my feet is my only carriage
|
Brijem da su svi imali neke svoje ideje o tome što znači no woman, no cry, ja sam tek negdje sa 16 godina možda saznala da je to kao slengerski tj sa naglaskom "don't cry" no! woman! don't cry! al dotad sam brijala da znači dok nema žene nema plača, dok nema ljubavi tj zaljubljenosti, nema plača :| projekcije jebene ok na moru sam imala puno tog za obaviti zapravo bila sam u izolaciji dok su se svi u zagrebu druškali al libo me njonjo. fakat ;( napisala sam par stvari nacrtala sam par stvari popušila sam pola duhana popila sam 6 pivi nešto vina nisam se kupala ispucala sam 1 film treba čovjeku malo dokolice. shvatila sam da sad kad dobavim posljednje pare mogu praktički u roku odmah otić iz zagreba sve si mislim da se sam solo pokupim i da kažem roditeljima da se nalazim s frendicama ne znam jel imam muda za to možda bi čak i imala ali na tipa 1, 2 dana otišla bi do splita i vucarala se, možda spavala na plaži, ili nespavala i gledala izlazak sunca, popila kavu na rivi još malo još malo u zadnje vrijeme fakat ne mogu više, mislim da je ljeto božji način da ti na kapaljku da malo slobode od roditelja (koji mene tolko jebu sa svime ikad ja ne znam jel drugim ljudima) i uvid u neki bolji život (topliji i društveniji) da prek zime ne popizdiš neg da si post-nafiksan i znam da ću se jednog dana odselit u toplije krajeve (negdje gdje je stalno toplo) i zapravo na samu riječ "odselit" mi se plače kolko želim sam jebeno otić od staraca :s a zapravo i od ovog grada zapravo nisam sigurna čak mislim da bi i mogla živjet na jednom mjestu, sam želim svoj stan baš sam jednom imala teoriju da je sreća = svoj stan, pristup medijima (internet, glazba, filmovi knjige), trava i piva mejbi, prijatelji. gotovo. ništa drugo. minimalno novaca, minimalno hrane, minimalno robe, minimalno svega, minimalne tenisice. sam šta je onda problem putovanja brijem da sam više tip osobe koji ne spada nigdje i ništa je i prema tome moram bit nigdje tj ne smijem bit negdje tj moram bit svugdje htjela bi sam minglat uokolo po svijetu sama sa sobom bez da me itko ikad takne sklupčana u vlaku sa jointom u jednoj ruci, knjigom u drugoj i maramom oko glave širokom odjećom i jednim malim ruksakom sa svime šta posjedujem i analognim fotićem preko ramena i puno puno sreće u srcu nekoć sam željela to raditi sa special someone ali sve manje vjerujem da je to moguće, tj više uopće ne vjerujem, nemam pojma valjda ima nešto u meni i ima nešto u ljudima koje volim što to čini nemogućim možda je to karma koju moram preć al ne znam. vjerojatno ću imat sretan život. uglavnom, vis jedan pjesnik (ranko marinković?) je za komižu rekao- "Komiža je kao zagrljaj." hold me till im dead, komiža, i beg you spavat ću točno ispod ovih borova  a budit ću se točno s pogledom na ovu plažu  sjećam se prvi put dok sam bila na visu s roditeljima (tad su me zapravo isto morile brige o tome kako da pobjegnem od njih, još tad...sam šta sam bila još frustriranija jer je bilo još manje šanse nego danas za to) sa negdje 13 godina, prvi put sam čula pink floyd i doorse jer sam si složila neku kompilaciju uz pomoć interneta (prvi put) na cd (prvi put cd) i slušala to na diskmanu dok smo hodali rivom i bili su neki ljudi koji su vrtili vatreni poi, bila je ribarska noć, a ja sam se zaljubljivala u jima morrisona i maštala sam kako ću se jednog dana sa 18 godina vratiti na vis s prijateljima (tad mi je ljetovanje samo s prijateljima još uvijek bilo nezamislivo) i imati veeeliki ruksak kao ljudi koje sam vidjela da hodaju prema kampu (jedna od par stvari koje sam na duge staze ispunila u životu). a izgubila sam se u maštariji da sjedim na plaži uz vatru koju sam digla sama i da je samnom neki macan koji svira gitaru predivno i da nema nigdje nikog osim nas dvoje na mjesečini (što se desi svake večeri na kamenicama..ekšli) i onda da vodimo ljubav u moru uz zvijezde padalice isuse već sa 13 godina najveći sroljovi od maštarija trebala sam se još tad ubit. al mislim da jednom dok odeš na vis da se stvarno zaljubiš. a ljubav prema mjestima traje puno dulje nego ljubav prema ljudima, to je žalac koji ti ostane cijeli život. moraš moraš moraš pod svaku cijenu se vratiti i onda gledaš slike cijele godine i sklapaš oči zamišljajući corto u rano jutro i galeriju u kasnu noć. ah jedva čekam jedva jedvice, stvarno uglavnom --- Outlines of a new writing project „Nije da mi nisi prijatelj, nego samo hoću reći da s nekim „Ne shvaćam zašto mi ovo sve govoriš. Mislim, okej, ja sam „Ma to je sve u redu, htjela sam ti objasniti što točno „Koje su to dodirne točke?“, upitao je lagano provocirajući „A ne znam točno koje su to, hoću reći da nisu ipak „Nego u čem je poanta, Kriste, Maja. Imam osjećaj da uopće „Neee neću o tome Isuse, uopće nije u tome stvar. Pričamo o „Jel itko rekao da ne može...“, rekao je kolutajući očima. „Okej super. E znam! Jel znaš onu scenu u Gospodaru „Da...“, pomalo naživcirano joj je odgovorio. „E, i sjećaš se dok je Galadriel pričala s njima svima, ali „Mislim da nije bilo svakom nešto za njega nego svakom nešto „No da, to sam mislila, tak svejedno. Uglavnom tak se ja „A da, kužim. Iako ja i dalje mislim da je to sve tebi u „Ah, možda je, tko to može znat.“, odgovorila je sjetno, ----nisam uopće ispravljala ovo ni pročitala dvaput. |
