Sve te muke i strahote, to dejtanje, upoznavanje novih ljudi, dopadanje, zavođenje, dopisivanje, igranje, razmišljanje ima li tu šanse ili nema, sav taj svijet zaljubljivanja, odljubljivanja, odjebavanja i patnja - to je prava džungla. Ona najgora, vječito vlažna i orošena, s paprati i žbunjem ispod stoljetnih sekvoja, s dubokim, širokim i brzim zelenim rijekama, visećim poluraspadnutim mostovima od trstike preko stometarskih kanjona, s panterama i tigrovima, lavovima i krokodilima, komarcima, šišmišima, crvenim mravima, maltene s orcima, vješticama i kiselim kišama. Užas.
Neki se valjaju u tim močvarnim predjelima cijeli život, neki (nasumce) nađu izlaz u civilizaciju, a neki cijelo vrijeme misle da su u gradu ni ne shvaćajući (ili nijećući) da se radi tek o fatamorgani.
Biti u vezi - to je grad. S vodom, strujom, plinom, ulicama, tramvajima, trafikama, dućanima, putokazima za aerodrom, letovima za Pariz, razglednicama, internetom i nogometom. Ne moraš više srati u žbunju i brisati guzicu koprivama - imaš troslojni toalet papir i pustiš vodu nakon sranja. Zapališ cigaretu na terasi, pustiš muziku sa linije, nema crnih pantera za vratom, nikud ne žuriš, pojedeš sendvič, uživaš i dobro ti je.
Možda na asfaltu nema tigrova i krokodila, ali komarci su svugdje, pikaju u sumrak, jebu u mozak, iritiraju do ludila. Nitko ipak ne želi nazad u džunglu. Neki shvaćaju da su daleko od grada, u nekakvom selu, neasfaltiranom, sretni što i makadama ima, u blatu do koljena, s poljskim WC-om, ali ne daju se; bolje u zadnjem selu nego u prvoj džungli.
Ali i taj grad je zajeban. Puno kvartova, ulica, uličica, neredovitih tramvaja, loših biciklističkih staza, čak i na betonu se čovjek lako izgubi. Možeš se držati glavnih avenija, ali zabava je u pješačkoj zoni, kvartu, ili nekom parku (ali i ti parkovi su jezivi kad se spusti mrak).
Što ja zapravo znam? Dječak odrastao u džungli, odgojen među gorilama, odjednom se našao usred New Yorka, na crvenom tepihu Brooklyna, u čistoj košulji i zalizane kose daje intervju za NBC.
|
