Pred dvadeset godina, tamo 2016., dok sam još bio u najboljim tridesetima, Mićo Dušanović prenosio je iz Rio de Janeira svoje posljednje Olimpijske igre. Sasvim neočekivano, jer Stjepan Balog je dobio dijareju, a Viki Ivanović prenosio polufinala hrvanja, dohvatio ga je prijenos finala intelektualnog pentatlona. Taj sasvim novi sport pokazni je status na Igrama zaradio nepunu godinu prije, nakon, novine su pisale, mućkih lobija masonskih i sličnih tajnih moćnih klanova. Vladaju li takve organizacije stvarno svijetom, imaju li moć manipulacije ljudskim masama ili je turnir postao apsolutni hit zbog neke sasvim čudne, ljudske dimenzije, kakvu je vječito teško definirati i predvidjeti, a za koju možemo patetično reći da je plod duha olimpizma? Bilo kako bilo, zbog iznimne zainteresiranosti, nakon natjecanja po skupinama, turnir je iz male opskurne dvorane preseljen u HSBC arenu koja prima 15.000 posjetitelja.
Ni sam ne znajući kako sam uspio skočiti 2,05 m u dalj s mjesta dva dana prije, našao sam se u finalu. Sada je to bila prva disciplina i iako nisam uspio ponoviti osobni rekord, 2,03 je obećavalo puno. Gramatičke probleme sam riješio poslovično izvrsno i, zahvaljujući brzopletosti Uzbekistanca Mansura s 4. deklinacijom starogrčkog, nakon prve dvije discipline stekao pristojnu prednost u borbi za zlato. Kako sam na snimci tjedan dana kasnije vidio, Miću je uskoro poprilično uplašila moja loša reakcija na Uzbekistančevu Sicilijanku. Nakon uvjerljivog poraza u šahu, dodatno se uznemirio lošim otvaranjem košarkaškog "Puta oko svijeta". S pravom, jer dok je Mansur već pucao tricu za pobjedu, ja nisam došao ni do slobodnjaka.
Uzbekistanac i ja bili smo skoro poravnati, ja s tri boda viška koja, u odnosu na 100 koliko ih je još bilo u igri, nisu značila ništa. Pred nama je bila posljednja disciplina - kratka priča. Ždrijebom je odlučeno da je maksimalan broj riječi 1000, žanr znanstvena fantastika, tema susjedov vrt, a jezik - na oduševljenje domaćih gledatelja - portugalski.
Semafor je počeo odbrojavati 90 minuta. Mansur je lupao po tastaturi kao da temu zna od jučer, ja ni 5 minuta kasnije nisam imao prvu rečenicu. Natipkao bih par riječi, obrisao, natipkao cijelu rečenicu, obrisao je, nekoliko puta počinjao ispočetka, svaki put brisao. Sintaksa portugalskog nikad mi nije ležala. Nisam imao ni ideju.
Publika, koja je pisanje mogla u realnom vremenu pratiti na velikim ekranima koji su visili sa središta krovne konstrukcije, vjerojatno nije bila daleko da me otpiše.
Do 15. minute sam se ipak uspio pribrati i sročiti tri-četiri rečenice. U 20.-oj sam krenuo kak spada, konačno se opustio, oslobodio i počeo tipkati. Do poluvremena sam imao već skoro 700 riječi, ali viziju raspleta ni izbliza. Bez poante se možda i uspiju proći kakve kvalifikacije, ali pobijediti u finalu teško. Sjetio sam se Sanjinih zanovijetanja o potrebi kostura priče, pomislio kak sigurno pičkara to moje pišem-pa-kud-me-odvede i odlučio je pogledom pronaći na tribini. Bezuspješno, vjerojatno se torba s onim Brazilcem zbog kojeg je sasvim slučajno i završila ovo ljeto u Brazilu. Našao sam samo Aljošu, savjetnika za fabulu, u drugom redu, s glavom među laktovima, očajan jer ako smo neki žanr htjeli, bio je to sf, i unatoč svim dogovorima, nisam otipkao ni riječi o ancientima (ejnšnti) - prabićima koja su obitavala na planetu pred nekoliko era i tehnološki i civilizacijski bili nekoliko nivoa iznad današnjeg svijeta. Popio sam malo Cedevite sport, prestao razmišljati o glupostima, sjeo za komp i čekao sučev zvižduk za nastavak.
Bilo je gadno, prljavo, uzbudljivo, napeto, jednom rječju - predivno. Publika je uzdisala i izdisala, kako se već pojavljivao koji novi lik ili umirao stari. Uzbekistanac je bio u finišu, i zadnji borci su mu pogibali na livadi, a koliko sam krajičkom oka vidio, preživljavale samo žene u toplessu. Igrao je na zicera.
Dok sam priču uspio u potpunosti zaviti u ljubavnu alegoriju o tome kak sam tek sad shvatio da sam je zapravo povrijedio, ali da je svejedno krava, preostalo mi je još 195 riječi. Sve je bilo manje nade da ću uspjeti završiti u granicama, a kamoli zaokružiti priču. Hepiend, tragedija, komedija? Ići na suze, patetiku ili optimizam? Slučajno sam, povlačeći gutljaj Cedevite i brišući znoj ručnikom, vidio Božicu kako me gleda u nevjerici, s rukama u kosi. Nisam imao vremena vraćati se na prethodne odlomke i tražiti neki svjež-svijež ili uspjeti-uspijeti feler. Zaključio sam da je vjerojatnije nadrkana jer je sinoć shvatila da je Meksikanac, inače 136. tenisač s ATP liste (kojeg je zbarila pred par dana, a o kojem je sanjala zadnja tri mjeseca odnosno od trenutka kad sam je pozvao da me kao pravopisna asistentica prati na Olimpijskim), puno gluplji nego zgodniji i da sad i ona sama s 28 nije ništa pametnija, već samo gluplja nego pred 4 godine. U njenom dugom i mrtvom pogledu uspio sam ipak pronaći iskru odobravanja ljubavne metafore i manjka seksa u tekstu (za razliku od savjetnika za fabulu koji si čupa kosu jer ako postoji ijedno pravilo, to je da mora biti ancienta, a ako nema njih, mora biti seksa). Pogledao sam asistenticu još dublje u oči, zavirio joj u šarenice, pokušao je zamisliti kao majku moje djece i odjednom mi je sinulo.
Navijači u sektoru A, koji su mi se priklonili iz tko zna kojeg razloga (valjda opet onaj olimpizam), ispratili su zadnje 193 riječi u deliriju. Minutu do kraja Mansur je završavao s kontrolom tipfelera, ja za to nisam imao vremena, mogao sam tek naći mjesta za dvije riječi i tada s njih točno 1000 skupiti nekoliko dodatnih bodova. Pogledom sam preletio par posljednjih odlomaka i pukom srećom vidio da mi fali jedan određeni i jedan neodređeni član. Utipkao sam ta četiri znaka i s petim - onim sirene - srušio se na parket.
Trebalo je pričekati dok suci pročitaju tekstove i daju ocjene. Mićo Dušanović je gledatelje preusmjerio na polufinala hrvanja i najavio povratak u HSBC arenu za pola sata.
Pridigao sam se, zagrlio s Mansurom i poželio mu sreću. Bacio sam pogled prema nekolicini poznatih, među njima i našim karatašicama, izbrojao par palaca gore i pljeskova podrške. Legao sam ispražnjen opet na parket i pokrio si glavu ručnikom. Buka gledatelja prolamala se dvoranom dok sam u tmini ručnika zurio u paosjet šarenice. Nisam se micao dok spiker nije obznanio da su suci donijeli ocjene.
Prvo su krenuli s Mansurovim: 9.8, 9.0, 9.5, 9.3, 9.7, 9.7, 9.8. Sektori C i D su podivljali. Zatim su uslijedile i moje: 9.5, 9.3, 9.8, 9.8, 9.2, 9.4, 9.9. Sektor A je uzvratio, a čulo se par zvižduka i s B. Nitko međutim nije znao konačan rezultat. Trebalo je prekrižiti najviše i najniže ocjene, pomnožiti ih s koeficijentima, zbrojiti s ostalim bodovima. Omegin software to radi u sekundi - semafor je pokazivao: 342:343. Netko mi je doskočio sa strane, srušio me, skoro me ugušio zastavom, u ušima mi je zvonilo.
Sluh mi se vratio tek kad su puštali himnu. Ubrzo me Mićo nešto ispitivao u mix zoni, ne sjećam se ničega, osim da sam zvučao poprilično glupo. U novinama su mi opraštali. Bili su to lijepi dani, ego i samopoudanje nikad viši.
2020. u Tokyju intelektualni petoboj nije doživio jednak uspjeh. Zlato nisam ni branio; više nego za Igre, borio sam se za ime svog djeteta. Mansur nije prošao ni skupinu. Standardi su se podigli, u samo 4 godine pregazili su nas svi. Unatoč kasnijem ograničenju vremena za pisanje na 60 minuta radi povećanja televizičnosti sporta, u Moskvi 2024. pentatlon više nije bio na programu. Kakva je brazilska, monsuska ili masonska čarolija zaludila čovječanstvo tog ljeta prije dvadeset godina, da se užive u tako suludi sport, ni danas mi nije jasno - tko sam ja tada u svemu tome bio, još manje. Bilo je lijepo, vrlo lijepo - to je najbitnije.
16-godišnjeg Jonu ove jeseni upisujem na portugalski, koristit će mu sigurno. Majka mu se ovaj put ne buni, zna na što je pala.
p.s. jel netko zna, ne žimku ovu novu verziju editora, kak se mijenja dizajn, imam isti od 2013., već 23 godine!!
|
