Zovem se Maja, imam 50 godina i invalid sam od rođenja. Imam cerebralnu paralizu stoga sam u kolicima i ovisim o drugima i njihovoj pomoći. Kroz djetinjstvo glavnu brigu o meni vodili su moji roditelji, koji su se trudili da mi bude kao i djeci bez poteškoća, što u ono vrijeme nije bilo niti malo lako. Išla sam na ljetovanja, zimovanja, vrtić, školu i nikad nisu pravili razliku između mene i sestre koja je mlađa od mene 4 godine, niti su to dozvoljavali rodbini i prijateljima. U srednju školu sam krenula u Zagreb, i tek tad postala sam vjernica. Moja najbolja prijateljica i cimerica , koju sam od milja zvala Snješka, me povela sa sobom na studenski vjeronauk. Tamo sam upoznala pater Zvjezdana, postala prava,istinska vjernica i zaljubila se u franjevački red. Provela sam predivne 4 godine u Zagrebu, završila srednju školu, i stekla prijatelja, duhovnog vođu pater Zvjezdana i zavoljela Zagreb. Nakon povratka iz Zagreba u Split brigu o meni nastavili su moji roditelji, ali kratko, jer s nama je došla živjeti moja sestra s svojom obitelji da bi pomogla mojim roditeljima. Bilo nas je dosta u stanu od tek 60 kvadrata na 4 katu. Dosta je to stepenice. Osoba koja mi je tad najviše pomogla bio je moj zet. Trebalo me nositi do 4 kata, još je tad u Hrvatskoj počeo rat, uzbune su se u danu znale oglasiti 3,4 puta. Sjećam se jedan dan me nosio 6 puta gore doli, i sve je to odradio kroz zezanciju i smijeh. Čak i u ratno vrijeme nisam odustala od odlaska u Zagreb, moji najbliži bili su protiv toga, al ja sam odlučno sjela na avion i otišla na seminar pater Zvjezdana. U to vrijeme sam bila povezana s Isusovcima, koji su dolazili nedjeljom, vodili me u dom kod moje prijateljice Marije(koju i dan danas posjećujem, pričamo po cijela popodnevna i pijemo capuccino, to su trenuci koje pamtim) i na misu. Nakon rata ljeti sam odlazila na poluotok Čiovo, gdje je bilo organizirano ljetovanje za invalide. Na Čiovu sam upoznala Željka, mog najboljeg prijatelja. Bio je to mlad momak, predivnog stasa, i još ljepše duše. Dolazio je kod mene, vodio me vani, na pizzu, misu, izlete. Proveli smo predivne trenutke. Mogla bih napisati knjigu o druženju s njim i koliko toga je napravio za mene. Bilo mi je teško kad je otišao Bogu, al znam da imam predivnog anđela na nebu. I njegovu obitelj, a posebno mamu koji su uvijek tu za mene.
Nekoliko godina nakon rata tata mi je preminuo a mama je dosta oslabila i veliku brigu o meni preuzela je moja sestra, njen suprug i moje dvije nećakinje. I u tom periodu ostvario se moj san, i san moje obitelji, zbog kojeg sam izmolila dosta krunica, prodali smo stan i kupili kuću izvan grada. I od tad mi je sve postalo ljepše. Mogu sama izaći vani u dvorište i više nema stepenica koje su mi lagano počele predstavljati prepreku za ići vani. Mama je postala prestara i preslaba, i nakon nekog vremena preminula je i ona. U početku mi je bilo teško, al tad su najveću brigu preuzele nećakinje, jer sestra i zet nisu stizali radi posla. Iako su mlade djevojke, pune života, uče, studiraju, izlaze vani sa svojim društvom uvijek sam ima ja na prvom mjestu i bez ikakvih poteškoća, prigovaranja prilagođavaju se meni. Jedna od njih je sa mnom išla prošle ljeto u Lourdes i 7 dana vodila brigu o meni, jer nije imao tko a to mi je bila velika želja. Trudili su se svi skupa da usklade svoje obaveze, sestra i zet posla, nećakinje školu i fax, tako da nikad nisam sama, a uvijek je tu i naš pas labradorica Luna. Ne tražim neku veliku brigu i pažnju pa to sve i nije neki veliki problem. Jer malo pomalo naučila sam na mobitel i kompjuter, i tako ponovno stupila u kontakt s starim prijateljima po cijelom svijetu. Krenula sma i na zajednicu di sam upoznala nove ljude s kojima volim provesti neko vrijeme. Uz sve te ljude željela bih spomeniti prijateljicu Zdenku koja živi u Zagrebu,s njom sam ušla u treći red i oduvijek je bila uz mene. Svako ljeto poslije seminara odem kod nje i provedemo par tjedana zajedno u molitvi. . Svima njima želim zahvaliti što se nikad nisam osjećala usamljeno, bespomoćnom i drugaćijom.
Smatram da su mi svi oni bili velika podrška u životu i koji su mi davali snagu, skupa s molitvom da se borim i da nakon 50 godina života s cerebralnom paralizom još uvijek na mom licu vlada osmijeh.
Post je objavljen 28.04.2010. u 17:07 sati.