|
I tako Moj jubilarni 42. post U zadnje vrijeme su mi ljudi koji su mi prije bili nesimpatični jako simpatični A ljudi koji su mi prije bili simpatični su mi nesimpatični Ali neki ljudi ostaju simpatični . Volim biti sama doma stvarno uživam u tome. Doduše ponekad me uhvate svojevrsni napadaji panike kad sam sama Ali to je u redu. Dođu i prođu. Svake godine. Život zamara. ä`„ŮŰsS€4nó u‹DQ„KoehsS€ZnJh trebaš kao bit sam doma. pozatvarat sve i utihnut sve zvukove spustit rolete zamračit prostoriju leć se na leđa opustit se u potpunosti joga opuštanjem (što će reć mentalno opustit svaki dio tijela) disat trodijelno (što će reć prvo u trbuh, pa pluća, pa gornji dio pluća, izdisat obrnuto-pluća, trbuh) po mogućnosti prvo na jednu onda na drugu nosnicu i kad si u potpunosti opušten nemaš misli koje ti lete po glavi izgovarat LARRRRASSS bolje naglas jer ti u mislima svašta leti i usredotočit se na tu mantru larrrrasss (laras) i odvojit duh od tijela polako se automacki on odvaja možda ćeš čut zvukove ili vidjet tamne mrlje ali to je samo prelazak u astral i tako pređeš u svijet duha osjetiš struju po tijelu povezan si sa srebrnom vrpcom za svoje tijelo tako da nitko drugi ne može uć u nj dok si izvan i lebdiš tako izvan vremena, samo u prostoru ideš gdje hoćeš radiš šta hoćeš pričaš s kim hoćeš sam se treba čuvat negativnih tijela loših ljudi demona ljudi niže sfere i tako to ali relativno bezopasno sam se ne smiješ bojat to je astralna projekcija putovanje u mislima apdejt. 6.jako volim sufjana stevensa. ali stvar s njim. nije da mi se svjesno sviđa- šećerast je. ali sviđa mi se jako ta neka perspektiva štajaznam. tako me ponese ta kršćanska poletnost i sreća i savršeno shvaćanje života i u jednom trenutku čak povjerujem da bi i ja mogla poprimiti taj njihov dobar, veseo duh putovanja s kombijem na turneje i sačuvanja ljestvice moralnih vrijednosti bez obzira na količinu popušene trave, ali jednom kad ugasim liniju me spopadne neki očaj kad shvatim kolko sam ja dublje zaglibljena i kolko me male stvari frustriraju i iskreno želim bit neopterećena stvarima kao što su boja svijetla vani. čak me ponekad ulove trenutci prosvijetljenja, ali to se teško i nikako održi. 2.ponekad kažem stvari naglas da bi ljudi čuli i počeli razmišljat o tome. to nije pravi razlog, zavaravam se. pravi razlog je da se nadam da će netko svjesti moje frekvencije načuti što sam rekla i doć i reć ne neš tipa "omg omg neon bilble omg", već "funeral je bio bolji." ili bar prepoznat referencu koju sam namjerno na glas rekla opet u nadi da će ju netko u masi ljudi prepoznat i prić i upoznat se i pitat me dal oću s kombijem na uberkul opskurni festival u španjolsku. il da se neko bar nasmiješi s razumijevanjem. a da nije girica. ne, rađe s vlakom. oću negdje s vlakom. 3.ne vežem se na ljude. mislim, ne biram ja dal ću se vezat il ne. commitment issue. al opet šta si čovjek više zabrijava da ima komitment išju, to je on stvarniji. 4.fakat volim engleski. ić na engleski. našu grupu engleskog. 1.oću ić s vlakom negdje s tapirom i giricom(koji imaju najbolje fore u cijelom svemiru.)(i volim ih obje puno iako jednu znam bolje.)(ali fakat nikad nisam nekog tak jako voljela.)(iskreno i temeljito.)(u cijelosti.)(kao frenda.) i pričat danonoćno i bit životom uzbuđena i gubit kontrolu zbog opijenosti oduševljenjem i votka đusom i štok kolom i tekilom i soli i vratit vrijeme na stvari i na dane i živjet vječno u njima jer su u svim nesavršenostima savršeni. Bilo bi lijepo čitati on the road i biti on the road slušati stare naše singer-songwritere i folkrokere i i i I will u indian summer kada je ljeto gotovo ali je toplo i dani su još dugi sve je puno vatrenih zalazaka sunca i pješćanih plaža i agava koje vise sa stijenja gledajući u te teško dostupne pješćane plaže i kampera i normalno simona i garfunkela i puno lijepih ljudi puno dobrih ljudi dragih ljudi ali ne puno ljudi i onda kuiš onda bi bili sretni tjst isčekivali bi sreću i to bi bilo to sreća i jeli bi te sladolede i po danu hodali u šorcevima i gornjim badićima i japankama i onim ogromnim bekpek torbama sa šalicama koje vise zavezane i šatorima i s kartama u rukama i spiganim biciklima i kratkim kosama i savršenim tenom i lijepim osmjesima i spiganim rej benkama a navečer bi gledali ulične svirače (one kaj sviraju surf rock) i onda se sprijateljili s njima i lijepo tamo na visu livin' the dream i ponekad bi sjeli na neki trajekt i ležali po podu u trajetku malo se kartali malo čitali pićfork al uglavnom spavali i kad bi došli bi kupili jabuke i jeli na plaži oprane u moru sa onim slanim prizvukom mora i onda bi šetali navečer po rivi i gledali ljude i zvijezde i bilo bi jebeno dobro. daj...nek me neko neš pita. |
19.03.2007., ponedjeljak
12.03.2007., ponedjeljak
|
*Nevažnost.* To je naslov. Nevažnost. Svaki čovjek je otok. Taj gubitnik je fanatičan čovjek, rekla je jednom prilikom, gotovo da neprestance umire od samosažalijenja. Glennovski genijalno. nije lijep video, to nikako. Mogao je sjesti i -kako je to sam nazivao- satima interpretirati, dakako bez ijedne greške, glennovski genijalno. Mi jesmo, drugog izbora nemamo. Puki besmisao, to što proživljavamo, pa čak i on. Roditelji točno znaju da nesreću, koju utjelovljuju sami, nastavljaju u svojoj djeci, njihovi postupci su okrutni, dok rade djecu i bacaju ih u egzistencijalni stroj, govorila je, pomislila sam. Nevjerojatno što je imao neobičnu naviku, on, dok je interpretirao, svojim vlastitim riječima, pjevušiti, unijeti se, on koji je interpretirao. *O tako bih htjela biti klaviristički virtuoz* i zatvoriti se u vilu u snježnoj Kanadi sa prekrasnom ali nedostupnom okolicom koju bih namjestila tako da se poklapa sasvim sa mojim ukusom Bila bi napunjena stvarima koje volim A ne znam ni sama da volim Na poslijetku zna li itko što voli? I imala bi prekrasan hodnik Optočen zlatom Nadasve kičast I baršunom Imala bi štalu sa snježno bijelim konjima Sve bi bilo bijelo I u proljeće bih jahala Sve do Montreala A zimi bi se zatvorila Sa zalihama hrane i svega I samo svirala i svirala i snimala Povremeno bi mi došli prijatelji Jer nijedan čovjek nije otok Jer je svaki čovjek otok I imala bih obožavatelje u klavirističkom svijetu Svirala bih glennovski genijalno Izmijenjivali bi se proljeće, ljeto, jesen, zima i opet proljeće Sve bi bilo savršeno To je moj savršen život Prekrasan život Uz klavir ne možeš biti usamljen Klavir te hrani Da bar znam svirati klavir I to ne bilokako Zašto me moje ambicije uvijek sputavaju? Znam da nikada neću doseći tu razinu I to je agonizirajuće Jednostavno koji je smisao Sjetimo se kluba boraca To je smisao. I privatni satov i francuskog Sve privatno I lijepo I ispunjeno ... Aaaahhh kad jednom shvatiš kako se nema smisla truditi Vrijeme sve mijenja Ništa nije važno Sve pada u vodu *tako* oslobađajuće. U subotu sam upoznala najneobičniju osobu. Živi u skvotu. Gnostičke sekte. Pustuje astralno. Prelazi u 4. dimenziju I voli španjolsku Španjolske pisce Muzičare Jezik i tako dalje. to je lijepo biti oslobođen. *emocionalna reakcija na dire straitse* dire straitsi= nostalgija =nedostižni ciljevi =pakt? =prošli život =anblivbli kul =mark knopfler= virtuoz =dani straha :p =romeo&juliet =gut feeling =neskafe. tuš. lak. gitara. joga. =bestežina. =oslobođenje. =everything in it's right place. =i love you like the stars above, i love you till i die |
03.03.2007., subota
Savršenstvo koje donosi đus votka/štok kola/tekila.
|
Stvar koju volim kod čru lajv koncerata. Postoje dvije vrste. Prva je znojni koncert. To je obično neka uber kul i poznata grupa sa masovnom fan-bazom i stadionskim koncertima. Masno platiš ulaznicu, piješ skupu pivu i dolaziš u intinmni fizički kontakt sa desetak nepoznatih ljudi raznih nacionalnosti odjednom. To je, dakako, izvan tjelesno iskustvo. Jer nemaš zraka, izgledaš odvratno, mokar si od glave do pete od svog znoja i znoja drugih ljudi, stišću te sa svih strana, guraju u valovima, ali tebe teorecki nije uopće nimalo briga, jer si došo na koncert svog omiljenog benda i sitnice poput dehidracije ili pak raspuknutog mjehura zbog nemogućnosti proguravanja do kemijskog vecea te ne zabrinjavaju. Dereš se izvan tonaliteta karma police ili tak neš i snimaš loše snimke s mobitelom, ili ak si pak butra, hvataš se sa nekim kjut likom ispred. Duh ti je negdje tamo, u ekstazi, i iako je kvaliteta zvuka malaksava, važno je osjetiti vibru i onak toe to. Druga vrsta je sve ostalo. Tjst. ciljam na intimni indi koncertić sa šaćicom ljudi. Ona vrsta koncerta gdje su izvođaći toliko ufurani u to šta pjevaju, sviraju, štagod, da uspiju prenijeti dio euforije na tebe, koja se prenosi tvojim tijelom u obliku tupih vibracija, i neki iskonski prazvuk zaživi u tebi, i am born again. Napune te nečime. Nekom nadom. Nečime. Nekim osjećajem koji je toliko specifičan i neodređen u isto vrijeme. Neka...nirvana. Prosvijetljenje. I udisaj. Izdisaj. Pluća. Glava. Vibre u srcu. Endorfin. Kul. Ništa više nije važno. Doslovce ništa. Prirodni trip. U tom trenutku bi se bacio sa irskih klifova koliko ništa nije važno. Sve shvatiš. Nevažnost. Prolaznost. Ali si izvan toga... Gotovo izvanduhovno i izvantjelesno iskustvo. Everything in it's right place. Ne želiš bit nigdje drugdje. Nikad drugdje. S nikim drugdje. Sve je savršeno. Apsolutno savršeno. Trenutak savršenog savršenstva. Sve što si ikad želio se otvara pred tobom. Tajne univerzuma su ti razjašnjene. Nebi mogao smisliti savršenije. Tako savršeno da ti dođe da zaplačeš kolko je savršeno, ali nećeš jer si savršeno čru. Bldhfslsakdf pretjerujem. Ali je stvarno i bilo savršeno. Forget cassettes...blah. The long winters...a kaj da velim. kjut. imaju neš potencijala. Trejl of ded...aj lajkd. Uživljeni. Fokusirani. Dobri. Kul. Ah da. Zvonjava u ušima.  |
