snovi svagdašnji
baš mi je bizarno što te kontinuirano sanjam noć za noć, noć za faking noć.. nisam te vidjela jako dugo i kad sam te vidjela sam te vidjela na kratko, nikad se nismo nešto družili jednostavno nemam impresije iz koje bi ti sadržaji snova izlazili to su sve neke podsvjesne maštarije jer bi izludila da razmišljam tako na dnevnom svijetlu zapravo se samo želim riješiti svega toga odbaciti ta ruha i biti potpuno slobodna i onda sanjam gluposti tipa da smo u ksetu i da pričam s tobom i jako sam sretna zbog toga jer ti gledam u lice izbliza, a to je očito dovoljno jer u snu tipa i dalje imaš djevojku a ja sam i dalje jako daleko ali cijelo vrijeme osjećam da vi ne bi trebali.. a da bi mi trebali kao da je neka nevidljiva nit koja me drži zavezanu iako želim pobjeć i okrenuta sam leđima i onda BAM! sanjaš pa BAM! sanjaš opet razni se scenariji izvrte a ti nisi ni kriv ni dužan... a probala sam. stvarno jesam. pratila sam tu intuiciju i jednostavno se ništa nije dogodilo, pa sam odustala bilo bi super da se sve to nestane nego da se zakopa pod prašinu pa da izlazi tako po noći dok spustim gard... no, bizarno. i šta, jel to sad nešto kao znači? da trebam iskopat u podsvjesnom umu programe koji me drže zavezanu? ili da si ti malo ovako sporiji i manje intuitivan pa da ne znaš još da je zapisano u zvijezdama, da smo iz iste duševne obitelji? ali vrijeme liječi sve rane? ah mladosti, ah živote... |