romantična ljubav

nedjelja, 28.09.2014.

Željka Bišćan - Crkva smatra da životinje imaju dušu, njihovo je zlostavljanje grijeh!

Željka Bišćan - Crkva smatra da životinje imaju dušu, njihovo je zlostavljanje grijeh!
Pošto je Željka Bišćan magistrica teologije te je kao takva držala i jedini u našim krajevima kolegij Teološka promišljanja zoologije, smatrala sam da je idealna sugovornica za pitanje antropomorfizacije, ali i odnosu vjernika (kako se većina građana/ki Hrvatske izjašnjava) i Crkve prema životinjama općenito.

BDNJ: Željka, kako kršćanstvo gleda na antropomorfizaciju ljubimaca?

ŽB: Ako se pod antropomorfizacijom misli na pridavanje onih ljudskih osobina pojavama, biljkama i životinjama koje one ne posjeduju, ond bi trebalo smisliti nov pojam za sve one osobine pojava, biljaka i životinja koje oni posjeduju ili mogu posjedovati jednako kao i ljudi, ali na svoj autentični način. Naime, nedvojbeno posjedujemo vrlo mnogo temeljno zajedničkih osobina koje svaka vrsta ispoljuje na svoj specifični način i u sebi vlastitoj mjeri.
Naime, sam naziv antropomorfizacija je sam po sebi nutralan i u biti znači davanje ljudskih osobina stvarima, pojavama, biljkama i životinjama(
Svijet i sva živa bića, pa tako i čovječanstvo dobro je, i to ne samo dobro, nego je i autentično kršćanski promatrati dinamično, a ne statično, kako to nehotice činimo. Naime, ne samo svaka osoba, nego i čovječanstvo kao vrsta, pa tako i ostale vrste, nisu zaleđeni u svojem povijesnom trenutku nastanka, nego se mijenjaju kroz povijest, rastu, razvijaju se i sazrijevaju. Time želim istaknuti da u svjetlu autentične kršćanske misli kreacionisti, tj. oni koji smatraju da je Bog stvorio svijet i sve vrste na Početku i da se oni nisu mijenjali, nisu u pravu. Naime, to kako Bog stvara i uzdržava svijet mnogo bolje uočava i tumači Darwinova teorija evolucije. Stoga ju je Rimokatolička Crkva već odavno uvelike prihvatila i usvojila. Na žalost vrlo malo upućenih to znaju, pa čak i samih katolika i onih koji ih vode i poučavaju u neposrednom pastoralu (župnika, svećenika, vjeroučitelja i sl.).

darwin ape
Karikatura Charlesa Darwina, "oca evolucije" iz 1971.

BDNJ: Vidiš, ja recimo nisam znala, da kreacionisti prihvaćaju teoriju evolucije....
(
ŽB: Ne, nisam rekla da kreacionisti priznaju teoriju rvolucije, nego da ju prihvaća RKT Crkva, tj Katolička crkva. Naime, neke kršćanske crkve, tj. neki kršćani još uvijek prihavćaju kreacionizam i smatraju da su vrste takve kakvim ih je Bog stvorio na Početku te da ih ima točno toliko koliko ih je bio stvorio. Dakle, oni ne prihvaćaju teoriju evolucjie. No, Katolička crkva već odavno ne drži tako nešto, iako joj se često to pripisuje. Konkretno, naš je uvaženi teolog Vjekoslav Bajsić kao profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu još davnih 60-ih godina prošlog stoljeća habilitirao upravo iz te teme. On je u svojemu radu jasno pokazao kako je teorija evolucije mnogo kompatibilnija kršćanskoj vjeri i onome što je Bog objavio, nego kreacionizam. Treba naglasiti da on nije bio u svojemu teološkom promišljanju ni najmanje usamljen. Tada je započeo ozbiljniji dijalog katoličke teologije i znanosti o tom pitanju i Crkva se otvorila teoriji evolucije. Posebno želim naglasiti, što mnogi ne znaju, a to je da Katolička crkva već vrlo dugo ističe kao vlastiti stav da u svojim teološkim pormišljanjima prihvaća sva relevantna dostignuća znanosti. Naime, Crkva vjeruje da je Bog stvorio sve što postoji, ali nije nikada prestao stvarati, a teorija evolucije je sasvim kompatibilna s tom vjerom.
Znači, ne samo ljudi nego i psi, kao vrste razvijaju se tijekom povijesti. Stoga, današnje ljude i njihovo ponašanje tumačiti dostignućima razumijevanja čovjeka iz neke prethistorijske zajednice i njegovog ponašanja, jednako ima smisla kao i današnje pse i njihovo ponašanje tumačiti dostignućima razumijevanja vukova koji su u to vrijeme obitavali u blizini praljudskih čopora i njihvog ponašanja ... Štoviše, u razvojnom smislu, naše uporno uspoređivanje i tumačenje pasa i njihovog ponašanja s današnjim vukovima i njihovim ponašanjem ima podjednakog smisla kao i eventualno uspoređivanje i tumačenje ljudi i njihovog ponašanja s današnjim čimpanzama i njihovim ponašanjem.
Ovo je tek naznaka za jedan autentičan kršćanski smjer razmišljanja koji uvažava dostignuća suvremenih prirodnih znanosti, jer za ovo bi trebalo otvoriti zasebnu temu. (Želim skrenuti pažnju na vjekovno prijateljstvo između ljudi i pasa koje je kroz više tisuća godina neminovno ostavilo trag i u ljudima i u psima. Naime, nekada su ljudi i psi išli zajedno u lov, a danas idu zajedno u 'pet shop', ako si mogu to priuštiti, ili, ako ne mogu, zajedno kopaju po kantama za smeće da bi preživjelli ... tu itekako ima neke razlike od nekada i sada koja se, na žalost često previđa, i gleda se statično. No, činjenica je koju bi daleko više trablo uvažavati da se ljudi i psi prilagođavaju novim uvijetima života i mijenjaju svoje ponašanje u skladu s njima. Eto, ako ustanovimo da se psi mijenjaju kao i ljudi, to nije antropomorfizacija, jer je to osobina koju posjeduju i jedni i drugi, i ljudi i psi i sve ostale vrste na zemlji.

BDNJ: Zašto se na antropomorfiziranje ljubimaca gleda tako negativno, što misliš?

ŽB: Dakle, po navedenoj definiciji antropomorfizacije, antropomorfizirati psa značilo bi pripistati mu neke ljudske osobine koje on uistinu nema ... npr., pripisati mu svjesno i plansko iskorištavanje bića oko sebe, svjesno i plansko otimanje drugim bićima ono što je njihovo, iako se oni s tim nikako ne slažu, ali to bi isto tako značilo i pripisati im svjesno i plansko karitativno djelovanje i skrb za slabe i nemoćne ... No, ako zanemarimo ono 'svjesno i plansko', jer, ako ćemo biti pošteni to je intimna kategorija koju ne možemo sa sigurnošću dokučiti gledajuči samo izvanjsko ponašanje, tj. ne možemo znati što je u njihovoj glavi, onda možemo naći primjere i iskorištavanja bića oko sebe i otimanja drugima ono što je njihovo, iako se oni s tim nikako ne slažu, ali i karitativno djelovanje i skrb za slabe i nemoćne i kod mnogih životinjskih vrsta, a osobito kod pasa.( Stoga, kada dublje razmislimo, puno osobina imamo zajedničkih, pa pri tom ne možemo govoriti o antropomorfizaciji. Stoga, čini mi se da antropomorfizacija u svojem negativnom tonu najviše dolazi do izražaja kada se mi ponašamo prema psima kao prema ljudima. Tada se ona najviše doživljava negativno, i s ljudske i s pseće strane.
Da pojasnim, istaknula bih kako s druge strane neki pojedini 'naši najbolji prijatelji' padaju u istu napast, ja ću je nazvati kanimorfizacija, a koja se najviše očituje u svojemu negativnom tonu kada se oni prema nama ponašaju kao prema psima. Što ćinimo drugima, uvijek se bolje shvaća kada to isto drugi učine nama, kada iskusimo isto takvo ponašanje na vlastitoj koži. Kršćanski pristup tom problemu je vrlo jednostavan i jasan: 'ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi' - jer koliko nama smeta kada se psi ponašaju prema nama kao prema psima, najvjerojatnije i njima smeta kada se mi prema njima ponašamo kao prema ljudima ... naravno, u onim aspektima odnosa koji nam nisu zajednički.
Stoga želim istaknuti koliko je bitan "dijalog" među vrstama sa strpljivim i dobrohotnim trudom oko otkrivanja, upoznavanja, i poštivanja navika obrazaca i ponašanja druge, i s jedne i s druge strane. U kršćanskom duhu možemo ustvrditi da je to moguće samo u iskrenoj ljubavi, toleranciji i simpatiji prema bitno drugome i drugačijem od sebe, ali s kojim istovremeno imamo i nešto bitno zajedničko i mnogo toga sličnoga. (Naime, ako nema dogovora i poštivanja prirodnog i osnovnog obrasca ponašanja utemeljenog na zdravom poznavanju jedno drugoga tada će se događati i antropomorfizacija i kanimorfizacija u svojim negativnim tonovima. Ovdje mislim baš na konkretnog čovjeka i konkretnog psa, jer nekom čovjeku smeta nešto što drugome ne smeta (npr. da mu pas iskazuje naklonost i privrženost ližući ga), pa tako i nekom konkretnom psu smeta nešto što drugome ne smeta (npr. da ga mu čovjek iskazuje ljubav grleći ga). U takvom odnosu će trpiti i čovjek i pas.
To da je prava i nesebična ljubav i uvijet za zdrav odnos čovjeka i psa je autentično kršćanski stav. Naime, u kršćanskom duhu je za ispravno poznavanje i odnos prema nekome drugome i drugačijem od sebe potrebna ljubav, jer kršćani vjeruju da samo u iskrenoj autentičnoj ljubavi možemo nekoga uistinu upoznati. Drugim riječima, ako nekoga ne volimo, vidimo ga samo izvanjski i promašujemo ga, tj. ne možemo dokučiti istinu njegova bića, što znači da onoga koga ne volimo u biti nismo ni upoznali i prosuđujemo krivo o njemu ... Vjerujem da će se mnogi složiti da oni koji ne vole pse zapravo ih nikada nisu ni upoznali i otkrili svu dražest i ljepotu psećega bića. ((

BDNJ: Slažem se, ali mnogi ljudi - a među njima je, barem ako pogledamo statistike - velika većina vjernika, svejedno smatraju da mnogi vlasnici ljubimaca pretjeruju kada ih tretiraju kao osobe, razgovaraju s njima, dopuštaju im da spavaju u krevetu i slično....

ŽB: Kršćanska, konkretno katolička tradicija bilježi da su i sv. Franjo i sv. Ante razgovarali sa životinjama, i to sv. Franjo je razgovarao i pregovarao s vukom kao s osobom i propovijedao je pticama, a sv. Ante ribama. Dakle, prema kršćanskoj/katoličkoj tradiciji, razgovarati sa životinjama je karakteristika svetaca ... ;-)( A što se spavanja sa psom u krevetu tiče, tu znanost kaže svoje. Naime, pas je iskonski, kao i čovjek, društvena, obiteljska životinja (neki bi rekli životinja čopora) i prirodno mu je, tj. normalno, stisnuti se uz onoga 'tko je njegov i čijim se članom obitelji-zajednice osjeća'. Otjerati nekoga iz svojega mjesta/prostora za spavanje u neki drugi, odijeljeni prostor za psa je izraz kazne. Iz takvoga ponašanja prema njemu pas iščitava da ga onaj s kim želi spavati (jer time spontano i prirodno izražava svoju povezanost i naklonost, zajedništvo i privrženost) ne želi u svojoj blizini, jer očito ima nešto protiv njega , tj. očito ga ne prihvaća do kraja kao člana svoje matične zajednice, obitelji ... pas ne dokučuje tu krivicu, ne razumije zašto, ali doživljava odbacivanje ... Na taj način mnoge pse ljudi drže u 'potčinjenom položaju' nabijajući im krivicu koju nemogu dokučiti, pa psi, u svojoj dobrohotnosti, ljubavi i privrženosti, svaki sljedeći dan nastoje biti još bolji, izražavati još više svoju ljubav, naklonost i privrženost, ne bi li bi li opet bili, ili konačno bili, uključeni u zajednicu/obitelj u kojoj, tj. s kojom žive, i prirodno spavali uz one koje vole i kojima žele pripadati... Smatram da se na taj način mnogi službeni psi i psi po boksevima i nehotice vrlo učinkovito drže u podređenom položaju i spremnosti da oduševljeno služe.(
Držim da spavanje u krevetu nije štetno za psa, nego njegovo prirodno ponašanje, a uz zadovoljenje osnovnih higijenskih kriterija čistoće i zdravlja psa, nije štetno ni za ljude, osobito ako su djeca ili samci, jer to nam je zajednička temeljna prirodna potreba koju su mnogi ljudi izgubili odgojem (npr. dijete ima prirodnu potrebu spavati s roditeljima, ali od samoga početka ga se izolira u njegovom krevetiću i navikava da sapva samo). No, spavanje psa u krevetu je štetno ljudima, ako pas svojim ljudima ne dopušta spolne odnose (što je vrlo čest i veliki problem!) ... E, tu onda vrijedi druga priča, ali ne zato što zajedničko spavanje u krevetu kao takvo šteti psu i čovjeku, nego zato što se pas počinje u krevetu ponašati prema čovjeku kao prema psu, pa čovjek trpi zbog kanimorfizacije sebe samoga od vlastitoga psa. Čovjek jednostavno ne želi da mu u krevetu pas određuje što će raditi sa svojim spolnim partnerom. U tim situacijama čovjek često antropomorfizira to pseće ponašanje, pa kaže da je pas ljubomoran kada nastoji spriječiti spolne odnose svojih ljudi. No, zar ne bi pas jednako tako mogao reći da je spavanje drugog čovjeka (s njim i njegovim omiljenim vlasnikom uz kojega normalno svakodnevno spava) u krevetu štetno za njegov odnos sa njegovim čovjekom i za socijalizaciju i odgoj njegova čovjeka da svi zajedno u obitelji lijepo žive i spavaju u miru ... Naime, pas ne shvaća tu ljudsku prekomjernu potrebu za seksom, jer on uglavnom ima tu spolnu potrebu samo kada je u tjeranju i namjerava zadovoljiti svoj nagon za produljenjem vrste, a to je jednom u cc 6 mjeseci, ili ako je mužjak, kada se god neka kuja tjera u blizini koju on može percipirati/namirisati. Sve ostalo 'jahanje jednih po drugima' pas doživljava kao dominaciju, tj. nabijanje autoriteta, a on to moralno ne može dopustiti da vlasnici čine jedno drugome ... i eto konflikta i nerazumijevanja u odnosima zbog antropomorfizacije i kanimorfizacije i nedostatka ljubavi, poštovanja i tolerancije drugoga i drugačijega. No, sada bi mogli postaviti pitanje: mogu li uopće psi to dokučiti i tolerirati ljudsko spolno ponašanje? Mogu. No, mnogi uistinu ne mogu, pa čovjek tada treba sebi osigurati prostor za spolni život ili se odlučiti ne uzrujavati ni najmanje svojega psa i suzdržavati se od splonih odnosa... no, u tom slučaju, bio on toga svjestan ili ne, u biti se opredjelio da mu je više stalo do odnosa sa psom nego do odnosa sa svojim spolnim partnerom vlastite vrste, a to je pak zasebna tema. ;-)((

BDNJ: Da, o toj sam temi pisala, pa su se mnogi čudili zašto i čemu cijelo poglavlje, međutim izgleda da sam imala dobar "nos", pošto si ti dobro upućena u probleme vlasnika pasa, pošto živiš i radiš s Miroslavom Krušlinom, koji mi je napisao jedan od odgovora u rubrici pitanja ...

ŽB: Da, Miro i ja živimo u zajedničkom kućanstvu s mnogobrojnim i raznovrsnim životinjama, a, među njima je i 8 pasa. Mi osobno nemamo taj problem, jer ne živimo u tom smislu zajedno, pa se naši psi slobodno rasporede što u moju što u njegovu sobu i krevet. No, Miro kao profesionalni školovatelj pasa ima osobito bogato iskustvo u radu sa psima s kojima vlasnici imaju problema, a imamo i mnogo zajedničkih prijatelja koji imaju pse, pa mogu ustvrditi da je ovaj problem mnogo češći nego se to misli, ali ljudi nevoljko o njemu govore. To je razumljivo, jer zadire u njihovu intimu. Ja sam ga namjerno ovdje dotaknula ne bi li pomogla ljudima da ga barem pravo razumiju. (Želim istaknuti koliko je važno da, baveći se i 'zgražajući' se nad antropomorfizacijom, ne previdimo to da i psi očekuju od nas neka normalna ponašanja u skladu s autentičnim moralnim obrascima ponašanja njihove vrste, i ako se mi tako ne ponašamo, oni će po svojoj psećoj svijesti i savjesti reagirati na naše nemoralno ponašanje kanimorfizirajući ga.

sistin (
Michelangelo, Stvaranje Adama

BDNJ: Izgleda da je vrlo teško izbjeći antropomorfizaciju - ti evo, spominješ moral kod psa, za koji ja recimo smatram da ne postoji... bar ne onako kako mi gledamo na moral :) No što je s antropomorfizacijom Boga, kako vjera gleda na to?

ŽB: Da, uistinu se Bog Otac ne bi smio nikako antropomorfizirati (tu su muslimani u pravu i dali su sve od sebe da to apsolutno izbjegnu), jer Bog je duh i nema tjelesno obličje - vidjela sam u članku tvojem članku da si opravdano indirektno prozvala jednog od najvećih umjetnika svijeta koji je prikazao Boga Oca u ljudskom obličju, svaka ti čast na hrabrosti, jer to će i mnogim ateistima 'krivo sjesti' ... ali, Isus Krist je itekako imao i za svojega ovozemaljskoga života, a kasnije na uskrsnuli način, svoje tjelesno ljudsko običje, pa je njega sasvim legitimno prikazivati kao čovjeka (što je uistinu i bio, a i sada jest, samo jest Uskrsnuli, i dušom i tijelom, a to ćemo i svi mi jednoga dana biti nakon ovoga zemaljskog života i iskustva smrti). (Mene više brine kada antropomorfiziramo Boga u njegovim osobinama, tj. ponašanju umjesto da ga nastojimo upoznati kao bitno drugačijega od nas u onom najpozitivnijem smislu, što On uistinu i jest. Tako, npr., Bog je Otac, ali Dobri Otac, a ljudi mu četo spontano pripisuju osobine, i to one negativne, vlastitih ovozemaljskim očevima i sl., pa se često nađu u problemima u odnosu s Bogom koji u biti ne postoje. Gube jedan predragocijeni odnos zbog vlastite sklonosti antropomorfiziranja Boga.

BDNJ: Pa ne znam, bog u jednom trenutku kaže da je ljubomoran i osvetoljubiv :)
No jasno je da je teško ograditi se - ljudi smo i svijet nužno promatramo kroz svoju, ljudsku, prizmu. Zar uopće možemo drugačije?

ŽB: Ma sasvim je ljudski odnositi se ljudski prema svemu što nas okružuje, a osobito prema svima koji nas okružuju. Štoviše, i Bog sam nas poziva na tako nešto. Naime, Isus je rekao: "Ne postanete li kao djeca, neće ući u Kraljevstvo nebesko" ... nego ćete 'ishlapiti u mozganjima svojim' ... Bog afirmira one naše nevine dobrohotene antropomorfizacije koje služe oplemenjivanju našega odnosa prema stvarnosti i bićima oko sebe, a i samih tih bića. Antropomorfizacija je dobra kada ne umanjuje i ne šteti onome koga antropomorfiziramo, kada nije negativna, nego kada afirmira one koje antropomorfiziramo, kada ih dižemo na jedan viši nivo na obostrano zadovoljstvo i obostranu korist. To je upravo ta specifična dimenzija dječje antropomorfizacije.( Ja se je svjesno ne žalim odreći, štoviše, na gore istaknuti Isusov poziv, čak ju i njegujem.
Moj auto se zove Lacky i od prošle godine, kada više nisam imala novaca da ga registriram, a još bi mogao potegnuti da ih imam, stoji mi u dvorištu, i 'srce mi se kida' ... namam snage definitivno odustati od njega ... i zaboli me briga što netko o tome misli ... jer ja si uzimam tu slobodu da se 'kao dijete', čak i prema svojemu autu odnosim kao čovjek, a kamo li ne prema živim bićima koja imaju dušu i postoji velika vjerojatnost da me mogu razumijeti, ili barem intuitivno osjetiti što im želim komunicirati. I moja je savjest po tom pitanju mirna. Naprosto mrzim neljudski/nehuman odnos čak i prema stvarima, a kamoli prema živim bićima, prema biljkama, a o životinjama i ljudima da i ne govorim ... i moja je savjest po tom pitanju mirna, ni najmanje se ne buni da imam krivi stav., štoviše ... :-)( (
Htjedoh reći, da bi, kao ljudi, svijet i stvarnost nužno trebali promatrati kroz svoju humanu, ljudsku prizmu, tj. humano. Jednostavniije rečeno, trebali bi se ljudski odnositi prema svemu i svima koji nam dolaze u susret, jer.u protivnom više nismo ljudi. A ljudski, misli se 'na sliku Božju', tj, voljeti, nejgovati, brinuti se, skrbiti, pomagati, a ne razarati, razbacivati, mučiti, zlostavljati, odmagati i iskorištavati u svaoje sebične ljudske ciljeve. To uostalom i sami vrlo dobro uočavamo kada nam neko takvo nehumano ponašanje dođe pred oči, pa kažemo, tj. iskomentiramo na ovaj ili onaj način, da se netko ponio neljudski/nehumano prema nekome, prema nekoj životinji ili nekom predmetu.

BDNJ: Što je s objektivizacijom životinja?

ŽB: Katolički nauk ističe da je objektivizacija živoga bića loša, tj. grijeh. Pri tome je primarno orijentirana na problem objektivizacije čovjeka od strane čovjeka. Ali, ako se dosljedno orijentiramo prema relevantnim dostigunućim suvremenih znanosti, za koje Crkva službeno tvrdi da ih uvažava, o tome tko su životinje (a ne preuzimamo ih nekritički od drevnih filozofa) tada možemo slobodno tvrditi da bi službeni stav Crkve morao biti isti i za objektivizaciju životinja kao osjetilnih i emotivnih Božjih bića.( Treba istaknuti da se Crkva kroz povijest uglavnom nije bavila životinjama niti je davala službene izjave o njima i ispravnom odnosu čovjeka spram njih. Stoga sve što se o njima piše je uglavnom stručno mišljenje pojedinih teologa ili poneka neslužbena izjava nekog pape, a sve to nije službeni stav Crkve, jer toga stava zapravo nema, barem ne službenog i definiranog.
(No, ipak, u svojem istraživanju sam naišla na jednu službenu izjavu Crkve o životinjama. Ta je izjava uistinu službeno očitovanje vjere Crkve o 3 konkretna pitanja koja su Konkregaciji za nauk vjere još davne 1932. godine postavili jedan kardinal i jedan svećenik dvojeći kako se postaviti prema nekim pitanjima o životinjama koje im postavljaju vjernici, a Crkva o tome još ništa službeno ne naučava. Dakle oni su sv. Ufficiju postavili ova 3 pitanja:
1.) Imaju li životinje neka prava pred njihovim gospodarima?
2.) Smatra li sv. Uficij grijehom njihovo zlostavljanje?
3.) Mogu li takvi grijesi degradirati dušu?
Na sva tri pitanja sv. Ufficij je odgovorio potvrdno. Znači, na temelju toga dokumenta, tj. te službene izjave Crkve slobodno se moće reći da Crkva vjeruje da životinje imaju neka prava pred ljudima, je zlostavljanje životinja grijeh i da ono degradira ljudsku dušu, tj. čovjeka koji ga čini.

noa

BDNJ: Ti si osobno vegetarijanka - što je s konzumiranjem životinja - da ih ne objektificiraju, ljudi ih ne bi mogli jesti, zar ne?

ŽB: Da, ali ne treba previdjeti da nam je to zajedničko sa ostalim vrstama. Naime, ovozemaljsku stvarnost u kojoj živimo svi mi treba uvijek nastojati sagledati cjelovito, dakle i s ove strane: ako i ostale životinje ne objektiviziraju svoj 'meni' kako bi ga uopće mogli konzumirati. Tu Sveto Pismo upozorava na to da bi si kršćani trebali to posvijestiti i odlučiti se suzdržavati od bilo kojega oblika takvoga predatorskog ponašanja, tj. 'žderanja jedni drugih'. Danas osobito mirne savjesti to možemo uvažiti, ako ne možda toliko u svojem ponašanju jednih prema drugima (jer smo svjedoci kako nam se još uvijek nameće 'žderanje jedni drugih' na ekonomskoj, političkoj i inim razinama), a ono zasigurno u svojem meniju i svemu što on sa sobom nosi. Naime, istina je, i to danas već nepobitna, da možemo preživjeti jedući bilje, a ne svoju vrlo blisku braću po emocijama i psihičkom životu...
No, zanimljivo, čovjek je izgleda toliko opaki i opasni predator u dubini svojega bića da ubija čak i svoje potencijalne i imaginarne neprijatelje, bez da su mu kao pojednici ikada ugrozili život. Čovjek ubija iz pukog straha i imaginarne potencijalne osvete - životinja bježi od onoga koga se boji, a čovjek progoni i ubija onoga koga se boji. Tako smo pobili veliki dio populacije morskih pasa, krokodila, zmija itd., Dok su oni nas uglavnom samo ubijali iz egzistencijalne potrebe da prežive. Trebali bi se ozbiljno zapitati tko je tu humaniji, a tko se ponaša 'kao životinja'?(
I još nešto, čovjek je jedina životinja koja planski uzgaja svoj plijen u 'koncentracionim logorima' ... no, to je tema koju je sada bolje ne načinjati, jer bi zahtijevala zasebni intervju.(

BDNJ: Pa kako to opravdava vjera?

ŽB: Korijen negativnoga, predatorskog odnosa prema životinjama, kao što sam istaknula, ne leži u Božjoj objavi, ni u Bibliji, ni u Crkvi i njezinom autentičnom naučavanju. Znaimljivo je da su kršćani koji su odlučili savršenije slijediti Božju volju oduvijek bili vegetarijanci. Npr., benediktinci, karmelićani i još mnogi drugi redovnici monasi (kontenplativni redovi) u svojim pravilima imaju ne jedenje mesa. Mogli bi slobodno reći da su baš katolički redovnici na ovim našim područjima bili prvi vegetarijanci na tim područjima.
A s obzirom na degradiranje životinja izvrsno si primijetila u svojemu članku da je Descartes 'otac' toga, a ne Crkva niti kršćanstvo kao takvo.
Naime, baš u filozofiji i njezinom naučavanju Crkva je svojevremeno nekritički našla nadahnuće da životinje degradira i 'umiri ljudima savjest' da ih slobodno mogu iskorištavati i konzumirati. Ne, s obzirom na Bibiliju i sve što je Bog o životinjama u njoj objavio, to nije mogla učiniti, jer čak i ona znamenita izjava sv. Petra, ono viđenje kada mu se s Neba spušta pladanj s raznovrsnim, tada za Židove 'nečistim', tj. nejestivim životinjama, ne odnosi se ni najmanje na Božju dozvolu 'klanja i jedenja' životinja, nego isključivo na slikovitu objavu jednome Židovu da se smije družiti s poganima i da im smije objaviti Božju Riječ, iako su 'nečisti' … Dakle, Crkva nije slijedila svoju izvornu kršćansku vjeru i Božju objavu ... Smatram da je vrijeme da se Crkva konačno vrati na svoje izvore. ((

BDNJ: Pa rekla bih da su vjernici i svećenstvo (ako je suditi po knjizi Jelo iza samostanskih zidina) jeli meso i prije Descartesa, te davno prije nego što se većina znanstvenika složila da životinje imaju emocije.

ŽB: Jesu, zasigurno. No, to su tada činili još mnogo više svi ostali oko njih, i to se uporno previđa. Maloprije sam spomenula katoličke redovnike koji su uočili probelm i nastojali biti primjer ostalima. No, čovjek je kao vrsta 'tvrd orah' i često, ako baš izričito ne stremi savršenstvu, ne slijedi svoje dobre uvide zbog vlastite komocije i zadovoljstva koje najčešće stavlja na prvo mjesto. Zapadnom civilizacijskom krugu kojeg bi slobodno mogli nazvati kršćanskim, uistinu je duuuugo trebalo da nikne taj plod kojeg su davno prije zasijale kršćanske redovničke zajednice kada ih nitko nije želio slijediti, jer se općenito mislilo da je tako nemoguće živjeti. No, danas, Bogu hvala, imamo sve više i više vegetarijanaca među nama i taj broj visoko osviještenih ljudi iz dana u dan sve više raste.(Naime, tada se općenito smatralo da čovjek ne može živjeti bez mesa, i da su životinje 'objekti' kao što je trava, stijene i sl., a danas ne samo da većina ljudi tako nešto više ne smatra, nego je čak i dokazano da životinje imaju emocije, a dokazano je da psi, i mnoge druge životinje, imaju i razum, a neke i kreativnost (dupini) ... Na žalost, mediji nam revno donose hrpu vijesti o celebritijima, a znanstvene vijesti o tome što nas se usitinu egzistencijalno itekako tiče ne dolaze do nas... Stoga, pozivam čitatelje da pogledaju FB-stranicu našega Edukacijskog centra NOVA ARKA - trudimo se tamo objaviti sve što konkretno govori u prilog tome.( No, i ova tema bi zahtijevala zaseban članak.

BDNJ: Postoji li službeno stajalište Crkve o tome imaju li životinje dušu?

ŽB: Da, životinje imaju dušu, svaka svoju. Pas ima pseću dušu, mačka mačju, svinja svinjsku itd., a čovjek ima ljudsku dušu. Svakom svojemu stvorenju je Bog dao njegovu specifičnu dušu. Ljudska duša je uistinu sasvim posebna, jer je stvorena 'na sliku Božju', tj. čovjek bi trebao biti 'slika Božja' na ovoj zemlji, a to znači da bi trebao biti svima oko sebe kao Bog, tj. netko do koga će doživjeti samozatajnu ljubav. Čovjek bi trebao biti samozatajna ljubav za sva Božja stvorenja, baš kao što je to i sam Bog...
Čovjek bi trebao svima pomagati, jer je moćniji i sposobniji se nositi sa zlom ovoga svijeta, jer je jači od ostalih stvorenja po tom pitanju.
Naime, ozljeđene životinje nisu kadre pomoći jedne drugima, ali čovjek im dođe kao 'slika Božja', jer im pomogne kada one više same ne mogu baš ništa, kada su došle do granica svojih mogućnosti i kada im može pomoći još samo Bog ...( (
Da, na Kraju, kaže Bog sam, koji jedini ima tu moć i vlast tako nešto obećati i reći: "Svi će biti oslobođeni ropstva i svakoga zla, i životinje i ljudi … ali svako prema daru koji mu je dan, a čovjeku je dano najviše, pa time je i najviše odgovoran za to što mu je dano i povjereno …." (A s obzirom na naše međusobne odnose predivno je rečeno u proroštvu proroka Izajije koje Nova Arka nastoji utjeloviti: „Vuk i janje zajedno će pasti ….“
Društveni poretci su se kroz povijest rušili i dizali novi - oni su nešto prolazno i promijenjivo, mogu se itekako lomiti koplja oko ovoga pitanja, mogu se mnogi pjeniti i agresivno ljudski braniti svoje stavove, ali Bog kaže da će pobijediti na kraju suživot ljubavi i razumijevanja između SVIH Njegovih stvorenja, to nam lijepo i jasno ističe poslanica Rimljanima:
„Smatram uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali, u nadi.
Jer stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje.
Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.
Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.
Ta u nadi smo spašeni!“
Svi će ostali, koji ostanu i ustraju u 'tvrdoći svojega srca', umrijeti u svojoj netrpeljivosti, egoizmu i zloći spram drugih i drugačijih od sebe, jer jedino što su vidjeli bila je razlika, antropomorfizam u negativnom tonu, a ne sličnost, kompatibilnost za ljubav, zajedništvo i razumijevanje i uzajamno očitovanje toga temeljno zajedničkoga što svi mi u sebi imamo i nosmo kao trag zajedničkog i Jednog jedinog Stvoritelja svih nas.
(Svakome od nas stvorenja Bog će na Kraju darovati, na njemu primjeren i razumljiv način, zdrav i prav odnos razumijevanja, poštivanja i ljubavi svih ostalih Njegovih stvorenja. ((Čovjek je, svidjelo se to kome ili ne, prema Božjoj objavi, usitinu posebno Božje stvorenje, jer je posebno obdareno biće koje može (ako hoće) voljeti kao Bog, koje može (ako hoće) razumjeti, shvatiti i pomoći svakom drugom i drugačijem biću do sebe. No, na žalost, povijest jasno pokazuje da do sada čovjek najčešće, u toj od Boga mu darovanoj slobodi, svoju intelektualnu posebnost i 'nadmoć' uglavnom zloupotrebljava u svoje egoistične i hedonističke ciljeve, i umjesto da bude životinjama 'slika-Božja', tj., ono za što ga je Bog stvorio, on im je 'slika-vražja', tj. ono što je sam u svojoj slobodi odabrao.(Preporučam svakome čitatelju ovoga intervjua jedan temeljni je korak: staviti se u kožu onoga prema kojemu (ne)reagiraš, (ne)djeluješ ovako ili onako, bilo prema čovjeku bilo prema životinji bilo prema biljci bilo prema stvari. Isus je lijepo rekao: "Činite drugima ono što bi vi željeli da oni čine vama." Nije rekao 'činite ljudima', nego 'drugima', znači svima oko sebe ili, kako je On to volio reći, 'svojim bližnjima'. :-)
odojak

BDNJ: Sve je to lijepo rečeno, ali bojim se da ako vjernici - ali i ostali ostanu prepušteni vlastitoj savijesti - Božić još dugo neće biti blaženo vrijeme za većinu naših bližnjih koji ne spadaju u ljude....

ŽB: Draga Rujana, bojim se i ja, ali, vjerujem da Bog veći od nas ljudi, da ima vremena i rješenje za sve žrtve našega ljudskog odrastanja, pa ih zato i dopušta … On je, ipak Dobri Otac sviju nas koje je stvorio, i sve nas istinski voli … On zasigurno zna da ima smisla još uvijek čekati na nas da sazorimo i konačno postanemo 'Njegova slika', a ne 'vlastita karikatura' kakva smo do sada bili … I u pravu je, jer već ima mnogih među nama koji su dosegli popriličnu sličnost, samo oni nisu bučni i nisu ih puni mediji … Vjerujem da će ih iz dana u dan, kako se svijet i povijest bliži svojemu kraju (a u zadnje vrijeme imam mnogih naznaka da je to krenulo malo brže nego do sada) biti samo sve više. :-)

BDNJ: Hvala ti Željka na ovom zanimljivom razgovoru, ali znaj da bih ja bila puno mirnija kada bih znala da nas ne čeka skori kraj svijeta i kada bi ljudi za trajanja ovog života bolji prema životinjama i naravno - jedni prema drugima...
I na kraju, reci nam nešto o svojoj životinjskoj družbi!

Već dulje vrijeme živim u zajedničkom kućanstvu s drugim životinjskim vrstama i kao što smo spomenule, svatko od njih ima jasno uočljive emocije: voli, boji se, ljuti se i raduje se ... svatko od njih je kadar uspostaviti odnos sa mnom i svatko od njih mi je blizak i naklonjen na drugačiji način, i ja njemu. Ako vas zanima, ovdje možete vidjeti oko 40-ak foto-albuma sa slikama iz mojega suživota sa svima njima i preko 50 filmića.
Da vas sada ne opterećujem s onim pokojnima i onima koji ne žive više sa mnom, a još uvijek ih čuvam u svojemu srcu, ovo su oni s kojima trenutno dijelim život:((
PSI - (Lajka, More, Bony, Tabita, Uti, Maza, Tara, Lupolita
MAČKE - (Cindy, Tom, Easy, Jiny, Kekec.(
MINI SVINJE - (Darwin, Oskar, Emmy, Frodo, Duško, Trixy
MINI KOZE - Hajko, Woopy, Hoopy
GEKONI - Mig, Mushu
KORNJAČE -( Riki, Anja.(
PONI - Luna koja spava u svojoj štalici uz našu kuću, iako je često s nama i u kući, jer ima, kao sve naše životinje, slobodan pristup u kuću
((KOKOŠI - Dina i Vista (žive s nama u kući kao i sve prethodno navedene životinjice)(Kokolo, Franjo, Pegaz, Midi, Resto (žive u svojoj posebnoj nastambi uz našu kuću, u prednjem dvorištu)( Gordy i još 10 kokica (na žalost samo neke imaju svoje ime, a to su: Sendy, Jurica, Bela, Matilda … da sada ne nabrajamo sve, tj. jednostavno rečeno, Gordijev harem s kojim živi u stražnjem dvorištu, u njihovoj nastambi uz našu kuću).

Eh, da su svi vjernici poput Željke, gdje bi nam bio kraj...
Kao i uvijek, zanimaju me vaši komentari!

zeljka wide 221131S1
Fotografija: Jutarnji list

Željka Bišćan rođena je 1966. godine u Zagrebu, te je nakon pedagoške upisala teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Na Institutu za teološku kulturu pri katedri za filozofiju predavala je kolegije: Teološka antropologija i Dijalog Crkve sa suvremenim svijetom te Granična pitanja teologije i prirodnih znanosti.
Osnovala i niz godina držala izborni kolegij teološka promišljanja zoologije, jedini takav na ovim prostorima. Nažalost, kolegij se ugasio 2008. godine, kada Ministarstvo prestaje financirati honorarne predavače.
Uz djelovanje u Novoj Arci, bavi se uzgojem Cairn terijera.

28.09.2014. u 15:55 • 1 Komentara • Print • #

subota, 20.09.2014.

20.09.2014. u 21:54 • 6 Komentara • Print • #

nedjelja, 14.09.2014.

Učini nešto dobro za sebe.

Učini nešto što si sebi dužan. Prihvati sebe.

Može ti se sve što jesi činiti oskudnim i neuglednim,
nevrijednim pozornosti.
Ali u tebi su neizmjerna mora, preobilne dragocijenosti.

Kako ćeš dospjeti na suprotnu obalu,
ne odlučiš li se na plovidbu,
ne zavoliš li more u njegovim plićinama i dubinama,
u njegovu valovlju i utihama? Kako ćeš dospjeti do sebe?

Toliko toga u tebi čeka na tebe.

Tako je malo potrebno da se razgori oganj
od kojega je istkana tvoja duša.
Ali ne budeš li imao povjerenja u snagu svjetiljke svoga bića,
ona bi od boli mogla utrnuti.

Učini nešto pravedno prema Bogu:
prihvati sebe.

Vjeruj, kada te je Bog poželio,
kada te je zamišljao, bio je prepun lijepih misli o tebi,
prepun povjerenja u tebe.
Oblikovao te je svojom ljubavlju,
učinio tek malo manjim od sebe.
Podario ti je tolike darove i povjerio ti da se brineš o njima,
da obilan plod donesu.

Bog te jednako treba i kad si hitar i kada si spor,
i kada si neodlučan i kada si se do kraja opredijelio.
Bog te ljubi i nije moguće da u tebi ima išta što ne bi bila njegova ljubav.
Imaj povjerenja u Boga, imaj povjerenja u njegov naum s tobom.
Nemoj mu se uskratiti. Nemoj prezreti najdragocjeniji dar koji ti je povjerio:
život, sama sebe.

Učini nešto lijepo za one koje voliš:
prihvati sebe.

Podari onima koje svojom ljubavlju prihvaćaš
da mogu prepoznati tvoju sreću što postojiš,
sreću što se možeš darovati.
Obdari ih svojim zanosom,
svojim povjerenjem da je život dobar
i da uvijek možeš biti bolji.
I kao što od onih koje voliš ne tražiš savršenstvo,
nemoj ga tražiti ni od sebe.

Neka ti život prođe u predanu nastojanju
da sve što je plemenito u tebi, među vama raste,
a nesavršenost svoju, nesavršenost vašu, nosi strpljivo i srdačno.
Život je dobar
i nije vrijedno umarati se oko onoga što te okrada,
što vas okrada.
Uvijek nastoj dodati života, dodati sreće.
Vjeruj, pod povjerljivom rukom iz smrti niče život.
Kako onda neće iz topla srca?!

Učini nešto važno za svijet, za povijest ljudsku:
prihvati sebe.

Ti si jedinstven.
Premda ti se može činiti da sve prolazi mimo tebe,
da svoj život živiš negdje izvan značajnih tokova,
sigurno je:
bez tebe nema ljudske povijesti.
Bez tebe nema ljudske budućnosti.

Bez nade, bez pouzdanja, u tebi već danas trne sutrašnji svijet.

Toliko toga možeš dati svijetu običnošću svojih dana,
običnošću svoga srca.
Toliko se toga po tebi nastavlja,
toliko toga samo po tebi započinje.

Nikada nećeš dovoljno shvatiti koliko si važan,
koliko je svatko važan,
jer ljubav je važna.

Zato prihvati sebe u djelomičnosti svojoj,
u nedosljednosti svojoj.

Obasjaj sebe, obasjaj Boga,
obasjaj one koje ljubiš, obasjaj svijet
svojom zahvalnošću što ti je darovano i povjereno biti čovjek.

Prihvati sebe.

Stjepan Lice