odrastanje
|
konačno sam skupila snage raspakirat se... više od tjedan dana da sam u zgu i lagano se spoznaja da ću tu i ostati marinira u mene ljeto se približilo kraju bez da sam to primjetila, kraj me zaobišao i od iza ugla iskočio ispred mene kao da uvijek dođem s mora s nekim idealima i onda se grčevito držim za njih- nekim novim spoznajama o tome što ja Zapravo želim u životu i planovima kako ću preustrojit život na način da što više sliči Idealnom da bih jednog dana samo prešla na taj Idealni sa što manje šokova i šavova dok sam na moru si govorim- ne smijem zaboravit ne smijem zaboravit sve ovo ne smijem se ufurat u rutinu opet (zapravo iskreno, dio mene na moru čvrsto vjeruje da se nikad neće vratit u zagreb...) (i onda kad se vraćam u zg sam uvjerena da je to samo nakratko i da ću bit u zgu jako kratko i onda otić natrag pod svaku cijenu) i tako živim u toj ideji neko vrijeme i teško mi se raspakirat kad s jednom nogom stojim izvan stana i planiram planiram planiram di ću iduće i koliko imam vremena i činjenicu da apsolutno nemam ništa nula novaca izmaštaram do nebitnosti šta će mi novci!, kažem si stopirat ću! ponijet ću hranu od doma! prodat ću sve stvari koje mogu prodat! anarhija! to si ja mislim. i onda, polako ali sigurno, crni oblak zagrebačkog smoga obavije me sa svih strana i koliko god gurala njuškicu van na sunce i koliko god vjerovala da ću ga izbjeć u nekom trenutku ga počnem prihvaćati kao realnost. u nekom trenutku se pomirim s lošosti življenja u gradu i uopće zaboravim kako je divno živjeti pod zvijezdama. ostane mi to samo još jedna avantura koju gledam u sjećanjima i slikama, ali i dalje znam da je to jedini prirodan način. bar za mene. i da ću jednom, stvarno, ostvariti taj svoj ideal i ubrat neku kuću negdje na osami, makar morala progutat kapitalistička govna i kupit ju na kredit za 30 godina. ali dogodit će se. i onda gledam mesiju i tako sam ljubomorna. znam da mu je ultrateško i smiješna je i klišej situacija što mislim da je takav život idealan jer je on daleko od idealnog i gledajuć slike koje objavljuje iz ovog udobnog zagrebačkog stana ne mogu ni zamisliti što je sve prolazio i koju je cijenu platio (siromaštvo, pustinjaštvo, društvena osuda i otuđenost, itd) da izbrije takav život. i realno, ne znam jesam li uopće sposobna za to i spremna za takva odricanja. ali, sanjam o tome i dalje. a u zagrebu još ima nedovršenog posla. možda je ovo mirenje s realnošću i vraćanje u identitet jedna vrijedna škola da mi pokaže da i tu mogu biti slobodna. da je sloboda nešto što sjaji iznutra, i da doista ne trebam otić na kraj svijeta na stijenu da bi mi postala dio svakodnevice (iako je lakše na stijeni, jebo me pas) a taj nedovršen posao nisam sigurna koji je, ali ga osjećam. dok sam se raspakiravala sam shvatila da je moj život zasada ovdje. da moram isplest mrežu do kraja i da bi bilo krajnje neprirodno i nepotpuno ostaviti ga. u retrospektivi, ovo ljeto je nastavilo tradiciju započetu prije par godina dok sam počela izbrijavat camping-đir.. naučilo me još jednom da ništa nije zdravo za gotovo, da si na kraju dana prepušten sebi i da je realan život onaj u prirodi i sa prirodom i za prirodu a da su realni odnosi među ljudima oni koji te griju i prave ti društvo i kad su ti ljudi nezamislivo daleko od tebe... mislila sam si još otić na neku zen budističku radionicu o kojoj nema ništa na internetu u istru u neko eko-selo u 9.mj. na datume kad u zgu isto imam neke planove. ali shvatila sam, to nije moj život. zakaj bi izbrijavala nešto sam zato jer mogu i jer mi je to u kakti području interesa... u zen budizmu tražila bi zamjenu za moojija, a u stvarnosti mi ne treba zen budizam tražila bi nastavak ljeta a zapravo trebam nać mirenje s jeseni ne bi ništa dobila s tim. moj život su moji planovi koje sam imala za to razdoblje, amen plus realno, moje srce je s moojijem i nigdje drugdje neću nać ništa jer mi u ničem drugom nije srce tako stoje stvari kad sjedneš i razmisliš i puno je lakše prihvatit situaciju u kojoj se nalaziš i kontekst i činjenicu da me neke stvari u zgu muče i da ne možeš otić dok ih ne riješiš jer bi te inače mogli optužit za bijeg (a stvarno si ni kriv ni dužan!) ~~~~~~~~~~~valovi~~~~~~ evo jedan kul Q&A sa gurujijem- jako jednostavno, jako izravno i jasno, istinito :) : Pogledaj na svoju čitavu prošlost kao na san i nastavi ići kroz budućnost Pitanje: Ovo je moj deseti napredni tečaj. Ali još uvijek nisam u stanju da se riješim svojih strahova. Ne znam šta da radim? Sri Sri Ravi Shankar: Yogasana, radi više asana ( vježbi za tijelo). Yoga asane proširuju tvoj nervni sistem. A endokrini sistem postaje snažniji. Pitanje: Kažeš nam da prihvatimo ljude takvi kakvi jesu. Ja prihvaćam ljude takvi kakvi jesu ali često postanem frustriran i iziritiran. Molim te reci nam neki recept za prihvaćanje ali bez da me ljud iritiraju. Sri Sri Ravi Shankar: Kada osjećaš ljutnju uznutra, da li primjetiš senzaciju koja dolazi sa ljutnjom? Zaboravi na drugu osobu. Senzacija je ta koja ti pravi problem. Kada se fokusiraš na senzaciju ona lagano nestane. Zašto bi kvario svoj vlasitit nervni sistem? Zašto bi kvario svoje prelijepo tijelo zato što je neko nešto rekao. Znaš, kada se ljutiš 72 mišića na tijelu se zgrče. Tvoje tijelo postane napeto. Pitanje: Često se zaglavim u svojim problemima. Kako da se riješim ovog obrasca? Sri Sri Ravi Shankar: Kada misliš da je tvoj problem veliki onda ne primjećuješ probleme drugih ljudi. Kada porediš svoj problem sa tuđim problemima, onda ti se tvoj problem čini jako malim i beznačajnim. Pitanje : Koja je razlika između nevezanosti i negiranja( poricanja)? Sri Sri Ravi Shankar: Kad god se zaglaviš u analiziranju svojih osjećanja, kažem ti, samo otpusti. Često puta odeš da te neko posavjetuje i izađeš još konfuzniji. Savjetnik ti kaže " Oh, kada si bio mali tvoja majka te nije odvela na sajam i zato osjećaš ljutnju". Kažem ti , gledaj na svoju čitavu prošlost kao na san i nastavi sa životom ka budućnosti. Nekad se dese ugodne a nekada neugodne situacije. Stalno žvakanje sjećanja ti kvari sadašnji trenutak. Sva prošlost je ništa drugo nego memorija( sjećanja). Uticaj nekih od tih sjećanja se može nastaviti ali događaj sam po sebi više ne postoji. Probudi se! Pogledaj kako se psi, mačke otresu kako bi očistili prljavštinu sa sebe? Oni se protresu i nastave dalje. Isto i ti uradi. Sačuvaj svoj um. Pitanje: Da li Milost može promijeniti sudbinu? Sri Sri Ravi Shankar: Da, samo onda to i jeste Milost. Pitanje: Guruji, osjećam ljutnju i arogantnost u sebi. U ljutnji, postanem nesvjesan. Molim te reci mi koji je lijek za ovo. Sri Sri Ravi Shankar: Kada si ljut na samog sebe onda se ljutiš i na druge. A kada se ljutiš na druge onda se ljutiš i na sebe zato što si se naljutio. To je kao začarani krug. Moramo ovo zaustaviti. Uredu je ako se naljutiš. Nemoj se ljutiti zato što si se naljutio. Ponekad se osjećaš dobro ponekad loše. Život je kao džungla. Nailazit ćeš i na trnje i na cvijeće, plodove, lavove, tigrove....sve je tu. Samo budi prirodan i opusti se. Prihvati situacije takve kakve jesu i nastavi dalje. Nemoj se zaglaviti na jednom mjestu. Um ima tako mnogo trikova da te učini jadnim. Pjevaj, meditiraj, služi. Trebamo sačuvati svoj um. Pitanje: Zašto nam se jednostavne situacije kasne učini jake komplikovane? Sri Sri Ravi Shankar: Pa šta? Isto tako, kasnije će ti se komplikovana situacija učiniti jednostavnom. Svaka komplikacija na koju naiđeš u životu je test tvojih sposobnosti. Kada pojednostaviš situaciju i zaglaviš se u djelovanju, onda shvatiš da je situacija ipak komplikovana i tvoja arogancija ispliva. Kada znaš da sve što se dešava jeste volja božanskog onda si slobodan od arogancije. |
