pala mi je napamet
|
odlična čestitka: you make me so happy i disguist myself  |
31.07.2012., utorak
pala mi je napamet
28.07.2012., subota
25.07.2012., srijeda
my feet is my only carriage
|
Brijem da su svi imali neke svoje ideje o tome što znači no woman, no cry, ja sam tek negdje sa 16 godina možda saznala da je to kao slengerski tj sa naglaskom "don't cry" no! woman! don't cry! al dotad sam brijala da znači dok nema žene nema plača, dok nema ljubavi tj zaljubljenosti, nema plača :| projekcije jebene ok na moru sam imala puno tog za obaviti zapravo bila sam u izolaciji dok su se svi u zagrebu druškali al libo me njonjo. fakat ;( napisala sam par stvari nacrtala sam par stvari popušila sam pola duhana popila sam 6 pivi nešto vina nisam se kupala ispucala sam 1 film treba čovjeku malo dokolice. shvatila sam da sad kad dobavim posljednje pare mogu praktički u roku odmah otić iz zagreba sve si mislim da se sam solo pokupim i da kažem roditeljima da se nalazim s frendicama ne znam jel imam muda za to možda bi čak i imala ali na tipa 1, 2 dana otišla bi do splita i vucarala se, možda spavala na plaži, ili nespavala i gledala izlazak sunca, popila kavu na rivi još malo još malo u zadnje vrijeme fakat ne mogu više, mislim da je ljeto božji način da ti na kapaljku da malo slobode od roditelja (koji mene tolko jebu sa svime ikad ja ne znam jel drugim ljudima) i uvid u neki bolji život (topliji i društveniji) da prek zime ne popizdiš neg da si post-nafiksan i znam da ću se jednog dana odselit u toplije krajeve (negdje gdje je stalno toplo) i zapravo na samu riječ "odselit" mi se plače kolko želim sam jebeno otić od staraca :s a zapravo i od ovog grada zapravo nisam sigurna čak mislim da bi i mogla živjet na jednom mjestu, sam želim svoj stan baš sam jednom imala teoriju da je sreća = svoj stan, pristup medijima (internet, glazba, filmovi knjige), trava i piva mejbi, prijatelji. gotovo. ništa drugo. minimalno novaca, minimalno hrane, minimalno robe, minimalno svega, minimalne tenisice. sam šta je onda problem putovanja brijem da sam više tip osobe koji ne spada nigdje i ništa je i prema tome moram bit nigdje tj ne smijem bit negdje tj moram bit svugdje htjela bi sam minglat uokolo po svijetu sama sa sobom bez da me itko ikad takne sklupčana u vlaku sa jointom u jednoj ruci, knjigom u drugoj i maramom oko glave širokom odjećom i jednim malim ruksakom sa svime šta posjedujem i analognim fotićem preko ramena i puno puno sreće u srcu nekoć sam željela to raditi sa special someone ali sve manje vjerujem da je to moguće, tj više uopće ne vjerujem, nemam pojma valjda ima nešto u meni i ima nešto u ljudima koje volim što to čini nemogućim možda je to karma koju moram preć al ne znam. vjerojatno ću imat sretan život. uglavnom, vis jedan pjesnik (ranko marinković?) je za komižu rekao- "Komiža je kao zagrljaj." hold me till im dead, komiža, i beg you spavat ću točno ispod ovih borova  a budit ću se točno s pogledom na ovu plažu  sjećam se prvi put dok sam bila na visu s roditeljima (tad su me zapravo isto morile brige o tome kako da pobjegnem od njih, još tad...sam šta sam bila još frustriranija jer je bilo još manje šanse nego danas za to) sa negdje 13 godina, prvi put sam čula pink floyd i doorse jer sam si složila neku kompilaciju uz pomoć interneta (prvi put) na cd (prvi put cd) i slušala to na diskmanu dok smo hodali rivom i bili su neki ljudi koji su vrtili vatreni poi, bila je ribarska noć, a ja sam se zaljubljivala u jima morrisona i maštala sam kako ću se jednog dana sa 18 godina vratiti na vis s prijateljima (tad mi je ljetovanje samo s prijateljima još uvijek bilo nezamislivo) i imati veeeliki ruksak kao ljudi koje sam vidjela da hodaju prema kampu (jedna od par stvari koje sam na duge staze ispunila u životu). a izgubila sam se u maštariji da sjedim na plaži uz vatru koju sam digla sama i da je samnom neki macan koji svira gitaru predivno i da nema nigdje nikog osim nas dvoje na mjesečini (što se desi svake večeri na kamenicama..ekšli) i onda da vodimo ljubav u moru uz zvijezde padalice isuse već sa 13 godina najveći sroljovi od maštarija trebala sam se još tad ubit. al mislim da jednom dok odeš na vis da se stvarno zaljubiš. a ljubav prema mjestima traje puno dulje nego ljubav prema ljudima, to je žalac koji ti ostane cijeli život. moraš moraš moraš pod svaku cijenu se vratiti i onda gledaš slike cijele godine i sklapaš oči zamišljajući corto u rano jutro i galeriju u kasnu noć. ah jedva čekam jedva jedvice, stvarno uglavnom --- Outlines of a new writing project „Nije da mi nisi prijatelj, nego samo hoću reći da s nekim „Ne shvaćam zašto mi ovo sve govoriš. Mislim, okej, ja sam „Ma to je sve u redu, htjela sam ti objasniti što točno „Koje su to dodirne točke?“, upitao je lagano provocirajući „A ne znam točno koje su to, hoću reći da nisu ipak „Nego u čem je poanta, Kriste, Maja. Imam osjećaj da uopće „Neee neću o tome Isuse, uopće nije u tome stvar. Pričamo o „Jel itko rekao da ne može...“, rekao je kolutajući očima. „Okej super. E znam! Jel znaš onu scenu u Gospodaru „Da...“, pomalo naživcirano joj je odgovorio. „E, i sjećaš se dok je Galadriel pričala s njima svima, ali „Mislim da nije bilo svakom nešto za njega nego svakom nešto „No da, to sam mislila, tak svejedno. Uglavnom tak se ja „A da, kužim. Iako ja i dalje mislim da je to sve tebi u „Ah, možda je, tko to može znat.“, odgovorila je sjetno, ----nisam uopće ispravljala ovo ni pročitala dvaput. |
16.07.2012., ponedjeljak
rumi says
|
Yesterday I was clever, so I wanted to change the world Today I am wise, so I am changing myself ^^ |
14.07.2012., subota
10.07.2012., utorak
thoughts on running
|
dealing with the road is always a fair trade- it never takes more than it gives. it never gives more than it takes, either, and some find this difficult to face. after a few weeks of running, you come to a point where you realise you're not battling the road but yourself- there is nothing more pleasing and disturbing at the same time than realising the barriers you worked so hard to bring down weren't really there all along. it's not about the speed. it's not about the stamina. it's not even about building yourself. it's about exploring your limitations and seeing past them. it's about trust- the trust you put in your feet may as well be the trust you put in your closest family and friends. it's about truth- the simplest truth of all, that it's only a matter of attitude, and nothing else. it's an attitude that comes from the heart, and encourages you to move forward and to know that every obstacle you face is overcomeable. never. give. up. there's always that one extra mile that makes it worthwile. once you get comfortable with your body, once you realise you have the power to set your limitations as well as to eliminate them, play. build up your speed, build up your stamina, run in the mountains, run in the fields, set your own rules as you please, you're in control. plus there's nothing in the world more enjoyable nego otuširati se u znoju, leći na isparavajuć asfalt praznog košarkaškog igrališta malo prije ponoći i zaroniti u zvjezdano nebo prošarano bijelim vatastim oblacima a jedino društvo ti pravi mali jež u obližnjem grmu your joints may hurt a bit, yes you may realise your favourite sneakers aren't as friendly as you thought they'd be and you may beat yourself up because you didn't give it your best on this particular day but hey. trust me. you'll soon indulge on all of these faults as if they were the greatest treasure in the world. human experience K.O. round 1 |
03.07.2012., utorak
your love is forever
|
i sometimes feel as though i'm in the lap of god and can only cry of hapiness and never do anything |
11.53 je 3.7.2012.
|
dugo nisam ništa pisala na kompjuteru nekako mi se čini da je sve što napišem na mašini daleko kvalitetnije od onog što napišem na kompjuteru čini mi se da je tipkovnica predostupna prstima i mislima i da postoji vrlo malo barijera između tebe i zapisa dok kod pisaće mašine barijera je ipak malo veća jer nije toliko tečno pisati na njoj, prsti ti se nekako ne razlete, ponekad moraš zastati i razmisliti što ćeš dalje napisati, ali napor nije ipak toliko velik da bi te spriječio od izražavanja. iskustvo je puno puno bolje, tipke su puno zahvalnije za lupit a papir je puno ugodniji, humaniji i realniji medij želim biti plodan autor. želim biti plodan autor. daj zamisli- plodan=potentan, puno sperme autor=muškog roda/ šta mi to izlazi iz podsvijesti?? nekad se osjećam kao da u sebi nosim masu masu toga i jedva čekam da se riješim i nekako umjetnost i pisana i likovna i dramska i općenito postojanje je kao neki ogroman prostor koji možeš napuniti sa stvarima s kojima ga želiš napuniti (spermom) ali i dalje to ne radim dovoljno i nekako su mi trenuci inspiracije tako prolazni teško mi je zgrabit i zagrist u nešto tipa sad dok sam krenula pisati ovaj post sam bila na rubu stolca jedva sam čekala napisati nešto ali kako pišem tako mi se to proporcionalno smanjuje i misli koje su mi se nakupile dok sam se tuširala su lagano izgubile na težini i ne da im se izić kroz prstiće razmišljam šta ću danas raditi ne znam točno znam sigurno samo da ću na kraju dana otići trčati a da ću preko dana tipkati na mašini i eventualno raditi na slici koju sam počela raditi. jučer. tik prije no što sam izišla iz kuće. tako sam bila thrilled oko nje. nemam pojma šta će bit, nemam apsolutno nikakve ideje, niti želim ikad imati. želim sam doć i vidjet šta bude, bit će. velika je. pogledala sam sad u nju i znam točno što ću. quick! for the pencil! jučer mi je bilo jako lijepo. jako volim svoje prijatelje. mislim da su one jako posebne i živopisne i thickly thoroughly dobre osobe. odlučila sam vježbati svaki dan dok ne odem na more i vratit se u formu. bit strong. make myself. jučer nisam imala što za raditi i vježbala sam i danas se ekšli na mojoj tibici naziru tragovi nekadašnjih ploča tektonskih. možda su još ovdje samo čekaju da ih podsjetim na postojanje. slijedi kratak skit o prošlodnevnim mislima. "Uvijek sam imala osjećaj da Hemingway citira ono što priželjkujem njima. Ono što vidim da one žele, ono što bi im dala, da imam moć.", rekla je nadajući se da će ju pitati što je to. "Što je to?" "Drago mi je da si pitao. To je specifična mješavina integriteta, hrabrosti, jačine, ponosa, časti, odgovornosti, još nekih sličnih osobina. Nekih stvari od kojih ljudi danas bježe i od kojih se skrivaju između ogromnih grafita izlika, izgubljenosti, niskog samopouzdanja. Što je uopće samopouzdanje? Što je uopće izlika? Zašto nitko ne grize za samoizgradnju? Zašto su svi na kraju dana tako slabi, da ne kažem- jadni?" "Čekaj, znači, misliš da su slabe i jadne." "Ne. Mislim da previše vide to oko sebe. Mislim da im treba netko izvana tko je kao Hemingwayski lik. Mislim da one imaju jako puno Hemingwayštine u sebi, ali da ih deprimira što nitko oko njih nema, što se ponekad čini da smo same na svijetu. Razmisli malo, jesi li ikad upoznao Hemingwayskog lika uživo? Ili su sve redom bili slabići, koji koriste svoju boemštinu da bi prikrili emocionalnu zakinutost i generalnu ustrašenost od drugih ljudi? Mislim, ako imaš ljubavi prema drugima, ne generalno drugima, nego ljudima oko sebe (jer ne postoji kolektiv, postoji samo individua) te stvari se brišu same od sebe i nastupa Hemingway. Što je najbolje, dok netko pokaže da ima Hemingwaya u sebi, mi ostanemo tako zabezeknuti i iznenađeni, ponekad do suza. Da li ću dočekati dan da moje cure budu okružene takvima?" "Mislim da je pravo pitanje zašto već nisu okružene takvima. Zbilja misliš da su svi ljudi na svijetu sebični? Jer to što si opisala zapravo dolazi iz sjemena sebičnosti koje je netko posadio ili za koju sami zagrizemo iz straha od povrijeđenosti, nespremnosti na skok u duboku vodu ili generalne lijenosti. Nitko nije kriv za svoju sebičnost, a opet, sam si kriv za sve u što postaneš." "Jesi, sam si si kriv, ali drugi te ne može okriviti, niti ne smije." [SHIT DUDE, SAD SAM SHVATILA CIJELI SVIJET s ovom zadnjom misli :s] |
