Tko će plovit maksimirskim jezerom i Ona iz talijanskog - ep. 5
Točni odgovori na pitanja su: 1. Ljudi vise naopačke na južnoj polutci. 2. Brandon Walsh je prezbiterijanac. 3. Tri sestre su Gretta, Carla i Heidi. Prve točne odgovore je poslala Slatka kao grijeh, no uz priznanje da je guglala. Ubrzo točne odgovore šalje i Kneginjica i to - bez guglanja! To je neupitno vrijedno pobjede, no ona se vrlo tajnovito ogradila od sudjelovanja u nagradnoj igri. Ruska, trenutačno vodeća u poretku Komentatora, iznenađujuće je pala na prvom pitanju. Neke nisu ni pokušavale, kao Raymond u početku, no nakon malo nećkanja i ona je, nakon guglanja, predstavila točne odgovore. LaRamie je zakasnila, odgovori su već visili u komentarima i tu je priči kraj. Slatka ispada pobjednica, no zbog njenog geografskog položaja, na egzekuciju nagrade čekao bih predugo. Ona svoju plovidbu Maksimirom ima čim se pojavi u belom Zagreb gradu. Ali kako bih ja vrlo rado egzekutirao nagradu već ovaj vikend, plovidbu nudim i geografski pristupačnijoj Raymondici. Žao mi je što nije bilo odaziva među anonimnim čitateljkama. Računao sam da će se Gemini sigurno prijaviti... a ima tu i još djevojaka pristojnih veličina grudnjaka koliko se sjećam. ____________________________ Nenadano je uletila jučer epizoda 5 serije Ona iz talijanskog. Kako je jučer bilo vruće, tako su vrata nekih učionica bila otvorena, a ja kasnivši na sat i prolazivši kraj jedne, skužim – opa! – talijanski! I vidim – koga? – nju! Nije me skužila. Al sam zato odlučio pod satom otići po čaj (aparat je točno kraj te učionice). Topli čaj iako je bilo užasno vruće, a i ja se došao s nogometa i unatoč tuširanju nikako da se prestanem znojiti. I odem po čaj, al vrata odjednom pritvorena! Pizdu strininu! Nisam onda ni uzeo čaj. Probao sam za dvadesetak minuta ponovno i – hopala – vrata otvorena. Stavljam kovanice, naginjem se kroz vrata ne bih li štogod vidio. Skuži me, al i ne doživi nešto pretjerano jer, kao, ipak drži sat. Čekam da se natoči taj čaj i usput stalno nalukavam kroz vrata; kao zanima me kaj neke ženske po ploči pišu. Čekam neku priliku da kažem nekakvu glupost. Viri moja glava u njenoj učionici, al i dalje niš, ona posvećena svojim učenicima. Tužan odem... pod satom smislim odlično (konkretno) pitanje uz koje uz malo sreće mogu izvaljat i jednu-dvije fore, i sav sretan čekam kraj sata... i dočekam, i hoću usput do njene učionice, kad tamo više nikoga, mrak... kad uvijek samo mi ostajemo točno do 22.00, a svi drugi zapale pet minuta prije... Al sutra je moja! Neću bit milostiv! _____________________________ Danas sam vidio Prirodoslovku. Slabo je viđam otkad sam se ono pred dva tjedna zaljubio u nju. Jučer me pozdravila uz srdačan smiješak (iako sam skužio da je ona uvijek srdačna što je lijepa osobina, ali pomalo zagonetna jer što ti znači što je prema tebi srdačna kad je takva prema svima; teško je tada precizno odrediti vrijednost srdačnosti), a danas... ja jedem, ona se ustaje od stola sa svojom ekipom, pogleda me, ja: „bok“, lagano klimnem glavom i – namignem! Namignem! Moćno sam se osjećao ko nikad... Mislim da je to čak prvo spontano namigivanje u povijesti mojih ljubavnih neuspjeha. Morao sam to zapisati. |