Dobar dan!
|
Znate ono kad se cijeli dan krećete više manje istim putem pa jedne te iste ljude morate svaki puta iznova pozdravljati? Obično sam takvu situaciju imao na moru. Svaki put kad se idem kupat i kad s kupanja odlazim (znači 2×5 puta) prolazim kraj iste kuće. I to kuće čiji ukućani vole vrijeme provoditi na terasi za stolom i gledati prema plaži. I onda svaki od tih puta moram reći „Dobar dan“. Lako kad se radi o tvojim vršnjacima, frendovima; tu je u igri samo „Bok“, sljedeći put možeš i samo namignuti, nekaj promrmljati, lupiti neku glupu foru, iskreveljit se, skinut gaće i sl. Sa starijima nemreš baš samo tak. Ak ste relativno skompani, službeni „Dobar dan“, u trećem navratu može se skratiti na „D'r dan“, a oko petog i zamijeniti samo s kimanjem glave (dostojantsvenim, punim poštovanja) popraćenim minimalnim otvaranjem usta (tj. bezvučnim „D'r dan“). No, kako je otok mali pa se stalno krećete istim putanjama, nakon ručka vam je već pun kurac i te plaže i tih susjeda i zaželite se mira i odete na plažu na drugi kraj otoka gdje nećete nikoga morati pozdravljati. Otkako radim, slične probleme imam i u firmi. Jutros sam u nekih pola sata 5 puta prolazio kraj iste žene! Prvi put je bilo „Dobro jutro“, za pet minuta sam je opet ugledao, al sam mislio da mi to „Dobro jutro“ vrijedi bar sljedećih 10 minuta pa sam samo klimnuo lagano i promrmljao nešto bešumno (nisam ni sam siguran što). I sve bi bilo u redu da ona nije uzvratila s punim i ponovno sviježim „Dobro jutro“. Ništa strašno, sve je to u redu, al ipak mi je malo glupo da ja starijoj ženski praktički samo klimnem glavom dok ona mene po strogom bontonu s najvećim počastima pozdravlja. Sljedeći susret sam bio siguran da smo prevazišli to puno „Dobro jutro“ pa sam opet ponovio pogled, klimanje glave i nečujno mrmljanje. No, vraga! Ona i dalje na „Dobro jutro“!!! Četvrti put sam je skužio na drugom kraju hodnika pa sam odlučio glumiti zadubljeno gledanje u papire koji iz kopirke izlaze. I dobro mi je krenulo, krajičkom oka sam je detektirao na 5 metara od mene, ja zadubljen u kopirku, pa 3 m, ja i dalje zadubljen, pa 2 m, nikad ti papiri nisu zanimljivije izlazili... ali iznenada, javila se ona neka (poznata ali) neidentificirana sila koja mi ni ovaj put nije mi dala mira i jednostavno okrutno me natjerala da skinem pogled s kopirke i prebacim ga na žensku. Nije mi preostalo ništa nego i po treći puta iskušati sreću: pogled, klimanje, nečujno mrmljanje... no stari šišmiš opet sa smiješkom (kao da sam direktor koji joj o stimulaciji odlučuje): smiješak, klimanje, „Dobar dan!“. Rekao sam joj nek ode vrit i nek me prestane maltretirati! |
