.....U sjeni nedavne Černobilske katastrofe,te 1986 godine završavao se faraonski pothvat velikog vođe Tom-Toma,obilježen stradanjem dva mlada praseta i ispijanjem više litara gemišta i piva.Uselili smo u novu kuću s prvim mirisima zime.....ali to ljeto....to ljeto....

.....to je ljeto bilo u znaku Meksika.....pomalo zbog SP u nogometu koje se održavalo tamo.....malo više zbog majstor Lacike



.....Majstor Lacika bio je mađar...ali vrag će ga znati zbog čega....izgledom...konstitucijom i glasom bio je čistokrvni meksikanac....oniži...zdepast...crnoput.....sa onim tanušnim brčićima.....velikog trbuha sapetog u plave radničke hlače s tregerima...bio je čovjek zadužen za malterisanje nove kuće....oko 8 sati ujutro....uz prvu kavu....pali se mješalica....Lacika veže četiri čvora na maramici i taj modni detalj stavlja na svoju glavu...iz jakne vadi kazetu grupe "MANJIFIKO"....i koncert počinje.



.....kao klinci smo slušali i Slavka Perovića,i trio TIVIDI....na feštama kod nas počesto se moglo čuti kakvo pijano "ajajajaaaaaj"....ali Lacika....taj se ne bi posramio u okršaju sa tenorom kakvog eminentnijeg mariachi sastava.Znao sam donijeti im tu jutarnju kavu i ostati malo slušati Lacija kako pjeva....te grlene bravure,sitni trileri,visoke terce već visokim vokalima....ma bilo ga je milina slušati.....uz krešendo violina nabacivao bi fanglom malter na zid,pa bi zastao za još jedan grleni ajajajaj,a zatim se perdaškom bacio svom snagom na ravnanje zida....i bio je,osim u pjevanju dobar i u malterisanju.....znam to jer je stari,inače picajzla što se tiče posla,u više navrata proteklih godina spominjao Laciku i dobro obavljeno malterisanje....



....te godine "Crvena jabuka" je izdala svoj prvi album....znam to jer smo na školskom kampovanju tog ljeta uz njihove hitove pokušavali osvojiti srca ili bar poneki pogled naoko hladnih cura iz razreda....i te godine.....bez obzira na nuklearnu katastrofu moje "cielo" je bilo "muy lindo".

....baby ,run baby,run baby,ruuuun.....pjeva Sheryl Crow u onoj staroj pjesmi.Odlazim.....mijenjam podneblje....ispočetka je sve odlično....zrak je hrskav i pucketa na jeziku.....čak je i okus sunčanih zraka drugačiji....ali taj prokleti indijanac uvijek pronađe tragove koje sam pažljivo skrivao....i onda je tu....gleda me iz ogledala....smijucka se kao da zna da ne mogu pobjeći....ne mogu se sakriti....ne od sebe....


.....već neko vrijeme se skrivam.....čitam SF......čitam steampunk romane.....ne slušam Balaševića ni pod razno.....ali splet nesretnih okolnosti i u moju svakodnevnicu uđe taj....taj čudak Harold Fry.....samo se prošeta po sobi u toj svojoj kratkoj majici sa natpisom "PILGRIM"....pođi Floyde....vrijeme je....

....sentimentalac sam.....što da krijem....nije grijeh biti malo čudan u današnja doba....znam se zagrcnuti kada Parry poljubi po prvi puta Lydiu u "Kralju Ribara",nakon neodoljivo smiješne scene u restoranu.....Zoot me gleda pod povećalom....traži tu iskru u oku......nećeš ovaj put....očvrsnuo sam.....

....ali dugo...mislim duuuuuugo....nisam osjetio taj poriv čitajući knjigu.....tako dugo da sam zaboravio da je i to moguće....



......Harold je umirovljenik,vodi običan,dosadan život....brak mu je klimav....ali to ga ne zabrinjava previše jer je otupio....dani se nižu...dok je njegova supruga Maureen usisavala kuću, Harold je otišao ubaciti pismo u poštanski sandučić. Put od kuće do prvog sandučića učinio mu se prekratak pa je produžio do narednog, i onda je, s pismom u džepu, nastavio dalje... Bez odgovarajuće opreme, bez karte i kompasa pa čak i mobitela hodao je prema cilju uvjeren da će tako spasiti nečiji život....



.....poveo je i mene....iako nisam htio ići.....na početku mi se učinila čak i simpatična ta knjiga....sve dok se nisam uhvatio kako pregledavam stopala tražeći žuljeve........proklet bio Harolde...proklet bio.....kada krećemo ponovno na put ?.....