Kad sam imala 14 godina htjela sam biti Anđelika, markiza Anđela. Nikad nisam mislila da ću imati neko stvarno zanimanje. Nešto za što treba završiti fakultet i dobiti diplomu i onda ideš tamo negdje od 8 do 16 i onda si to nešto. Anđelika je bila nešto drugo. Njen identitet nije bio u tome što je završila i čime se bavila, nego u tome što je BILA i kakva je bila dok joj se nešto događalo. A događalo joj se svašta, od ljubavnih avantura, do revolucija, od kraljevskog dvora do prosjačke bande. Čak je došla i do Amerike. I to na gusarskom brodu. Rodila je puno djece, od različitih očeva i uz to uvijek bila i ostala lijepa, hrabra i pametna. Nju nije definirao društveni ili ljubavni status, a na društvenoj ljestvici se penjala i spuštala jako brzo. Taman pomisliš, evo je, uspjela je, osvojila je kralja, učvrstila je svoj status, a ona svemu okrene leđa i započne revoluciju. Nosila je i prnje i krzna jednako bezbrižno i nemarno, a nesigurnost njenog položaja nije bila zastrašujuća, nego uzbudljiva. Nije bila žrtva obitelji ni djece kao ni društvenih očekivanja.
Prije par godina sam posudila u knjižnici Drugi spol, Simone de Beauvoir. Prijateljica mi je preporučila. Nisam je uspjela pročitati. Bila mi je dosadna. Nemam taj kapacitet. Anđelika mi je za sad jedina učiteljica. ;-)