Više-manje svi se slažemo da svijet, život, svemir ili kako ćemo to god nazvati, funkcionira po nekakvom sistemu ravnoteže. Svako zlo za neko dobro. Sve se vraća, sve se plaća. Pa ako bismo život pojedinca prikazali nekakvim grafom, gdje x-os predstavlja vrijeme, a y-os u plus smjeru razdoblja sreće, u minus nesreće, i pred smrt zbrojili i usporedili površine krivulje iznad i ispod x-osi, dobili bismo jednake vrijednosti, što bi značilo da smo proživjeli život idealno podijeljen na dobro i loše. Bar vjerujem da bi tako trebalo biti.
Možda sam to samo ja, no čini mi se da to u praksi i ne ispada tako. U redu, čovjek možda po prirodi i jest nezadovoljno biće koja voli seruckati i često jednostavno ne zna biti sretan, ali dojam je da su nesretni ili, blaže rečeno, tužni, sjetni trenuci, samo isprekidani pokojim sretnim.
Kako bi kakti i trebalo biti jer bez nesreće nema sreće, kao što niti bez zla nema dobra.
Isto tako jasno je da loše stvari za sobom povlače duga razdoblja tuge, dok nas dobre stvari čine sretnima samo dok traju, a čim završe već smo nesretni jer su završile i jer sad moramo na sličan osjećaj čekati opet tko zna koliko dugo.
Sve u svemu, ispada da je nesreća normala, a sretni trenuci kratkotrajna nagrada koja bi nas trebala držati na životu i dati nam nadu i razloga za borbu, bla, bla.
Možda drugačije i ne bi moglo funkcionirati. A možda se radi i o nesrazmjeru percepcije bitnosti određenih životnih vrijednosti između perspektive aktera (ljudi) i perspektive režisera (bog, sudbina ili tko god već upravlja kozmosom).
Možda Režiser samo ima druge standarde. Možda je, recimo, gurman i voli jako jesti. Htio bi da svi budu jednako sretni i nesretni pa kaže: "Ajde, ako moram danas napraviti jednu lošu i jednu dobru stvar, smanjit ćemo im malo plaće, a dobru...hm, stavit ćemo im nešto fino za ručak. Novci im ne mogu biti toliko bitni, a s telećim medaljonima u slatko-kiselom umaku će biti jako sretni." Ili: "Ok, prošlih godinu dana je patio za tom curom, sljedećih će onda uživati u kanapeima s lososom i medom." Even Steven. "Umrla ti je baka? Sljedeći mjesec Eelsi izdaju novi album."
Ne sumnjam da nam Režiser želi samo najbolje, ali nekak kao da ispada da se ne kužimo.
Naravno da ja sad serem jer, eto, smatram da neke stvari nisu fer i da je život zajeban. Ali nikad ne dobijemo što ne možemo podnijeti. Pa to tak ide. Nama ne preostaje ništa nego Raosova tehnika s predugim štrikom za obijesit se koji će osujetit prvi pokušaj vješanja dok će nas do drugog želja za suicidom već proći.
Post je objavljen 16.10.2012. u 16:10 sati.