|
Ovo je malo dulje. Isprintajte si, ali na prazne stranice iskorištenih nepotrebnih listova. Nemojte čisti papir trošiti. Označio sam i ova kao poglavlja da vam bude lakše.
1
Winston ne radi oduvijek u Hrvatskim šumama. Ili radi? Sjećanje mu je izblijedjelo, puno je godina proteklo. Tko će više sve brojiti i pratiti, i zašto bi, uostalom? Zna da je ovdje od 2018. godine... ili 2008.? Nije više siguran. Ne zna ni koliko godina točno ima. 30, 35, 40? Što je radio prije nego li je došao u Šume, je li radio negdje drugdje ili je došao kao pripravnik odmah nakon fakulteta? Ako je uopće završio fakultet. Ali mora da jest, jer pri dnu dokumenata koje potpisuje jasno piše:
Po ovlaštenju
voditelj postupka
Winston Smith, dipl. ing.
Diplomirani inženjer se ne može postati bez fakulteta, tako da fakultet zasigurno jest završio, ali koji, to ne može sa sigurnošću znati. 2010. ili 2020., više ne zna, uslijedila je uputa generalnog direktora o potpisivanju upravnih i neupravnih akata kojom je iz svih potpisa izbrisana struka referenta.
Kad bi ga baš zanimala vlastita prošlost, i kad bi uložio malo truda, Winston bi je bez problema mogao rekonstruirati do zadnje potankosti, bar uz pomoć pismohrane i tamo spremljenih dokumenata.
U pismohrani se čuva sve: svaki papir, svaki spis ili svako - kako se to po Zakonu o općem upravnom postupku kaže - pismeno. Čega nema u pismohrani, ne postoji i nije se ni desilo. U jednoj od bezbroj metalnih ladica, onoj R-Š, mora postojati dosje s njegovim imenom i prezimenom, diploma i još ponešto, evidencija o radnom vremenu ili tako nešto.
Ali zašto bi kopao po prošlosti, trošio vrijeme, ionako ne može promijeniti tko je, zašto bi bilo imalo bitno što je i otkad je, na kraju krajeva, nit ga to, ako ćemo iskreno, previše ne interesira; kad te netko zajebe, ne interesira te više.
2
Dani Winstonu prolaze neumoljivo, nepregledno, jedan za drugim, jedan ničim vezan za drugi. U Hrvatskim šumama ili izvan njih, nema nikoga ni ničega što bi povezalo Winstonove dane, unijelo uzbuđenje, dalo mu dugoročne ciljeve ili, ako ćemo biti patetični, dublji smisao.
Svaki njegov dan na poslu rezerviran je za jedan predmet. Odbacit će zahtjev, zatražiti mišljenje ili izdati rješenje. Osim akata vezanih za prostorno uređenje, Winston se bavi izdavanjem posebnih uvjeta građenja koje svaki investitor mora zatražiti ukoliko zahvaća u prostor koji se dotiče šumsko-gospodarske osnove. Čuvati i štititi šumsko gospodarstvo Winstonova je glavna zadaća.
3
Dok nije položio Državni stručni ispit za državne službenike (tamo davne 2009. ili 2019., više ne zna), posebne uvjete je samo pripremao. Nije mu tada bila jasna svrha dodatka na samom dnu spisa, ispod potpisa ovlaštenog referenta, naslova: “NA ZNANJE:”, nakon kojeg je slijedila podugačka lista “zainteresiranih strana” koje moraju dobiti svoj primjerak uvjeta. To su redom:
- Ministarstvo šumarstva (2 primjerka)
- Šumarska inspekcija
- Uprava šuma, Podružnica
- Služba za ekologiju, ovdje
- Referada, ovdje
- Pismohrana, ovdje.
Uz dva primjerka koja se dostavljaju podnositelju zahtjeva, to je ukupno 9 primjeraka. Prosječni šumarski uvjeti (kako ih interno nazivaju) stanu na 4 stranice, što zbog birokratskih običaja jednostranog printanja, ne ispada 2 već 4 lista papira. To je 36 papira po jednim uvjetima. A nije Winston jedini koji piše šumarske uvjete, ima ih barem 5 sličnih njemu. Dnevno dakle 180 papira samo na uvjete. Što je sa svim onim radnim verzijama koje su išle na kontrolu kod nadređenih i koje su bile križane i prepravljane? Sa svim onim greškama pri printanju koje sa sobom u propast znaju povući i do dvadesetak nedužnih listova? Izdavanje uvjeta k tome nije ni petina posla kojima se Šume bave. Koliko papira se troši na ostale akte, dopise, fakture, izvješća, zapisnike, ugovore i tisuće drugih stvari, Winston nije mogao niti izračunati. Najobičniji dopis ide u minimalno 3 primjerka (naslovljenom, službi, pismohrani), ugovor u 6 (po 3 svakoj strani), itd. Mora da se radilo o brojci od 1000 ili čak 2000 dnevno potrošenih papira!
Winston Smith, samostalni inženjer razreda 5, nije mogao to više mirno promatrati. Za izradu papira sijeku se stabla i šume, a osnovna misija Hrvatskih šuma je zaštita - šuma! Winstonova zdrava logika bila je uvrijeđena.
Povjerio se šefici koja nije dijelila njegovu brigu za šumsko dobro. Ili bar nije smatrala da je stvar tako alarmantna. Pozvala se na svoju nemoć i podzakonske propise kojima je određen broj primjeraka posebnih uvjeta te mu savjetovala da radije dovrši one što mu ih je jutros ostavila na stolu.
Winston se vratio pisanju, ali uz sav trud nije mogao ostati fokusiran. Pogled mu je stalno bježao na kraj dokumenta i na NA ZNANJE rubriku. Sve skupa 9 primjeraka. 9! Što će Ministarstvu čak 2!? Zar ne mogu kopirati? Zašto se ne bi jedan primjerak potpisao u originalu, skenirao i slao e-mailom? Nije se mogao sjetiti koja je točno godina (ili desetljeće), ali bio je siguran da ne postoji institucija koja dan danas nije spojena na internet.
Nemilo trošenje papira nije mu davalo mira. Zanemario je poslovno-hijerarhijske običaje i direktno pokucao direktoru na vrata. Hrvatske šume su velika tvrtka, a velike tvrtke imaju puno direktora, tako da se Winstonov potez ne može nazvati preodvažnim, ali lakšim kršenjem ustrojstvene procedure ipak može. Vrata su mu se doduše otvorila, ali brzo za njim i zatvorila. Direktor je pokazao još niži stupanj susretljivosti i zabrinutosti. Potrebu za opravdanjem ili poslovičnim pozivanjem na zakonsku regulativu nije pokazao, već Winstonu samo ljutitim tonom savjetovao da ga ne plaćaju da se bavi glupostima izvan opisa radnog mjesta.
Winston se, međutim, oglušio na taj savjet i zatražio razgovor kod generalnog direktora. Do njega nije uspio doći, ali primila ga je simpatična i uljudna voditeljica Ureda generalnog direktora. Samostalni inženjer Smith smireno joj je objasnio svoje muke i zapitao ne bi li se štogod oko tih brojeva primjeraka moglo učiniti, a ako ne, bar možda da se uloži u obostrane printere ili nabavlja reciklirani papir. Zahvalila mu se na brizi, pohvalila ekološku svijest i obećala da će se “osobno angažirati kod generalnog direktora po tom pitanju”.
4
Naredni mjeseci pokazali su da efikasnost njenog angažmana i nije toliko zavidna pa nepokolebljivom Winstonu nije preostalo ništa nego pisati medijima. Slao je pisma novinama i portalima, a otvorio čak i blogove na hrvatskom i engleskom ne bi li podigao prašinu. Dnevni listovi nisu, međutim, stvar smatrali dovoljno senzacionalnom ili interesantnom, što, na kraju krajeva, Winstona nije puno ni čudilo - jer tko troši više papira od tiskara?
Izašao je, doduše, u donjem desnom uglu 9. stranice Hrvatskog slova sitni članak o nesmotrenom trošenju papira u državnoj tvrtki. Winston je već sljedećeg jutra bio pozvan na razgovor u Ured generalnog direktora. Simpatična voditeljica nije o članku ništa znala, ali je zahvaljujući internom informatičkom nadzoru saznala za Winstonove blogove. Osim što je nedvojbeno lakše kršenje dužnosti (baviti se privatnim stvarima na radnom mjestu), takav aktivizam viši “management” ne podnosi. Koliko god je ohrabrujuće mogla, otpratila ga je do vrata ureda generalnog direktora, najavila ga i zatvorila vrata za njim. Generalni direktor, gospodin O’Brien, bio je naslonjen na prozor, leđima okrenut Winstonu koji je, nakon tri koraka po finom perzijskom tepihu, stao ne znajući kud bi, ne osjećajući shodnim da nešto kaže. O’Brien se okrenuo, bio je u svijetlo plavoj košulji s bijelim prugicama, bijelim okovratnikom i bijelim "okorukavnicima". Ponudio je Winstonu da sjedne i pitao ga hoće li što popiti. Winston je zamolio čaj, no generalni nije nikakvim načinom proslijedio narudžbu, samo se upustio u monolog kojem se kraj nije nazirao. Počeo je s povijesti Hrvatskih šuma, zašto su nastale, tko i kako ih je ustrojio, nastavio je s osobitostima šuma, drveća i raslinja, a zatim zaokrenuo u sferu uredskog poslovanja, zakonske regulative i ophođenja državnog službenika. Tren je ton bio smiren i prijateljski, tren ljutit i razočaravajući, tren smiren i prijeteći, tren bijesan i upozoravajući. Cijela “seansa” mora da je potrajala 10ak, 12ak sati. U nekoliko navrata O’Brien je Winstonu ponudio da ode kući, no Winston se nije usudio ili jednostavno nije imao snage pobjeći. Nakon što se generalni - mora da je prošlo 20 sati, već je bio mrak, moglo je biti i 22 - pokupio doma, Smith je ostao sjediti u stolcu, pognute glave zureći u prazno, u tlo pred sobom, u na tapisonu otisnut logotip Hrvatskih šuma. Nije te noći ni otišao kući, dovukao se tek do svog ureda i tamo dočekao jutro.
5
Winstonu Smithu nisu više davali nikakve odgovorne zadatke. Pisao je tek popratne dopise kojima se fakture i ugovori šalju, a i to tek nakon što je nekoliko mjeseci radio na inventuri namještaja u zgradi (inventuru uredskog pribora mu, naravno, nisu povjerili - tu spada i papir).
Winston danas - 5 godina kasnije, po njegovoj procjeni, ali moglo bi lako biti i 10 - opet radi na šumarskim uvjetima. Već dva mjeseca ima tome kako je na stolu pronašao urudžbirani podnesak presigniran na njegovo ime tj. inicijale. Bez ikakve popratne rečenice ili geste koja bi obznanila “povratak vjere” u samostalnog inženjera Smitha. Kad bi morao biti iskren, priznao bi da ga je to razveselilo, ako mu čak nije i izvuklo smiješak na lice. Winston se vratio, bio je opet onaj stari. Ne baš isti stari, jasno.
Jutros Winstonu šefica nije za stolom ostavila nikakav zahtjev za uvjetima već ga zadužila da nađe određeni dokument u pismohrani. Voditeljicu pisarnice zamolio je ključ, a potom se zaputio do sobe 210. Otvorio je vrata i ostao zatečen. Nikad prije nije bio u pismohrani. Bio je opčinjen prizorom. Milijun kutija stajalo je na metalnim stalažama i ispunjavale prostor do maksimuma. Uz zidove, između njih, milijun kutija uzdizalo se od poda to stropa. Winston je fascinirano promatrao mnoštvo kutija, okretao se prostorijom i čudio do kud u vis sežu police s kutijama. Činilo mu se da je ova prostorija puno viša nego ostale na katu. Mora da probija i na treći kat. Vrtio se neprekidno gledajući u vis da bi u jednom trenutku izgubio ravnotežu i od vrtnje u glavi grubo se naslonio na stalažu sa strane, toliko grubo da je stalažom lupio u zid, a ona se od zida odbila ravno na njega i oborila ga na tlo. Deseci kutija počeli su padati po Wilsonu. Jedna mu je pala na bubreg, druga poklopila prepone, treća rebra, da bi četvrta pala na glavu, ravno na sljepoočnicu. Izgubio je vid i osjetio vrelu krv na usnama. Kraj, znao je. Nije, ipak, za ničim žalio. Osim možda da nije i za sebe napravio primjerak svakih uvjeta koje je napisao. Da ima za osobnu arhivu. Ako se u pismohrani desi kakav nered.
|
