|
|
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Webcomics
Backstage
Ctrl+Alt+Del
Girl vs. Pig
Least I Could Do
The Order Of The Stick
Vgcats
Weebl&Bob
Zajednički blog
Oni koje čitam
Croatian Nauseous News
horror
Organic Angel
retrophobia
ribafish
translator
Oni koji i mene čitaju
The illusionist formerly known as...
rpgfan
whisper9
Općenita razmišljanja o životu i svijetu iz pera(tipkovnice?) moje malenkosti. Pišem o sebi i drugima koji su ustvari dosadni pa neću na njih trošiti prostor. So there.
Koliko vas je dosad bilo
Hit Counter
Pantera - This Love
If ever words were spoken
Painful and untrue
I said I loved but I lied
In my life
All I wanted
Was the keeping
Of someone like you
As it turns out
Deeper within me
Love was twisted and pointed at you
Never ending pain, quickly ending life --
[Chorus]
You keep this love, thing, love, child, love, toy
You keep this love, fist, love, scar, love, break
You keep this love
I'd been the tempting one
Stole her from herself
This gift in pain
Her pain was life
And sometimes I feel so sorry
I regret this the hurting of you
But you make me so unhappy
I'd take my life and leave love with you
I'd kill myself for you, I'd kill you for myself --
[Chorus]
No more head trips
Aishwarya Rai
Keira Knightley
Naomi Watts
Zooey Deschanel
Ah, kažu da je početak uvijek najteži...
I u pravu su (tko god "oni" bili).
Osobito kad pišete o sebi i niste sigurni želite li se uopće zamarati time.
No, sve se jednom mora, pa krenimo.
Ali, odakle? Možda ipak najbolje od "početka"...
Priča počinje mojim djetinjstvom, naravno. Kakvo je bilo, bilo je, sad je gotovo.
Još od 4. godine mucam, i to je dosta obilježilo moj daljnji razvoj kao osobe. Zanimljivo je da sam i dešnjak, iako sam kao mali pokazivao više sklonosti ljevoručnom djelovanju. No, u priču se umiješala moja nadobudna baka i odučila me "ljevaštvu". Inače, takvo pšto uzrokuje mucanje, tako da su mi život otežali u ranom djetinjstvu. Zašto otežali, pitate se? Koliko dobro prolazi mucavo dijete u školi? Ne mislim na ocjene, tu sam briljirao. Zlostavljanje od strane druge djece, verbalno i fizičko. Neću sad u detalje, ali nisam imao puno prijatelja. Zapravo, samo sam jednog "frenda" mogao prijateljem i nazvati. Jedino društvo su mi bile knjige, kojih smo imali u izobilju, ako ništa drugo. I tako je to trajalo do kraja 6. razreda osnovne, kad sam se preselio u Karlovac.
U Karlovcu sam očekivao svojevrsni novi početak, nekakav preporod. Uspio sam steći nekoliko prijatelja u ta 2 razreda osnovne škole, ali ne znam...Ne sjećam se rado niti toga, ne znam zašto.
Srednja škola...Gimnazija Karlovac...Jedna od 5 najboljih škola u Hrvatskoj...
Ne znam samo prema čijim mjerilima. Ako smo ja i Kadaj uspjeli tamo maturirat s 5, onda može svatko.
Nas desetak iz osnovne je završilo u istom razredu. Tamo sam shvatio da su neki ljudi koje sam mislio da poznajem zapravo nešto sasvim drugo, hladni i bezosjećajni i manipulatorski (pozdrav Z.).
Stekao sam još prijatelja (cca. 3) na koje sam se (i još uvijek se mogu osloniti)...
Porastao je pritisak roditelja na mene zbog slabijih ocjena, ali sam uvijek prolazio s 4, ma što oni sebi utuvili u glave (pad razreda, kataklizma, smrt).
Upisao sam fakultet koji sam želio, i to čak i željeni smjer. Sve je bilo OK, opet, družio sam se samo sa par ljudi, više sa prijateljima iz srednje koji su isto upisali fakseve u Zagrebu.
U Veljači prošle godine, moj najbolji prijatelj se ubio. Skočio je sa svog balkona na 8. katu. Umro je u bolnici...
Za sobom nije ostavio nikakvu poruku, ništa. I to je u biti ono što najviše boli. I neko vrijeme nisam znao kako dalje niti ima li život uopće smisla. Niti sad to nisam prebrodio i ne mislim da ću ikada u tome uspjeti.
Svejedno, trudim se. Ali je teško....
Žao mi je što ću mu posvetiti samo ovih nekoliko redaka, ali biti će još postova.
I to je u biti to, the whole sad story.
Upisao sam drugu godinu, upoznao nove ljude s kojima se izvrsno slažem...
Life goes on, we'll see what's in store for me next.
Danas sam imao najbolju namjeru srediti svoj život. Svoju povijest, točnije.
Svrstati sve u lijepe odjeljke, tako da sve odgovara i da nema istupanja iz obrasca.
Imam par foto-albuma, par fascikala sa svojim svjedodžbama, diplomama i sličnim papirima.
Htio sam to organizirati, da bude pregledno i da mi ne zauzima toliko mjesta u sobi.
Život pospremiti u pretince, da bude lijepo uredan...
Je li to moguće?
Uvijek ću se sjetiti da bi nešto baš lijepo pasalo negdje drugdje, u neki drugi Pretinac.
Recimo, davno sjećanje, iz Ljubavi možda ipak u Prijateljstvo, Prijatelja u Poznanika...
Možda mi je i prerano za Veliko Pospremanje?
Imam tek 20-ak godina (točni podaci poznati redakciji), jedva sam počeo živjeti. Još toliko stvari treba doživjeti, toliko prijatelja steći, toliko ljudi povrijediti (što namjerno, što slučajno)...
Još sam se iznenadio koliko je zapravo naš život određen dokumentima, ako nemaš iste, kao da ne postojiš. Dokazi o školovanju, raznim grupama kojima si pripadao, slike prijatelja, koje su ponekad jedino što ti je ostalo...Ima toga još...
I? Hoću li onda organizirati svoju povijest? Svoj dosadašnji život, sve traume i radosti?
Ne znam uopće želim li. To bi značilo prisjetiti se nekih stvari koje sam potisnuo, stvari za koje smatram da je bolje da ostanu Dolje.
Ali, možda mi samo dođe pa to sve pobacam.
You never know...
Danas je objavljeno da će besplatan prijevoz tramvajem imati učenici, redoviti studenti i umirovljenici s mirovinom manjom od 1000 Kn (Znači ukupno njih 90%).
To je veoma dobra vijest.
Da.
Pozdrav.
Ali sad malo drugačije.
Sad o filmovima.
Točnije, o dva filma.
Final Fantasy: The Spirits Within
Film je u kina stigao 2001. (u SAD-u, naravno).
Kod nas je isto bio prikazivan u kinima, ali sa veoma slabim odjekom publike. Tko bi kod nas išao tamo neke crtiće gledat, jelda?
Film je poseban po tome što je u potpunosti rađen putem računala. Prvi takav film ikada.
"Glumci" su samo dali glasove.
Glumci kao Ming-Na, Donald Sutherland, Alec Baldwin, Ving Rhames, Steve Buscemi i James Woods.
Film je totalno podbacio u kinima, većinom jer su fanovi očekivali adaptaciju neke od igara, ili nastavak bilo koje.
No, film ima posebnu priču, nepovezanu sa bilo kojom od Final Fantasy igara.
Dakle, priča:
Godina je 2065. Zemlja. Čovječanstvo živi u ograđenim gradovima diljem planete. Razlog? Alienska invazija, koja je poharala Zemlju i većinom uništila okoliš.
Tu u priču ulazi dr. Aki Ross, koja možda ima plan za uništenje alienske prijetnje. No, drugačiji plan ima vojska, koja želi jednostavno golemim topom raznijeti aliene. Ostale žrtve su nevažne.
Ovdje stajem sa The Spirits Within i prebacujem se na
Final Fantasy VII: Advent Children
Ovaj film je nastavak igre Final Fantasy VII, općenito smatrane najboljom u serijalu.
Pojavljuje se većina likova iz igre, naravno sa par dodataka i na dobroj i na zloj strani.
Priča se nastavlja na onu iz igre. Koja je prekompleksna da bih je sad tu navodio.
U biti, prijetnja planetu, skupina heroja, the usual.
S tim da je ovo najbolji film ikad snimljen. Bilo gdje. Bilo kad.
Barem meni, da se odmah ogradim. I njemu, hehe.
Animacija je još bolja nego u The Spirits Within, scene borbe su jednostavno savršene, zaplet vas totalno zbuni ako niste odigrali ili tlačili nekoga da vam sve objasni (pozdrav Kadaju).
Za kraj i malo glazbe, sa potpisom Nobua Uematsua.
Preporučam oba filma, bez obzira na to što ste čuli od kumice na placu o njima.
Dakle, obavezno pogledati.
Wendy: "I don't get it. What does she do?"
Annie: "She's super-rich!"
Wendy: "...but what does she do?"
Girl: "She's totally spoiled and savvy."
Wendy: "WHAT DOES SHE DO?!"
Man: "She's a whore."
~South Park, epizoda 12, 8. sezona~
Radi se o Paris Hilton, koju u ovoj epizodi ZBILJA jako popljuju. I još neke druge stvari, ali ne bih htio kvariti potencijalnim gledateljima užitak...
Evo link na onaj citat s početka.
Razlog zbog kojeg pišem ovo je članak u jučerašnjem (17.08.2006.) Metrou.
Svima draga gospođica Hilton će biti uvrštena u Guinnesovu knjigu rekorda 2007. kao najprecjenjenija osoba na svijetu.
Što je u biti istina.
Što ta žena radi da je tako slavna?
Zgodna nije, pjevati NE zna (ma koliko u studiju izmiksali onu katastrofu od "pjesme"), pametna nije,...The list goes on...
Dakle, žena se rodi u bogatu obitelj, kao najprosječnije dijete ikada. I onda se izoperira i postane slavna samo zato što je to što je. A što je to zapravo?
Nitko ne zna, pa čak ni ona, mislim.
Inače zbilja voli chiuahue (čivave, po Vuku) i bolesno je opsjednuta s ljubimcima.
Opet South Park, ista epizoda: nakon što joj se pas ustrijeli(!), Paris odjene Buttersa kao medvjeda i nazove ga mr. Biggles.
Citati:
"Wal-mart... do they like make walls there?"
“I don't really think, I just walk.”
“It will work. I am a marketing genius.”
“This is Earth. Isn't it hot?”
“I loved all the Aaron Spelling shows, ‘Beverly Hills 90210' and ‘Models Inc.' At that time, I had pet rats I was raising and I always named all the baby rats after the characters in the shows.”
“What's a soup kitchen?”
"Kabbalah helps you confront your fears. Like if a girl borrowed my clothes and never gave them back, and I saw her wearing them months later, I would confront her."
Vidite?
Glupa, površna, bogataška kuja, potpuno suvišna na ovome svijetu.
PS: O plastici...Znam što govorim.
I link, ako još ne vjerujete.
Skok u vis. Kao sport. Natjecateljski. Blanka Vlašić. I one ostale cure.
Danas je bilo nekakvo atletsko natjecanje (ubijte me ali nemam pojma koje i gdje i prvenstvo čega i štatijaznam). Naša Blankica lijepo tamo hopsala okolo, nešto malo preskočila, nešto malo više rušila...Uobičajeno.
Ali u ovom slučaju zanimljivost je moj stari. On inače ne prati sport. Nikakav.
Iznimka su ,naravno, natjecanja u kojima sudjeluju "naši".
Onda postaje fanatik kojeg ništa ne može odvojiti od TVa. Dobro, malo pretjerujem, ali shvatili ste.
Da skratim, skače Blanka, on navija. Blanka sruši, on psuje.
Skače neka tamo bivša prvakinja, on opet navija. Ona sruši, on opet psuje.
I pratim ja tu preobrazbu iz običnog navijača u navijača koji navija (koja konstrukcija, a? 
) samo radi sporta. Kao takvog.
Zapazio sam tu preobrazbu kod još nekih ljudi. Naime, o bilo kojem sportu da se radi, čim su naši, makar bio i curling (evo opet ja karikiram), tu su navijači. Oni "pravi" i "instant" navijači. Koji su tamo, naravno, samo da budu viđeni.
Mislim, shvaćam ja da je to normalno i da nisu svi sportovi jednako zastupljeni, osobito kod nas.
I kaj je sad nastalo od ovog posta?
Čušpajz...
I to nedovršeni.
Mrzim čušpajze.
Život je sranje. To znate svi, neki i malo bolje nego drugi. Ništa više nije važno u ovome svijetu, nestali su ideali ljubavi, poštenja i časti.
Ovaj post je trebao biti o traumama koje sam doživio od djetinjstva pa nadalje.
Na to me potakla ova tema na forumu Filozofskog Fakulteta.
Ali, nekako mi je besmisleno samo nabrajati sve loše što mi se dogodilo u životu. Bilo je i dobrih stvari, iako ne toliko.
Neki ljudi znaju neke stvari o meni, neki drugi pak neke druge.
Ja znam sve o sebi, ili barem volim tako misliti.
I nije lako...
