Junac protiv vanzemaljaca
|
Zadnjih mjeseci ima puno postova koje napišem, ali iz nekog razloga (nekad ni meni znanog) ne objavim. Kasnije se želim nadovezati na neki od tih postova, no onda se sjetim da ih nisam objavio... pa mi je krivo. Zato ću sad ipak objaviti ovaj. A i bolje to, neg da vas udavim s postom o pločici s imenom (za vrata ureda) koju sam dobio pred petnaest minuta. Jedva sam se probudio, a već su mi kroz glavu išle misli: koji dobar san! U rangu onog kad sam bio tajni agent sa šeširom na opskurnom sastanku u zamračenog prostoriji s ovalnim stolom ili kad sam letio warpom 10 (bilo je to već poodavno). Znate već kako je to u snovima; skakanje iz događaja u događaj, jednog mjesta radnje u drugo, i sl. U jednom trenutku frend kaže da će uskoro biti potres. U drugom trenutku sam u podrumu svoje kuće na moru (koja uopće ne izgleda kao ona, ali je predstavlja). I krene potres. Kuća se počinje tlocrtno zaokretati ulijevo pa udesno, i tako naizmjenično, ne previše, po desetak stupnjeva. Kako se kuća zaokreće, strop tj. krov polako napreduje prema dole. Svakim zaokretom kuće i spuštanjem stropa, negdje se otvara ili zatvara prostor za bijeg. Ko u igrici; treba taj prostor uhvatit u pravom trenutku i izvući živu glavu dok se cijela kuća ne uruši do kraja. Par dobrih prilika ne uspijevam iskoristiti pa, ko u najboljem filmu, uspijevam tek u zadnjem trenutku. Odličan osjećaj! Odjednom sam opet u nekakvoj staroj zgradi, nekakve letjelice na lik na šišmiše posvud lete. Shvaćam da ono nije bio potres, napadaju nas vanzemaljci. Borba (iako se nit ne tučemo, nit pucamo, al nekakva borba je). Cijelo vrijeme se čuje glas nekog starijeg čovjeka (kojeg bi u filmu glumio Sean Connery ili Ed Harris): „Pazite, pobjeđuju s jedan razlike!“ (to je trebalo značiti da su toliko dobro programirani da će se boriti s taman onoliko snage koliko im treba da nas pobijede odnosno, iako se može činiti da vodimo u bitki, ne smijemo se nimalo opustiti dok ih god do kraja ne savladamo). U sljedećem trenutku sam na terasi nekakvog restorana (bio je tamo i nekakav roštilj) poplavljenoj vodom do pasa. Jedan sam od naših posljednjih preživjeli. Traže me. Zaranjam pod vodu da me ne vide. Vidim žensku od koje bježim. Traži me pogledom. Glumi je Severina. Čak je i nalikovala na Angelinu Jolie (valjda jer je sinoć bio Sakupljač kostiju na telki). S njom je onaj stariji čovjek (zapravo, nije to Sean Connery, ćelav je, prije obrijani Jean Reno ili onaj koji je Sitha u Star Warsima glumio). Poraženi smo, on joj odvraća pažnju kako bi meni pružio priliku za bijeg. Držim dah ko u filmovima dugo. Udišem ventolin iz pumpice. Pokušavam neprimjetno ispustiti zrak da se mjehurići ne vide. Nekako pobjegnem. Nađem se u džungli. Penjem se u kućicu na drvetu. Tamo me čeka Loosica pokrivena oskudnim krpicama. Vodimo ljubav. U trenutku ispuštanja tjelesnih sokova pretvorim se u lava i pojedem je. Ma serem. Al kad sam već prepričavao, sigurno ste očekivali spektakularniji kraj od onog nedorečenog da sam se probudio nakon ubrzo nakon udisanja ventolina dok sam još pod vodom bio. |
