21.09.2012., petak

Nesretan čovjek

Najlakše ćete ga prepoznat po umornim očima. Spava mu se uvijek, stalno, kronično, neizlječivo. Ujutro bi, najradije od svega, ostao ležati još sat vremena, pol sata, ma bar 5 minuta. Poslije ručka bi rado zadrijemao, često i prije, kasna kišna poslijepodneva i sumorna predvečerja tako mu zavodljivo otežavaju kapke.

Nesretan čovjek je onaj koji zna da postoji sretnija opcija, bolja alternativa, koji bi uvijek radije bio negdje drugdje i radio nešto drugo.

Čovjek kojem se stalno spava jednostavno mora biti nesretan. Priroda mu budnost nameće kao nužnost, imperativ - dan mora pretrpjeti budan. A kako biti budan i sretan istovremeno? Svaki dan mu je novi rat, bitka, borba, što li već, ali čak i ako koju rundu ili bitku pobijedi, ne dobije borbu ili rat, ili kako to već kažu. Svako jutro ga iznova probude, naprasno dignu, a potom tjeraju na cjelodnevno hodanje, stajanje ili, još gore, sjedenje. A njemu se spava i spava. I ništa ne bi radije nego legao u krevet i spavao. Samo spavao i prespavao svu tu glupost i besmisao budnoga svijeta.

Nekad nesretnik izbjegne nesreći pa odspava preko dana, ali onda ga još veća nesreća dočeka navečer - ne može zaspati.

- 20:53 - Stavi u košaricu (8) - Sadržaj košarice - Blagajna

12.09.2012., srijeda

Ništa nije besplatno

Poučen nedavnom neugodom naslova: "I kondomi pucaju, zar ne?", shvatio sam da ništa na svijetu nije sigurno, ponajmanje prezervativi. Jedina sigurna metoda je paranoja i primjenjivanje svih poznatih kontracepcijskih tehnika zajedno: kontracepcijske pilule, dvostruki prezervativi, vadi-ga-van zahvat i tableta dan-poslije. I, naravno, njen odlazak kod mame na Lošinj u plodnim danima.

Ovaj put sam si pred policom kozmetičkog dućana dao vremena dobro razmisliti i pametno izabrati među izloženim paketićima gumenih patenata.

Ništa slabije od "Extra safe" kvalitete nije dolazilo u obzir, no ako planiram koristiti dva kondoma, dva ekstra sigurna svaki fizički kontakt lišila bi bilo kakve čovječnosti. Zato sam, kako bih umanjim dojam šatorske cerade, odlučio ekstra sigurnu ediciju kombinirati onom "Utra thin".

Pojavio sam se na blagani s (optimističnim) pakiranjima od po šest komada. Dok je blagajnica radila što već radi, razgledavao sam propagadne materijale i zapitao je li reklamna A5 bilježnica na crte besplatna. Rekla je da je, ali samo ako kupim nešto Palmolivovo. Slično je bilo i s nekakvim testerima koji idu uz Fa šampone.

"Ništa danas nije besplatno!", rekla je uz pozdrav.

Kako je samo znala!?, zapitam se i zaputim prema križanju Martićeve i Bauerove nadajući se da Clara de noche radi večeras nešto ranije.


- 12:05 - Stavi u košaricu (16) - Sadržaj košarice - Blagajna

09.09.2012., nedjelja

Restoran "Od jučer"

Volim jesti hladan roštilj, iz frižidera, navečer ili drugi dan. I isto takvu pizzu sutradan za doručak. Volim kad napolitanke stoje dva dana na stolu pa pokupe vlagu i više nisu onake hrskave. Slično i sa čipsom ili smokijem. Volim i kad Coca-cola izgubi na svojoj gaziranosti.

Trebao bi mi restoran u kojem bi se jela hrana od jučer. Jučerašnji roštilj, jučerašnja pizza, jučerašnji pomfri, jučerašnji kruh, jučerašnja Cola, jučerašnja Cedevita...

Zvao bi se "Od jučer", na zidu bi visio kalendar na kojem je označen jučerašnji dan, mogle bi se čitati jučerašnje novine, na radiju slušati jučerašnji hitovi, na televiziji gledati jučerašnja napeta tekma, izvlačenje lota od jučer i vremenska prognoza za danas. Čovjek bi se oko 7 sjeo na jutarnju kavu, napravljenu u točno 7:00 dan ranije, sada užasno gorku. Mogao bi si dodati vlažnog šećera i kap pokvarenog, kiselog, mlijeka, a sa žličicom s dna podići istaloženu esenciju napitka. S bartenderom bi prepričao jučerašnji dan i ubrzo se vratio u sadašnjost, gorču od netom ispijene kave.

Vrijeme nezaustavljivo juri i gazi sve pred sobom, a ovo bi bilo utočište za ljude malo tromije naravi.
- 15:40 - Stavi u košaricu (6) - Sadržaj košarice - Blagajna

04.09.2012., utorak

Mi, poduzetnici

Bio zarobljen u javnom ili privatnom sektoru (jer čim mora raditi za drugoga, čovjek je zarobljen, osim ako to nije "dream job", a nikad nije), svatko mašta o vlastitoj firmi, malom biznisu, gdje će raditi ono što voli, a ako već neće, bar će raditi za sebe i biti sam svoj gazda, i moći spavati do podneva ako mu se taj dan spava, možda i raditi od kuće (iako raditi kod kuće nitko zbilja ne želi ili, po meni, ne bi trebao željeti).

Tako smo frendica i ja maštali o dizajniranju, logotipima, domišljavanju reklamnih slogana i svemu ostalom što ide uz marketing. Možda bismo se tu i tamo zapitali zašto samo maštamo i zašto ne bismo okonkretizirali snove, ali brzo bi nas otrijeznila realna i racionalna pitanja poput onog gdje bismo našli klijente i zašto bi netko uzeo baš nas, a uostalom vremena nisu sjajna, a kad je frka "prvo što se reže je marketing". Zato bismo se zadovoljili polusatnim maštanjem, i nakon pauze za ručak, vratili svatko u svoj javni sektor i gubili tamo dane i tratili talente. Živjeli smo tim otužnim životima sve dok nismo nabasali na članak u Poslovnom.hr-u.

I ona i ja, osim talenta za sricanje slogana, imamo talent iz opširnoga izolirati samo ono bitno, tako da dalje od naslova nismo ni čitali: "Žinić: Bruketa i ja prve smo poslove dobivali u Gjuri oko 2 u noći". Pametnom dosta. Odgovorili su nam upravo na ono pitanje koje nas je tako okrutno svaki puta iz snova vraćalo u realnost.

Već drugi dan, na Hitro.hr-u odabrali smo ime firme, odnijeli papire javnom bilježniku, uplatili pristojbe i predali dokumentaciju. Dok su nam istekli otkazni rokovi, papiri su se sredili, a mi na žiro račun novoosnovanog studija za marketing i dizajn uplatili minimalnih 20.000 kn temeljnog kapitala.

Sljedeći korak je bio jasan kao dan. U utorak u 22:00 bili smo za šankom u Gjuri. Naručili smo cugu i čekali klijente. Do ponoći nam nitko nije prišao. Oko 1, nakon treće pive, oglasila se Marijana: "Daj, ovo je glupo!". Pitao sam je da li je uopće pročitala onaj članak; jasno piše da su Bruketa i Žinić poslove dobijali tek oko 2. Sad je tek jedan! Rekao sam joj nek se uozbilji i umjesto ovih piva radije naruči pelin. Nitko nam međutim nije prilazio ni oko 2. Predložio sam da ipak probamo opet s pivama. Oko 3 se zapitala ne bismo li trebali probati s malo agresivnijom samopromocijom, dodavši da u zadnje vrijeme tzv. gerila marketing uz vrlo malo novaca polučuje jako dobre rezultate. Gnjevno i poluuvrijeđeno odbacio sam takav prijedlog uz komentar da nisam ja nikakav gerilac, ponajmanje Che, da ne želim da klinci nose moj obris na crvenim majicama, još manje da me drže za gurua, da baš takav neokapitalistički stav prezirem iz dna duše i da ne želim nametljivim metodama doprijeti do klijenata niti želim klijente do kojih se može doprijeti na taj način. Rekao sam da se moramo prikloniti subverzivnim i subliminalnim kanalima kojima bi klijentela pronalazila nas, a ne mi njih. Bila je prepijana da mi kontrira, a i meni je nakon te rečenice glava pala na šank. Između 4 i 5 smo oteturali doma, bez ugovorenog posla, ali s jasnom vizijom u glavi.

Nastavili smo sa započetom strategijom: utorkom u Gjuri, srijedom u Pepermintu, četvrtkom u Cici, petkom u Jabuci, subotom u Limbu i Ksetu. Znali smo da uspjeh ne dolazi preko noći (iako je tekst Žinića nedvosmisleno govorio da dolazi "po" noći) i odlučili ustrajati u subverzivnim opijanjima po širem centru grada. Ni preko dana se nismo štedili; neumorno smo visili po bircevima u Tkalči, oko Cvjetnog, a nije nam bilo strano ni potegnuti do Trešnjevke i No sikirikija.

Temeljni kapital polako se topio, a kako se prosperitet i dalje nije nazirao, odlučio sam se ponovno posavjetovati Žinićevim tekstom iz "Ja, poduzetnik" serije. I dobro da jesam, jer sam ovaj put otvorio oči i shvatio da nekad treba pročitati više od samog naslova. Iako, ovaj put nije trebalo čitati, već samo shvatiti poruku slike neposredno ispod naslova:



Opet vrlo nedvosmisleno i nimalo subliminalno, fotografija iz obiteljskog albma govorila je samo jedno: treba otići i na more.

Spakirali smo se u trenu i već sljedeći dan bili na katamaranu. Poharali smo sve otoke, od Srakana do Biševa. No, poput svih savjesnih privatnika, ni mi na moru nismo odmarali; cugali smo bez prestanka, predano, od ponedjeljka do nedjelje. Plažu i sunčanje žrtvovali smo za šank i privlačenje klijentele. Rezultat je, međutim, bio isti kao i na kontinentu, Marijaninoj flertajućoj naravi i bikiniju usprkos. Uspjela je, istina, privući jednog ruskog biznismena i malo nam je falilo da se dokopamo milijunskog čeka kad smo shvatili da mu nije do njenog dizajnerskog talenta, već samo do onog što prikriva bikinijem. Pa je tako i ta prilika nepovratno propala zajedno s našim temeljnim kapitalom (baš je pravi trenutak našla glumiti djevicu), pa smo se, lovom koju su nam starci poslali poštom, vratili kući.

Kriza se uvukla u pore gospodarstva dublje nego smo si i mogli zamisliti. Vremena su teška pogotovo za malo i srednje poduzetništvo. Čak i dobro osmišljeni projekti s ozbiljno razrađenom strategijom razvoja suočeni su s ekstremno lošom perspektivom. Mi smo živi primjer.

Dobro, bar si nećemo imati što za predbacivati. Probali smo. Ovo će nam biti jedna velika škola u kojoj smo puno naučili. Biznis se ne pokreće lako, do uspjeha se ne dolazi preko noći (niti po noći, kako kaže Žinić). Sve više sumnjam u tog Bruketu, još više Žinića i njegov prokleti tekst. Mora da su do svega došli preko droge ili oružja. Našao sam, međutim, jedan puno bolji tekst (još jedan iz niza "Ja, poduzetnik" na Poslovnom.hr-u): "Sve je počelo kad smo dali otkaze i krenuli na put oko svijeta".

Jasnije ne može biti. Marijana, kad krećemo?



- 20:05 - Stavi u košaricu (9) - Sadržaj košarice - Blagajna

02.09.2012., nedjelja

Gužva na startu

Ljeto je gotovo. Sutra počinje škola. Grad je opet pun. I posljednji su se vratili s mora. Svi su opet tu. Gotovo je s praznim ulicama i tramvajima, slobodnim parkirališnim mjestima i malim redovima u dućanima. Sutra grad kreće u pogon punim kapacitetom.

Start je u 7. Poslagat će se tada svi ti školarci, roditelji, učitelji, referenti, odvjetnici, činovnici, uz startnu liniju i, poput atletičara pred Bostonski maraton, lagano nagnuti naprijed čekati hitac startnog pištolja. A kad starter zapuca prema nebu, pohitat će prema tramvajima, busevima, parkiralištima, bankama, upravama, i uz zvukove truba, sva četiri žmigavca i zvonjavu telefona, okupirati svaki slobodan prostor, svugdje stvarati gužvu, a sve zbog nečeg što se "mora".

Lako maratoncima u Bostonu, njih čeka 42,2 km ravne ceste, to odvale za 2-3 sata. Dok ove naivne jadnike sa školskim torbama, taškama i kravatama čeka 350 dana ubitačne svakodnevnice.



Ali ne smeta to njima. Oni su odmorni, optimistični, odlučni, neki čak i sretni. Misle da ih ništa ne može zaustaviti, ništa spriječiti. Oni će sutra krenuti sprintom puni samopouzdanja. I preskočit će prvih par prepona elegantno, bez puno umaranja, činit će se da je onaj optimizam opravdan. A onda će pasti prva kiša, tlo se nakvasiti, na džonove početi hvatati blato, koraci će biti sve teži. Tada će se pomaknuti sat na zimsko računanje vremena, mrak padati ranije, a oni u blato zagaziti do gležnja. Uskoro će već jedva pomicati noge. Do prosinca će ih živo blato progutati, a na životu održavati tek tanka šuplja trstikica. Još svjetlost nekako i dopire na pola metra dubine mutne močvare, ali krajem siječnja, kad naivci shvate da zima nije još ni do polovice došla, potonut će još za pola metra, ili cijeli, ili dva, tko zna, svjetla tamo nema, progutat će ih tama i povući u bezdan monotonije. Neće primjetiti da trstiku već tjednima ne koriste i da su mi ponad bokova izrasle škrge. Bit će im to sasvim normalno. To je, kakti, tak – život, ne. Potonut će na samo dno i zaboraviti da bolje i postoji. Prilagodit će se dolje, razviti navike i imati dojam da im ništa ne fali.

A onda, negdje s proljećem, kiše će prestati, bara se početi sušiti. Mjesec dana kasnije bacakat će se po blatu ni ne shvaćajući da su napola na suhom, da im škrge više nisu potrebne. Jednom kad se naviknu, teško ih je odvratiti. S prvim danom ljeta nekako će ipak ustati na kržljave nožice i lagano s kože početi skidati suncem skoreno blato.

Blijedi, beskrvni, slabašni, umorni, nikakvi, dočekat će konačno taj godišnji i to more i isprati taj mulj sa sebe, i život će opet biti lijep, i sva muka izgledati isplativa, nabacit će malo boje, razvedriti se... I onda će opet tako 1.9. stati uz startnu liniju zaboravivši da ciljnu uopće nisu ni prošli. Samo će se tako vrtiti, od starta do starta, bez ikakvog cilja.
- 23:12 - Stavi u košaricu (2) - Sadržaj košarice - Blagajna

< rujan, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Loading

junac04 pri yahoo.com


- Tko je?
- Nitko, prijatelju, samo koraci u noći.


Koji smo kurac mi! Po nama se ništa neće zvati...

Tribuson


Nekad je jednostavnije odustati.

Iva


"Life," said Marvin dolefully, "loathe it or ignore it, you can't like it."

Douglas Adams

Šima 2010./2011.
Šima i Ribac 2009./2010.
Šima i Ruska 2008./2009.
Smisaoživota42 2007./2008.
Bamby 2006./2007.

Do povećanja popularnosti i broja redovitih komentatora, tron drži Šima i natjecanja se neće niti održavati.

.