romantična ljubav

srijeda, 28.04.2010.

MALO O MENI,,,,,

Zovem se Maja, imam 50 godina i invalid sam od rođenja. Imam cerebralnu paralizu stoga sam u kolicima i ovisim o drugima i njihovoj pomoći. Kroz djetinjstvo glavnu brigu o meni vodili su moji roditelji, koji su se trudili da mi bude kao i djeci bez poteškoća, što u ono vrijeme nije bilo niti malo lako. Išla sam na ljetovanja, zimovanja, vrtić, školu i nikad nisu pravili razliku između mene i sestre koja je mlađa od mene 4 godine, niti su to dozvoljavali rodbini i prijateljima. U srednju školu sam krenula u Zagreb, i tek tad postala sam vjernica. Moja najbolja prijateljica i cimerica , koju sam od milja zvala Snješka, me povela sa sobom na studenski vjeronauk. Tamo sam upoznala pater Zvjezdana, postala prava,istinska vjernica i zaljubila se u franjevački red. Provela sam predivne 4 godine u Zagrebu, završila srednju školu, i stekla prijatelja, duhovnog vođu pater Zvjezdana i zavoljela Zagreb. Nakon povratka iz Zagreba u Split brigu o meni nastavili su moji roditelji, ali kratko, jer s nama je došla živjeti moja sestra s svojom obitelji da bi pomogla mojim roditeljima. Bilo nas je dosta u stanu od tek 60 kvadrata na 4 katu. Dosta je to stepenice. Osoba koja mi je tad najviše pomogla bio je moj zet. Trebalo me nositi do 4 kata, još je tad u Hrvatskoj počeo rat, uzbune su se u danu znale oglasiti 3,4 puta. Sjećam se jedan dan me nosio 6 puta gore doli, i sve je to odradio kroz zezanciju i smijeh. Čak i u ratno vrijeme nisam odustala od odlaska u Zagreb, moji najbliži bili su protiv toga, al ja sam odlučno sjela na avion i otišla na seminar pater Zvjezdana. U to vrijeme sam bila povezana s Isusovcima, koji su dolazili nedjeljom, vodili me u dom kod moje prijateljice Marije(koju i dan danas posjećujem, pričamo po cijela popodnevna i pijemo capuccino, to su trenuci koje pamtim) i na misu. Nakon rata ljeti sam odlazila na poluotok Čiovo, gdje je bilo organizirano ljetovanje za invalide. Na Čiovu sam upoznala Željka, mog najboljeg prijatelja. Bio je to mlad momak, predivnog stasa, i još ljepše duše. Dolazio je kod mene, vodio me vani, na pizzu, misu, izlete. Proveli smo predivne trenutke. Mogla bih napisati knjigu o druženju s njim i koliko toga je napravio za mene. Bilo mi je teško kad je otišao Bogu, al znam da imam predivnog anđela na nebu. I njegovu obitelj, a posebno mamu koji su uvijek tu za mene.

Nekoliko godina nakon rata tata mi je preminuo a mama je dosta oslabila i veliku brigu o meni preuzela je moja sestra, njen suprug i moje dvije nećakinje. I u tom periodu ostvario se moj san, i san moje obitelji, zbog kojeg sam izmolila dosta krunica, prodali smo stan i kupili kuću izvan grada. I od tad mi je sve postalo ljepše. Mogu sama izaći vani u dvorište i više nema stepenica koje su mi lagano počele predstavljati prepreku za ići vani. Mama je postala prestara i preslaba, i nakon nekog vremena preminula je i ona. U početku mi je bilo teško, al tad su najveću brigu preuzele nećakinje, jer sestra i zet nisu stizali radi posla. Iako su mlade djevojke, pune života, uče, studiraju, izlaze vani sa svojim društvom uvijek sam ima ja na prvom mjestu i bez ikakvih poteškoća, prigovaranja prilagođavaju se meni. Jedna od njih je sa mnom išla prošle ljeto u Lourdes i 7 dana vodila brigu o meni, jer nije imao tko a to mi je bila velika želja. Trudili su se svi skupa da usklade svoje obaveze, sestra i zet posla, nećakinje školu i fax, tako da nikad nisam sama, a uvijek je tu i naš pas labradorica Luna. Ne tražim neku veliku brigu i pažnju pa to sve i nije neki veliki problem. Jer malo pomalo naučila sam na mobitel i kompjuter, i tako ponovno stupila u kontakt s starim prijateljima po cijelom svijetu. Krenula sma i na zajednicu di sam upoznala nove ljude s kojima volim provesti neko vrijeme. Uz sve te ljude željela bih spomeniti prijateljicu Zdenku koja živi u Zagrebu,s njom sam ušla u treći red i oduvijek je bila uz mene. Svako ljeto poslije seminara odem kod nje i provedemo par tjedana zajedno u molitvi. . Svima njima želim zahvaliti što se nikad nisam osjećala usamljeno, bespomoćnom i drugaćijom.

Smatram da su mi svi oni bili velika podrška u životu i koji su mi davali snagu, skupa s molitvom da se borim i da nakon 50 godina života s cerebralnom paralizom još uvijek na mom licu vlada osmijeh.

	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Svibanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2014 (4)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (7)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (5)
Veljača 2013 (4)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (9)
Ožujak 2012 (6)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (4)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv