baš mi je bizarno što te kontinuirano sanjam
noć za noć, noć za faking noć..
nisam te vidjela jako dugo i kad sam te vidjela sam te vidjela na kratko, nikad se nismo nešto družili
jednostavno nemam impresije iz koje bi ti sadržaji snova izlazili
to su sve neke podsvjesne maštarije
jer bi izludila da razmišljam tako na dnevnom svijetlu
zapravo se samo želim riješiti
svega toga
odbaciti ta ruha i biti potpuno slobodna
i onda sanjam gluposti tipa da smo u ksetu i da pričam s tobom i jako sam sretna zbog toga
jer ti gledam u lice izbliza, a to je očito dovoljno jer
u snu tipa i dalje imaš djevojku a ja sam i dalje jako daleko
ali cijelo vrijeme osjećam da vi ne bi trebali.. a da bi mi trebali
kao da je neka nevidljiva nit koja me drži zavezanu iako želim pobjeć i okrenuta sam leđima
i onda BAM! sanjaš pa BAM! sanjaš opet
razni se scenariji izvrte a ti nisi ni kriv ni dužan...
a probala sam. stvarno jesam. pratila sam tu intuiciju
i jednostavno se ništa nije dogodilo, pa sam odustala
bilo bi super da se sve to nestane nego da se zakopa pod prašinu
pa da izlazi tako po noći dok spustim gard...
no, bizarno. i šta, jel to sad nešto kao znači?
da trebam iskopat u podsvjesnom umu programe koji me drže zavezanu?
ili da si ti malo ovako sporiji i manje intuitivan pa da ne znaš još da je zapisano u zvijezdama, da smo iz iste duševne obitelji? ali vrijeme liječi sve rane?
ah mladosti, ah živote...
Post je objavljen 27.06.2014. u 09:49 sati.