Ne gledam televiziju, samo povremeno dignem pogled s knjige koju čitam. Neki dan sam ugledala čovjeka, umjetnika, mislim neki muzičar... živi u kući bez namještaja!!! Samo bijeli zidovi bez slika, bez polica sa drangulijama, samo knjige i ono nužno od namještaja, stolica, stol, sve jako jednostavno, nema fotografije, zavjese, stolnjake, jastučiće, figurice. Ima tamni drveni pod, ne znam koje drvo, neko tamno, sivo smeđe..on jednostavno odjeven, u crnom, smije se, priča o sebi. Pomislila sam da je to raj. Meni je teško baciti staru figuricu iz Kinder jaja. Čega se bojim, za što se tako grčevito hvatam? Pročitala sam knjigu od Marie Kondo, tisuće blogova o tome kako se riješiti stvari...ali nešto u meni se voli zatrpati, odjećom, obavezama, knjigama, skriptama. Želim se pročistiti.

Lucija je debeljuca pravilnih, finih crta lica, zelenih očiju i koketne naravi. Od onih žena je, koje su potpuno neopterećene svojim izgledom i muškarce motaju oko malog prsta.
Demokratično i potpuno neselektivno će flertovati s konobarima, sveučilišnim profesorima i vozačima autobusa, zapravo sa svakim muškarcem u blizini, razbacujući osmijehe, dvosmislene poglede i lepršave dodire. Takva sigurnost i ženstvenost često nedostaje puno ljepšim i uspješnijim ženama od Lucije, koje se često postavljaju kao nedodirljive i neodoljive ledene kraljice, prikrivajući na taj način duboko skrivene nesigurnosti.
Družile smo se u jednom kratkom periodu, iako se zapravo znamo cijeli život, pošto smo odrasle u istom malom gradiću.
Bila sam opčinjena njom i njenom sposobnošću pričanja priče, imala je tu neku kvalitetu Šeherezade i od svega što joj se događalo je mogla napraviti film. Uglavnom je uvijek bila razapeta između dvije ljubavi, barem dva muškarca koji su bili ludi za njom i oko kojih se nije mogla odlučiti i barem dvije, tri potencijalne karijere koje nije mogla istjerati do kraja. Upisala je par fakulteta pa odustala, neke tečajeve, ali, iako strahovito inteligentna, nije imala onu potrebnu upornost, onih 10000 sati rada i sjedenja za stolom da bi bila izvrsna u nečemu. Bila je izvrsna jedino u svojoj površnosti i jako šarmantna u svemu tome. Nema puno ljudi u čijem prisustvu se osjećam kao da sam napokon doma, a s njom sam se tako osjećala. Kao da je ovaj trenutak u kojem se pije kava i puši jedini bitan i kao da je u redu biti ovdje i sada, kao da ovaj trenutak nije samo usputna stanica na putu prema uspjehu jednoga dana, kao da uspjeha zapravo nema i nebitan je, kao da je uspjeh ovdje i zauvijek. Bila je potpuno prisutna, onako nedovršena, nesavršena, bez papira, diplome, certifikata, bez motivacije koja je danas must have, bez potrebe da uspije. Kao da je samim svojim rođenjem već uspjela, koji prkos i bezobrazluk, zamisli samo, rođena sam i to je dovoljno. Time je privlačila ljude poput magneta, a u konačnici je privukla i svog muža, nevjerojatno uspješnog i zgodnog umjetnika, koji je obožava. Okušala se u masu stvari i u ničemu nije istrajala, naravno, od meditacije, makrobiotike, zdravog života, izrade sapuna, rukotvorina i sve bi joj brzo dosadilo. Oko sebe je uvijek širila neku svemirsku, umjetničku auru, nešto s čim je rođena, i potvrda u vanjskom svijetu joj nije trebala. Kad je rodila pretvorila se u posvećenu majku, zaokupljenu zdravom hranom i didaktičkim igračkama, ali i ta faza je brzo prošla i vratila se svojim starim navikama, čitanju knjiga i kasnim odlascima na spavanje. Više nismo u kontaktu, ali često je zamišljam u njenoj kuhinji, kako i dalje pije kavu i puši na prozoru, peče kolače, smijući se sama sebi, kako mašta o zgodnom mladom mišićavom susjedu, dok je muž obožava, i kako uživa u svom malom svemiru, bez šefova, ranog ustajanja i uzaludnih ambicija. Zamišljam je kako se strastveno posvećuje svakom novom hobiju i onda ga smijući se odbacuje, kako kupuje blendere za zdravu hranu, koji će neraspakirani stajati u ormaru, peć za keramiku koja će kratko biti u upotrebi, materijal za sapune koje će skuhati dva puta, perlice za ogrlice koje će dopola nanizati. Volim Luciju, i ja sam nedovršena kao Lucija, ali moj život je kaos, nema onu šarmantnu nasmijanu lepršavost kojom neki posebni ljudi obasjavaju ovu planetu samo svojim prisustvom.

Koja filmčina! Oduševio me kao malo koji film u posljednje vrijeme. Likovi potpuno netipični, a ljubavna priča predivna i kompleksna. Ima elemente horora i fantastike, a Sanja Vejnović kao Anđa je prekrasna. Želim biti kao Anđa. Žena koja je sve napravila kako ne treba, a sve je napravila kako treba. Njena slabost je postala njena snaga.
Inače, puno pažnje sam počela obraćati na detalje. Sitnice. Toliko me vesele male stvari. Lijepi dan, šetnja kroz šumu, more, dobar film ili knjiga... Kad bi barem bilo moguće te trenutke staviti u bocu i sačuvati ih zauvijek. Da li bi onda postali kao one dekorativne figurice koje stoje na polici i sakupljaju prašinu? Pretvorili se u svoju suprotnost?
Vjerojatno da. Ništa ne treba čuvati, čak niti lijepe uspomene. Samo kupe prašinu i zauzimaju mjesto.