne zamjeram im. Znam da sam nekima možda bila samo jedan hodajući šalabahter u kojeg nije trebalo ulagati čak ni toliko truda da ga se napiše. Isto tako znam da je puno više (bar se nadam) onih kojima sam ja bila više od glave razreda. Prijateljica, draga osoba s kojom će rado porazgovarati i danas, tek toliko. I onih s kojima sam debelo ostala u kontaktu jer mi je stalo. I uvijek će biti. Možda i previše.

I dakle, iako nema tog razreda koji će zamijeniti "prazninu" nastalu raspadom osmog be, i prvi a mi puno znači, i neće nikada biti zamjena već ima svoje, posebno mjesto. I jednom kada se i mi raspadnemo, stvoriti će još jednu "prazninu" koja će uvjerena sam također biti ispunjena mnogim prekrasnim uspomenama.

Direktan povod ovom postu bila je rečenica koje se možda čak ni njena autorica (za koju se nadam da će ovo pročitat, kao i njena sestra) ne sjeća al ja imam običaj pamtiti nevažne činjenice. Rečenica je glasila "Kako mi je drago da svi vi idete samnom u razred!" (ukoliko su riječ, dvije, ili većina pogriješena i ovo nije točan navod, što je moguće, ja se ispričavam, al bit je zadržana).

Ja sam se zamislila. Ovaj razred u kojeg idem stvarno je pun predivnih ljudi, od kojih sam se s nekima tek nedavno više počela družiti zbog čega mi je drago. Znam, često sam govorila kako je čudno da ja ni sad, skoro godinu dana nakon što sam u tom razredu se skoro s nikim nisam skompala. (čast iznimkama) Ali eto, mislim da se to mijenja. Jer mi se stvarno sviđa moj razred.

Možda u početku sam ostavljala dojam nadasve-nedruželjubivog-vrlo-čudnog-osamljenog-prepametnog (naravno)-geek-frika i ljudima služila samo kao pomoć na ispitima i to. Možda sam za to i sama bila kriva ali zbilja sam tip koji se dosta teško otvara i teško počnem pričat s ljudima, i zbilja se nadam da više ne ostavljam dojam weird geek frika, iako pomalo možda još uvijek ostavljam. Voljela bih se riješit i onog imidža genija jer me onda svi vide samo kroz moj mozak i misle da sam naivna i ne kužim da me iskorištavaju. Al to bi se onda kosilo s genij imidžem pa samo da se zna da kužim da me iskorištavaju al volim pomagat ljudima i šta sad? Doduše u nekim situacijama bi voljela reći ne.

Kladim se da ćete čitajući ovaj post svakom novom rečenicom zaboraviti onu prije, ali nadam se da ćete ako komentirate uzeti u obzir cijeli post a ne samo zadnji dio.

O svom životu danas neću, ionako je post predugačak, nego ću vas pozdravit i u skladu s prosvjedima koji haraju okolo posljednjih dana započet ću prosvjed koji se mnogima neće svidjeti, ali što je tu je.

Prosvjed otkazan iz jednostavnog razloga: trenutno imam puno posla i previše oko škole *khm khm* i prosvjed ce biti sigurno jednog dana, samo sumnjam da ce bit u slijedeca 2 mjeseca... Vidjet cemo.

Sada odlazim i napuštam vas. Yours always,
Miss K(T).

četvrtak, 17.04.2008.

I'm OK, trust me.

Dakle, evo mene, s postom o ružičastim naočalama.

Da previše ne duljim... Znate svi kako se za nekog ko svijet vidi savršen, bez mana, i jako je naivan zbog toga, u svemu vidi samo lijepo, kaže da svijet gleda kroz ružićaste naočale?

Pa mene recimo baš zanima zašto ružičaste. Pokušajte si zamisliti svijet onako sav u pinky nijansama. Nebi li to bilo malo ipak... pretjerano? Ja mislim da bi to čak dovelo do više nervoze kad bi sve vidjeli rozo. Zašto baš rozo, zašto ne plavo, ljubičasto?

Zašto bi plava bila boja tuge? Pa ja baš neznam svijet koji je sav u nijansama plave meni bi bio simpatičniji nego onaj u nijansama roze. Osim toga, nije li činjenica da ružićasta boja ubrzava rad srca, uznemiruje, kao jedna izrazito topla boja, dok recimo, plava baš opušta.

Zašto je onda pinky svijet ideal savršenog svijeta? Ja nevidim nikakav razlog. Jednobojan svijet kao takav, bilo koje boje, jako je uznemirujuć i umarajuć, s toga smatram da su boje savršene ovakve kakve jesu i ja osobno ne želim na nos staviti nikakve ružičaste naočale, a vi?

Da... Tu završam svoju filozofiju o ružičastim naočalama a vi sad prosudite šta vi mislite je li pričam gluposti ili ne?

U zadnje vrijeme život nam je svima postao strašno ubrzan. Ritam života se promijenio. Čovjek više nema vremena zastati i uživati u svojoj okolini, a bome sve je manje onoga u čemu se može uživati. Čak i kada nemora biti u gužvi, društvo mu nalaže da bude u gužvi, povodljivost za društvom vodi ga u razne klubove, na razne zabave gotovo svaki slobodni dan. Ili jednostavno izlaze u razne kafiće i barove tek toliko.

Nemojte reći da to znači odmor. Ili da to znači uživanje u okolini. Ja moram priznati da se ni sama ne sjećam kad sam posljednji put odlučila samo otići negdje iz gušta, bez obaveza, samo zato jer želim, bez drugih razloga za, a možda sa milijun "razloga" protiv. Htjela bih jednom to opet napraviti. Uživati kao prije. Mislim, gdje su nestala ona vremena kada smo bili djeca (kao da sada nismo) kada smo mogli izaći van bez ikakvog novca i zabaviti se bolje nego sa svim novcem ovoga svijeta? Gdje su nestala ona vremena kada nam nisu trebali barovi ni kafići za kvalitetnu zabavu?

Nije tako davno bilo kada nam je dovoljno bilo otići na igralište s loptom, dok je dan igrati odbojku a kad se smrači sjesti na tribine i pričati. I što je tome falilo? Meni ništa. Ostatku mojeg društva očito da, jer nikom više ni ne pada na pamet da se čovjek može zabaviti bez da ode u grad, bez da sjeda na bus, da mu je zabava u društvu a ne u načinu provoda.

Ne mislite da imam išta protiv zabava, dapače, ili protiv svih tih "suvremenih" načina zabave mladeži. Ali nije li lakše jednom otići van bez ikakvog organiziranja, planiranja, samo jednom onako kao prije. Samo jednom... Ali drugi su možda zaboravili kako je to...

I opet se post odužio. Al baš me briga. Ko oće će ga čitat.

Sad idem... Laka vam noć i papa =)

Me, d Kejti =)

četvrtak, 10.04.2008.

Yeah... yeah... whatever...

Eto da i ja tu nešto napišem nakon dugo vremena. Već jako dugo želim ući u editor i nešto napisati da maknem onaj negativno nabijen post ali nikako... Pa evo me sad.

Mnogi od vas imali su priliku na vijestima i u novinama vidjeti mene i moju školu ovih dana. O, da, ja sam ponosna. Meni je tako fascinantno i tako... neznam... drago da smo se mi uspjeli organizirati u tolikom broju i u toliko kratkom vremenskom roku. Još fascinantnije je što u tolikom broju (preko 500) nismo napravili nikakvu materijalnu štetu. Nikada mi nije bilo ovako drago što sam dio PRHGovaca.

U razloge neću ulaziti. Zaključavanje vrata bolesna je ideja, da ne govorimo o tome koliko je opasna i protivi se mnogim zakonima. Mislim, kao da nam ionako nije otežan ulazak/izlazak s onim vratima koja se otvaraju na unutra. Razloge za nezaključavanje mogla bih dugo nabrajati i toga je previše, pa neću ni počimati.

Opet sam dobila komad. Ovo mi lagano prelazi u naviku... A preživi se.

Skužila sam neke stvari. Veoma bitne. I još neke stvari manje bitne. Al zanemarimo sad to... Hmmm... Da.

Ako sam ikada i imala sreće, sada me napustila. Ništa mi više neide od ruke. Više ni ne pamtim kako sam znala pamtiti. To se odražava i na moje ocjene... Loše, loše...

Bit će bolje. Jednog dana ili nešto kasnije. Ja se nadam.

Sada ću polako privesti kraju ovaj post. Još ću samo napomenuti jednu sitnicu. Jednoj meni dragoj osobi jučer je bio rođendan. Pa eto, s malim zakašnjenjem ovdje (ali na vrijeme prije), Marko, sretan ti rođendan! =)

E da sam ja ti bila bi preponosna što sam spomenuta u mom postu. Hmmm da...

Neću filozofirati. Poželjeti ću vam svima laku noć i pozdrav do slijedeceg susreta!

Love ya ;)
Ms KT d Best

četvrtak, 27.03.2008.

It's easier to run, replacing this pain with something numb...

...it's so much easier to go than face all this pain here all alone...

Da. Uglavnom. Kako ste mi vi danas?

Ja se eto dosađujem ko svaki dan preko praznika a znam da moram učit... ma ima vremena za to...

Svaki dan vani s istom ekipom. Kao prije. Sve je kao prije. I bolje. Ja sam sretna. Nadam se...

Malo sam zeznula neke stvari. Više neznam što radim i zašto to radim i... i... Ne znam. Užasno sam nervozna full često ovih dana. Ali iskreno se nadam da ću to danas riješit. Iako znam da ću bit nervozna i u nedjelju. Ali no dobro, pustimo sad to.

We'll see what all gets done...

Zbunjena sam. I zbunjujem ljude oko sebe. I full često se spetljam i neznam složit rečenicu. I opet se spetljam i kažem nešto deseto od onog što trebam. Ili se pak spetljam pa skrenem s teme koju sam si zacrtala. Hmmm. Nevalja...

It takes one to know one...

Zašto ja kompliciram? Mislim da sam uspjela sredit svoj život, da sad više nema problema i onda... Jedna jedina rečenica vrati me u onaj nesređeni kaos i svim se silama trudim izvana izgledati koliko tolko sređeno. I koliko mogu nesumnjivo. Hmm ne ide mi... Ili možda da?

Moram što prije završit ovaj post. Navodno ga u 22:00 više neću moć objavit. Hmmm da. Dakle. Više od mene neki drugi put. Tada ću vam malo filozofirati o ružičastim naočalama. xD

Puno lijepih pozdrava svima vama koji ovo čitate i koji ćete ovo kasnije komentirati! A komentirat ćete, ne?

Miss Katey the On the Edge of the Nervous Break (ko shvati razumijet će)

nedjelja, 23.03.2008.

Sretan Uskrs!

Evo danas vas neću dugo gnjavit, samo da vam svima zaželim sretan i blagoslovljen Uskrs!

Nadam se da ga provodite sretno i u društvu prijatelja i obitelji i ljudi koje volite. =)

A sada vas svih pozdravljam do slijedećeg susreta kada ću vas malo duže gnjavit.

Pozdrav =)