Marketing
Gužva na startu
Ljeto je gotovo. Sutra počinje škola. Grad je opet pun. I posljednji su se vratili s mora. Svi su opet tu. Gotovo je s praznim ulicama i tramvajima, slobodnim parkirališnim mjestima i malim redovima u dućanima. Sutra grad kreće u pogon punim kapacitetom.
Start je u 7. Poslagat će se tada svi ti školarci, roditelji, učitelji, referenti, odvjetnici, činovnici, uz startnu liniju i, poput atletičara pred Bostonski maraton, lagano nagnuti naprijed čekati hitac startnog pištolja. A kad starter zapuca prema nebu, pohitat će prema tramvajima, busevima, parkiralištima, bankama, upravama, i uz zvukove truba, sva četiri žmigavca i zvonjavu telefona, okupirati svaki slobodan prostor, svugdje stvarati gužvu, a sve zbog nečeg što se "mora".
Lako maratoncima u Bostonu, njih čeka 42,2 km ravne ceste, to odvale za 2-3 sata. Dok ove naivne jadnike sa školskim torbama, taškama i kravatama čeka 350 dana ubitačne svakodnevnice.
Ali ne smeta to njima. Oni su odmorni, optimistični, odlučni, neki čak i sretni. Misle da ih ništa ne može zaustaviti, ništa spriječiti. Oni će sutra krenuti sprintom puni samopouzdanja. I preskočit će prvih par prepona elegantno, bez puno umaranja, činit će se da je onaj optimizam opravdan. A onda će pasti prva kiša, tlo se nakvasiti, na džonove početi hvatati blato, koraci će biti sve teži. Tada će se pomaknuti sat na zimsko računanje vremena, mrak padati ranije, a oni u blato zagaziti do gležnja. Uskoro će već jedva pomicati noge. Do prosinca će ih živo blato progutati, a na životu održavati tek tanka šuplja trstikica. Još svjetlost nekako i dopire na pola metra dubine mutne močvare, ali krajem siječnja, kad naivci shvate da zima nije još ni do polovice došla, potonut će još za pola metra, ili cijeli, ili dva, tko zna, svjetla tamo nema, progutat će ih tama i povući u bezdan monotonije. Neće primjetiti da trstiku već tjednima ne koriste i da su mi ponad bokova izrasle škrge. Bit će im to sasvim normalno. To je, kakti, tak – život, ne. Potonut će na samo dno i zaboraviti da bolje i postoji. Prilagodit će se dolje, razviti navike i imati dojam da im ništa ne fali.
A onda, negdje s proljećem, kiše će prestati, bara se početi sušiti. Mjesec dana kasnije bacakat će se po blatu ni ne shvaćajući da su napola na suhom, da im škrge više nisu potrebne. Jednom kad se naviknu, teško ih je odvratiti. S prvim danom ljeta nekako će ipak ustati na kržljave nožice i lagano s kože početi skidati suncem skoreno blato.
Blijedi, beskrvni, slabašni, umorni, nikakvi, dočekat će konačno taj godišnji i to more i isprati taj mulj sa sebe, i život će opet biti lijep, i sva muka izgledati isplativa, nabacit će malo boje, razvedriti se... I onda će opet tako 1.9. stati uz startnu liniju zaboravivši da ciljnu uopće nisu ni prošli. Samo će se tako vrtiti, od starta do starta, bez ikakvog cilja.
Post je objavljen 02.09.2012. u 23:12 sati.