Ah, kažu da je početak uvijek najteži...
I u pravu su (tko god "oni" bili).
Osobito kad pišete o sebi i niste sigurni želite li se uopće zamarati time.
No, sve se jednom mora, pa krenimo.
Ali, odakle? Možda ipak najbolje od "početka"...
Priča počinje mojim djetinjstvom, naravno. Kakvo je bilo, bilo je, sad je gotovo.
Još od 4. godine mucam, i to je dosta obilježilo moj daljnji razvoj kao osobe. Zanimljivo je da sam i dešnjak, iako sam kao mali pokazivao više sklonosti ljevoručnom djelovanju. No, u priču se umiješala moja nadobudna baka i odučila me "ljevaštvu". Inače, takvo pšto uzrokuje mucanje, tako da su mi život otežali u ranom djetinjstvu. Zašto otežali, pitate se? Koliko dobro prolazi mucavo dijete u školi? Ne mislim na ocjene, tu sam briljirao. Zlostavljanje od strane druge djece, verbalno i fizičko. Neću sad u detalje, ali nisam imao puno prijatelja. Zapravo, samo sam jednog "frenda" mogao prijateljem i nazvati. Jedino društvo su mi bile knjige, kojih smo imali u izobilju, ako ništa drugo. I tako je to trajalo do kraja 6. razreda osnovne, kad sam se preselio u Karlovac.
U Karlovcu sam očekivao svojevrsni novi početak, nekakav preporod. Uspio sam steći nekoliko prijatelja u ta 2 razreda osnovne škole, ali ne znam...Ne sjećam se rado niti toga, ne znam zašto.
Srednja škola...Gimnazija Karlovac...Jedna od 5 najboljih škola u Hrvatskoj...
Ne znam samo prema čijim mjerilima. Ako smo ja i Kadaj uspjeli tamo maturirat s 5, onda može svatko.
Nas desetak iz osnovne je završilo u istom razredu. Tamo sam shvatio da su neki ljudi koje sam mislio da poznajem zapravo nešto sasvim drugo, hladni i bezosjećajni i manipulatorski (pozdrav Z.).
Stekao sam još prijatelja (cca. 3) na koje sam se (i još uvijek se mogu osloniti)...
Porastao je pritisak roditelja na mene zbog slabijih ocjena, ali sam uvijek prolazio s 4, ma što oni sebi utuvili u glave (pad razreda, kataklizma, smrt).
Upisao sam fakultet koji sam želio, i to čak i željeni smjer. Sve je bilo OK, opet, družio sam se samo sa par ljudi, više sa prijateljima iz srednje koji su isto upisali fakseve u Zagrebu.
U Veljači prošle godine, moj najbolji prijatelj se ubio. Skočio je sa svog balkona na 8. katu. Umro je u bolnici...
Za sobom nije ostavio nikakvu poruku, ništa. I to je u biti ono što najviše boli. I neko vrijeme nisam znao kako dalje niti ima li život uopće smisla. Niti sad to nisam prebrodio i ne mislim da ću ikada u tome uspjeti.
Svejedno, trudim se. Ali je teško....
Žao mi je što ću mu posvetiti samo ovih nekoliko redaka, ali biti će još postova.
I to je u biti to, the whole sad story.
Upisao sam drugu godinu, upoznao nove ljude s kojima se izvrsno slažem...
Life goes on, we'll see what's in store for me next.
Post je objavljen 30.08.2006. u 02:50 sati.