male misli s ove i s one strane
petak, 24.03.2006.
nešto sasvim osobno
Nema me na blogu danima
Nemam inspiracije
Željna sam promijena
U fazi sam proljetnog čišćenja, svojih misli i još koječega.
Razmišljam o ljudima, odnosu s njima, sebi, svojoj prošlosti
Želim novi izgled bloga a ne znam o tome ništa, možda samo stavim neku od ponuđenih podloga
Zvala me frendica jučer i rekla da se u selu mojem malom priča da sam ja već u visokom stupnju trudnoće :))
A meni trbuh za leđa zaljepljen.
I još da me nemaju prilike vidjeti svaki vikend nebi niš rekla
A bit će da pate od kolektivnog čoravitisa.
Ljudi su čudni. Od kuda im potreba izmišljati stvari?
Mislim da ću promijeniti frizuru, ili boju kose.
Ugl. bilo kako bilo, sljedeći put kad vam se javim bit ću to ja malo promijenjena, ili možda tek sada sasvim svoja :)
Uživajte mi u suncu i probuđenoj prirodi
Ja znam da hoću
Grli vas sve vaša Jelek
Nemam inspiracije
Željna sam promijena
U fazi sam proljetnog čišćenja, svojih misli i još koječega.
Razmišljam o ljudima, odnosu s njima, sebi, svojoj prošlosti
Želim novi izgled bloga a ne znam o tome ništa, možda samo stavim neku od ponuđenih podloga
Zvala me frendica jučer i rekla da se u selu mojem malom priča da sam ja već u visokom stupnju trudnoće :))
A meni trbuh za leđa zaljepljen.
I još da me nemaju prilike vidjeti svaki vikend nebi niš rekla
A bit će da pate od kolektivnog čoravitisa.
Ljudi su čudni. Od kuda im potreba izmišljati stvari?
Mislim da ću promijeniti frizuru, ili boju kose.
Ugl. bilo kako bilo, sljedeći put kad vam se javim bit ću to ja malo promijenjena, ili možda tek sada sasvim svoja :)
Uživajte mi u suncu i probuđenoj prirodi
Ja znam da hoću
Grli vas sve vaša Jelek
srijeda, 15.03.2006.
We don't need no education...
Preuzeto iz portala Večernjeg lista:
MLADI
Polovica roditelja zanemaruje djecu!
Autor Silvana Perica
Mama, dosadna si, kod prijatelja sam, sve je u redu, ne moraš zvati policiju! Kad dobijete takvu SMS-poruku nakon što ste još jednom provjeravali gdje vam je te večeri sin tinejdžer, ne vjerujte da ste dosadni. Djeca, naime, žele da se o njima brinete i na taj način, no mnogi roditelji to ne čine, barem prema rezultatima naše ankete provedene među učenicima sedmog razreda osnovne škole u Dugom Selu te među učenicima prvog i trećeg razreda dviju zagrebačkih srednjih škola. Znaju li tvoji roditelji u svakom trenu gdje se nalaziš?
Ne! – odgovorilo je gotovo 50 posto tinejdžera u dobi od 13, 15 i 17 godina, koje su ispitali naši anketari. Pokazuje li takav odgovor da se djeca i u nas sve više zanemaruju? Psihologinja i pedagoginja na Učiteljskoj akademiji Dubravka Miljković kaže kako bi se to moglo reći te savjetuje roditeljima da o djeci povedu više brige, što znači da u svakom trenutku moraju znati gdje su im djeca.
– Poražavajuće je ako zaista polovica roditelja ne zna u svakom trenutku gdje im je dijete. Kamo odlazi, s kim, što će tamo raditi, to roditelji svakako moraju pitati, iako ne moraju tražiti popis svih prijatelja na nekom tulumu – kaže psihologinja Miljković. Moguće je da je riječ o roditeljima koji dobro poznaju svoje dijete i da je ono čvrsto, ali ipak to je jedna od osnovnih dužnosti roditelja, objašnjava. Temeljni je problem zapadnoga društva to što se djeca masovno zanemaruju, tvrdi u knjizi “Moć identiteta” sociolog Manuel Castells, napominjući kako rješenje nije u nemogućem povratku na zastarjelu i opresivnu patrijarhalnu obitelj, nego u ponovnoj izgradnji obitelji.
Inače, prijeti nam masovno uništenje ljudske psihe u nesređenom životu milijuna djece, upozorava Castells. U Hrvatskoj imamo i na tom planu pokušaje povratka u prošlost, možda i u prošlost kakve u nas nikad nije bilo, a za nju ni danas zapravo nema ekonomskih mogućnosti. Riječ je, naravno, o modelu u kojem majka ne radi i brine se o odgoju djece. No, današnje doba traži nove modele, uspostavu novih odnosa između oca i majke, jači ulazak očeva u svijet odgoja djece. Psihologinja Penelope Leach u svojim se djelima zalaže i za preobrazbu društva, koje bi djeci moralo pružiti puno više nego sada.
Puno je nedoumica među današnjim roditeljima tinejdžera, pripadnicima naraštaja djece cvijeća ili rock naraštaja osamdesetih. Djeci ne treba stega, mnogi su od njih bili uvjereni, i treba im biti prijatelj. No, psiholozi tvrde da takvo prijateljstvo nije dobro, jer roditelj mora ispuniti svoju zadaću, postaviti djeci granice, uvesti pravila. Zbog novih odnosa i nije neobično što se samo 10-14 posto tinejdžera žali u našoj anketi na prestroge roditelje! Roditelji nisu strogi, ali možda i ne shvaćaju da djeca očekuju da im roditelji posvete više vremena, da pitaju malo više o tome gdje su i s kim se druže, da ne prihvaćaju olako opće odgovore iza kojih se može svašta kriti.
No, ni roditeljima se nije lako snaći danas u Hrvatskoj, u svijetu potpuno izmijenjenom i sve više neprijateljskom prema djeci i roditeljstvu. Mnogim današnjim roditeljima njihovo je dijete prvo dijete s kojim imaju bliži dodir, a ipak je praktično sve prepušteno njima samima, tek moraju osigurati da djeca nikome ne – smetaju! Društvo bi, govore psiholozi i sociolozi, trebalo roditelje pripremiti za najzahtjevniji zadatak, prenijeti im dio znanja o tome, ono što se nekad doznavalo u obitelji, među suseljanima, rođacima.
Dok se o uvođenju seksualnog odgoja i u nas puno raspravlja, o uvođenju nekog predmeta kojim bi se srednjoškolce pripremalo za roditeljstvo ne govori ama baš nitko. Ipak, hrvatski su roditelji u očima njihovih često pobunjenih tinejdžera ipak – prošli s vrlo dobrim, jer većina djece ima odlične ili dobre odnose sa 'starcima’, probleme je moguće riješiti razgovorima, tinejdžeri misle da roditelji provode dovoljno vremena s njima, a i očevi preuzimaju ulogu u njihovim životima, pa ih se 10-ak posto radije povjerava – ocu. Kad tinejdžer zakasni, roditelji prigovaraju, ali ne kažnjavaju, a svaki peti čak – apelira na savjest tinejdžera.
Kao da takvo što zaista postoji. Šalu na stranu, ni uz savjete psihologa katkad se nije lako snaći, jer se ni oni međusobno ne slažu. Prof. Miljković tako savjetuje da se djecu ne uključuje u probleme koje roditelji imaju na poslu ili u nekim drugim odnosima, barem ne u one koji ih se ne tiču. Međutim, neki drugi psiholozi tvrde kako dio problema današnje djece i jest u tome što su isključena iz svih zbivanja. Djeca ne vide roditelje na poslu, doma ih se često isključuje čak i iz kućnih poslova, rijetki su čak zajednički objedi cijele obitelji, kontakata s rođacima mnogi i nemaju, pa djeci ostaje svijet televizije, igrica i podjednako isključenih vršnjaka.
A sad malo mojih riječi:
Pisalo je dosta ljudi o slučaju koji se dogodio sa onom curom koja je pisala blog i dobila ukor pred isključenje. Nitko zapravo nije pročitao taj njen blog, samo smo imali priliku čuti da je bilo vrijeđanja profesora i drugih učenika!!??
Je li ikome palo na pamet da je to dijete htjelo skrenuti pažnju na sebe na ovakav način?
Zašto nitko nije shvatio da je to možda poziv u pomoć?
Djeca tih godina, u pubertetu proživljavaju krizu identiteta, krizu pobunjeništva, krizu prezira prema cijelom svijetu i konstantan osjećaj da ih nitko ne razumije i ne prihvaća.
Meni nije jasno, kao nekom iz profersorske struke, gdje su naši vrli pedagozi i psiholozi kada se takve stvari događaju i zašto ne pokušaju pomoći takvoj djeci. Zašto ne pokaže nitko više razumijevanja za djecu ili barem dobre volje da ih saslušaju i popričaju s njima.
Utu gimnaziju u koju ide dotičan curetak išla sam i ja prije xx godina i jako se dobro sjećam da smo imali profesore koji su nam zagorčavali živpt (kao i svi što imaju u školi, bar jednog), neki od tih ljudi bili su alkoholičari i sa vidljivim psihičkim poremećajima, ali im se gledalo kroz prste. Vjerujte, da neki ljudi nisu za rad s djecom.
Događa se nešto strašno. Događaju se zanemarena djeca koja su na kraju krajeva tempirane bombe i samo čekaju da explodiraju.
Vrijeme u kojem živimo je sve samo ne humano (ili samo na jeziku humano), zanima me što će se još morati dogoditi da se stvari krenu mijenjati. Prvo što bi svakako trebalo promijeniti je školski sustav. A drugo na čemi bi se svakako trebalo raditi je odnos roditelja i djece. Pa i uz pomoć stručnih osoba, pa zato ih imamo!!
Moji starci su doista bili strogi, i jako mi je to teško padalo tada, ali sada kako starim :)), sve više uviđam da je to svakako bolja opcija za mene, na kraju krajeva, jer sam nažalost imala priliku upoznati danas mlade ljude čiji su roditelji bili jako liberalni i kul na prvi pogled, ali su se njihova djeca osjećala kao da su sama na svijetu i da nikoga i nije baš previše brige gdje su, što rade i kako im je u životu.
I pusa svima na kraju, naravno :*
MLADI
Polovica roditelja zanemaruje djecu!
Autor Silvana Perica
Mama, dosadna si, kod prijatelja sam, sve je u redu, ne moraš zvati policiju! Kad dobijete takvu SMS-poruku nakon što ste još jednom provjeravali gdje vam je te večeri sin tinejdžer, ne vjerujte da ste dosadni. Djeca, naime, žele da se o njima brinete i na taj način, no mnogi roditelji to ne čine, barem prema rezultatima naše ankete provedene među učenicima sedmog razreda osnovne škole u Dugom Selu te među učenicima prvog i trećeg razreda dviju zagrebačkih srednjih škola. Znaju li tvoji roditelji u svakom trenu gdje se nalaziš?
Ne! – odgovorilo je gotovo 50 posto tinejdžera u dobi od 13, 15 i 17 godina, koje su ispitali naši anketari. Pokazuje li takav odgovor da se djeca i u nas sve više zanemaruju? Psihologinja i pedagoginja na Učiteljskoj akademiji Dubravka Miljković kaže kako bi se to moglo reći te savjetuje roditeljima da o djeci povedu više brige, što znači da u svakom trenutku moraju znati gdje su im djeca.
– Poražavajuće je ako zaista polovica roditelja ne zna u svakom trenutku gdje im je dijete. Kamo odlazi, s kim, što će tamo raditi, to roditelji svakako moraju pitati, iako ne moraju tražiti popis svih prijatelja na nekom tulumu – kaže psihologinja Miljković. Moguće je da je riječ o roditeljima koji dobro poznaju svoje dijete i da je ono čvrsto, ali ipak to je jedna od osnovnih dužnosti roditelja, objašnjava. Temeljni je problem zapadnoga društva to što se djeca masovno zanemaruju, tvrdi u knjizi “Moć identiteta” sociolog Manuel Castells, napominjući kako rješenje nije u nemogućem povratku na zastarjelu i opresivnu patrijarhalnu obitelj, nego u ponovnoj izgradnji obitelji.
Inače, prijeti nam masovno uništenje ljudske psihe u nesređenom životu milijuna djece, upozorava Castells. U Hrvatskoj imamo i na tom planu pokušaje povratka u prošlost, možda i u prošlost kakve u nas nikad nije bilo, a za nju ni danas zapravo nema ekonomskih mogućnosti. Riječ je, naravno, o modelu u kojem majka ne radi i brine se o odgoju djece. No, današnje doba traži nove modele, uspostavu novih odnosa između oca i majke, jači ulazak očeva u svijet odgoja djece. Psihologinja Penelope Leach u svojim se djelima zalaže i za preobrazbu društva, koje bi djeci moralo pružiti puno više nego sada.
Puno je nedoumica među današnjim roditeljima tinejdžera, pripadnicima naraštaja djece cvijeća ili rock naraštaja osamdesetih. Djeci ne treba stega, mnogi su od njih bili uvjereni, i treba im biti prijatelj. No, psiholozi tvrde da takvo prijateljstvo nije dobro, jer roditelj mora ispuniti svoju zadaću, postaviti djeci granice, uvesti pravila. Zbog novih odnosa i nije neobično što se samo 10-14 posto tinejdžera žali u našoj anketi na prestroge roditelje! Roditelji nisu strogi, ali možda i ne shvaćaju da djeca očekuju da im roditelji posvete više vremena, da pitaju malo više o tome gdje su i s kim se druže, da ne prihvaćaju olako opće odgovore iza kojih se može svašta kriti.
No, ni roditeljima se nije lako snaći danas u Hrvatskoj, u svijetu potpuno izmijenjenom i sve više neprijateljskom prema djeci i roditeljstvu. Mnogim današnjim roditeljima njihovo je dijete prvo dijete s kojim imaju bliži dodir, a ipak je praktično sve prepušteno njima samima, tek moraju osigurati da djeca nikome ne – smetaju! Društvo bi, govore psiholozi i sociolozi, trebalo roditelje pripremiti za najzahtjevniji zadatak, prenijeti im dio znanja o tome, ono što se nekad doznavalo u obitelji, među suseljanima, rođacima.
Dok se o uvođenju seksualnog odgoja i u nas puno raspravlja, o uvođenju nekog predmeta kojim bi se srednjoškolce pripremalo za roditeljstvo ne govori ama baš nitko. Ipak, hrvatski su roditelji u očima njihovih često pobunjenih tinejdžera ipak – prošli s vrlo dobrim, jer većina djece ima odlične ili dobre odnose sa 'starcima’, probleme je moguće riješiti razgovorima, tinejdžeri misle da roditelji provode dovoljno vremena s njima, a i očevi preuzimaju ulogu u njihovim životima, pa ih se 10-ak posto radije povjerava – ocu. Kad tinejdžer zakasni, roditelji prigovaraju, ali ne kažnjavaju, a svaki peti čak – apelira na savjest tinejdžera.
Kao da takvo što zaista postoji. Šalu na stranu, ni uz savjete psihologa katkad se nije lako snaći, jer se ni oni međusobno ne slažu. Prof. Miljković tako savjetuje da se djecu ne uključuje u probleme koje roditelji imaju na poslu ili u nekim drugim odnosima, barem ne u one koji ih se ne tiču. Međutim, neki drugi psiholozi tvrde kako dio problema današnje djece i jest u tome što su isključena iz svih zbivanja. Djeca ne vide roditelje na poslu, doma ih se često isključuje čak i iz kućnih poslova, rijetki su čak zajednički objedi cijele obitelji, kontakata s rođacima mnogi i nemaju, pa djeci ostaje svijet televizije, igrica i podjednako isključenih vršnjaka.
A sad malo mojih riječi:
Pisalo je dosta ljudi o slučaju koji se dogodio sa onom curom koja je pisala blog i dobila ukor pred isključenje. Nitko zapravo nije pročitao taj njen blog, samo smo imali priliku čuti da je bilo vrijeđanja profesora i drugih učenika!!??
Je li ikome palo na pamet da je to dijete htjelo skrenuti pažnju na sebe na ovakav način?
Zašto nitko nije shvatio da je to možda poziv u pomoć?
Djeca tih godina, u pubertetu proživljavaju krizu identiteta, krizu pobunjeništva, krizu prezira prema cijelom svijetu i konstantan osjećaj da ih nitko ne razumije i ne prihvaća.
Meni nije jasno, kao nekom iz profersorske struke, gdje su naši vrli pedagozi i psiholozi kada se takve stvari događaju i zašto ne pokušaju pomoći takvoj djeci. Zašto ne pokaže nitko više razumijevanja za djecu ili barem dobre volje da ih saslušaju i popričaju s njima.
Utu gimnaziju u koju ide dotičan curetak išla sam i ja prije xx godina i jako se dobro sjećam da smo imali profesore koji su nam zagorčavali živpt (kao i svi što imaju u školi, bar jednog), neki od tih ljudi bili su alkoholičari i sa vidljivim psihičkim poremećajima, ali im se gledalo kroz prste. Vjerujte, da neki ljudi nisu za rad s djecom.
Događa se nešto strašno. Događaju se zanemarena djeca koja su na kraju krajeva tempirane bombe i samo čekaju da explodiraju.
Vrijeme u kojem živimo je sve samo ne humano (ili samo na jeziku humano), zanima me što će se još morati dogoditi da se stvari krenu mijenjati. Prvo što bi svakako trebalo promijeniti je školski sustav. A drugo na čemi bi se svakako trebalo raditi je odnos roditelja i djece. Pa i uz pomoć stručnih osoba, pa zato ih imamo!!
Moji starci su doista bili strogi, i jako mi je to teško padalo tada, ali sada kako starim :)), sve više uviđam da je to svakako bolja opcija za mene, na kraju krajeva, jer sam nažalost imala priliku upoznati danas mlade ljude čiji su roditelji bili jako liberalni i kul na prvi pogled, ali su se njihova djeca osjećala kao da su sama na svijetu i da nikoga i nije baš previše brige gdje su, što rade i kako im je u životu.
I pusa svima na kraju, naravno :*
srijeda, 08.03.2006.
Brokeback Mountain drugi put
Dragi moji svi, na nagovor vas nekoliko ponovno ovdje stavljam svoj "sporni" post sa svim priradajućim komentarima. Nažalost, ovaj film nije dobio Oscare u kategorijama u kojima ih je zaslužio jer očito neki ljudi još uvijek nose hrpu predrasuda sa sobom. Bez ikakve sumnje film je remekdijelo i ako ga još niste vidjeli, obavezno ga pogledajte i pokušajte tamo otići bez predrasuda! Ovako dobar film nije napravljen u vjerujem, zadnjih 15-ak godina!
Velika pusa mome mužu na čiji nagovor ponovno stavljam ovaj post ovdje i odlučujem da ću uvijek pisati i govoriti ono što mislim i osjećam, bez obzira na sve!!!!!
Uživajte!!!!
p.s. Hvala ti Suz, uz tvoju pomoć sam sačuvala post :))))))))))))))))))
Velika pusa mome mužu na čiji nagovor ponovno stavljam ovaj post ovdje i odlučujem da ću uvijek pisati i govoriti ono što mislim i osjećam, bez obzira na sve!!!!!
Uživajte!!!!
p.s. Hvala ti Suz, uz tvoju pomoć sam sačuvala post :))))))))))))))))))
Brokeback Mountain
Čuli ste za taj film, vjerujem. A ako ga još niste vidjeli preporučujem da ga svakako pogledate. Sa 8 nominacija za Oskara film je izazvao veliku pažnju javnosti zbog same tematike, tj. zbog priče o dvojici kauboja homoseksualaca. Zapravo je bilo samo pitanje vremena kada će ta tema zaživjeti na nekom od blockbustera Hollywooda, i evo ga konačno!
O izvrsnoj glumi dvojice glavnih aktera neću sada ovdje pisati. Pisat ću o onom drugom. Poruka filma i njegova stvarna tematika bila bi, dragi moji, LJUBAV! Da, ona prava, istinska, iskrena ljubav. I kako ta ljubav utječe na naše života. I kako je doista nemoguće izabrati u koga ćemo se zaljubiti i koga voljeti, i kako razum ne može pomoći da spasimo slomljeno srce.
Tema homoseksualnosti je vrlo raširena u današnjem svijetu, s jedne strane imate homoseksualne lobije koji diktiraju jedan dio trendova u svijetu, kao npr. u modi, i s druge strane imate konzervativce koji takvu spolnu opredjeljenost etiketiraju kao bolesnu, perverznu i vrijednu svakog prijezira i istrijebljenja. Ovim zadnjim ekstremistima suprotstavljaju se ekstremisti druge vrste koji opet idu u drugu krajnost i baš nameću homoseksualizam kao jedini ispravni način života podcjenjujući i rugajući se svima drugima. I jedno i drugo je sasvim, sasvim krivo.
Sviđa mi se kako je dr. Glasser, začetnik Realitetne psihologije komentirao homoseksualizam :"Tražiti da promijenite svoju seksualnost isto je kao da vas zatraže da promijenite boju oka."
Dakle, nije nešto na što možemo svjesno djelovati, kao što ne možemo racionalno izabrati u koga ćemo se zaljubiti. Što je moralno, što ispravno? Seksualnost je jedna od ljudskih potreba, baš kao potreba za hranom ili vodom, životinjski instinkt koji nas povezuje sa prirodom i svim drugim živim bićima. No, osim instinkata čovjek još posjeduje i emocije i razum. U određenim uvjetima, zbog određenih razloga ljudi su prisiljeni potiskivati svoju seksualnost (naravno da ne govorim o bolesnim pojedincima poput pedofila) jer bi bili izvrgnuti ruglu, potcjenjivanju, sramoti, a ponekad bi im goli život bio u pitanju. Iz potiskivanja se stvaraju frustracije, a iz frustracija često poremećaji. Ukoliko se radi o punoljetnim, zrelim osobama koje nisu prisiljene na nešto takvo doista ne bi trebalo biti potrebe za osudom okoline. Reakcija društva se mora javiti onda kada je netko ugrožen ili prisiljen raditi nešto suprotno od svog opredjeljenja ili izbora, i svakako reagirati ako se radi o dijetetu, maloljetniku!!!
Ali zašto ne pustiti ljude da vole onog kog doista vole. Zašto je teško prihvatiti istospolne ljubavi? Zbog čega toliki otpor i predrasude u nama?
Ne, nije mi bilo teško gledati dvojicu muškaraca kako se ljube. Nije mi se digao želudac, nisam zatvarala oči i radila gadljivu facu. Potpuno sam bila svjesna da je sve što čine plod iskrene i prave ljubavi. I onda njihova patnja radi odvojenosti, radi ne mogućnosti zajedničkog života zbog straha pred okolinom. I bol, i patnja, i frustracije...
Zašto? Zbog čega?
Predrasuda je najgori čovjekov neprijatelj. I koliko se god mi svi skupa kao društvo kleli u ljubav i priznavali nju kao najjaču i najvažniju imamo priliku pokazati svaki dan je li to doista tako ili su nam, kao i obično, samo puna usta izjava za koje mislimo da bi bilo poželjno čuti?
Na kraju ostaje vjera,ufanje i ljubav
-to troje- ali je najveća među njima
LJUBAV.
i pjesma moje velike ljubavi :)), volim ga još od četvrtog osnovne,njegov sexi glas i uglađenu pojavu, i naravno, nevjerojatno fenomenalnu muziku :))
GEORGE MICHAEL
"The Strangest Thing"
Take my life
Time has been twisting the knife
I don't recognise
People i care for
Take my dreams
Childish and weak at the seams
Please don't analyse
Please just be there for me
The things that i know
Nobody told me
The seeds that are sown
They still control me
There's a liar in my head
There's a thief upon my bed
And the strangest thing
Is i cannot get my eyes open
Take my hand
Lead me to some peaceful land
That i cannot find
Inside my head
Wake me with love
It's all i need
But in all this time
Still no one said...
If i had not asked
Would you have told me
If you call this love
Why don't you hold me
There's a liar in my head
There's a thief upon my bed
And the strangest thing
Is i cannot get my eyes open
Give me something i can hold
Give me something to believe in
I am frightened for my soul, please, please
Make love to me, send love through me
Heal me with your crime
The only one who ever knew me,
We've wasted so much time
So much time
- 07:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Ja se borim protiv predrasude da jedan muškarac mora voljeti samo jednu ženu i također nailazim vrlo često na osudu okoline. Nije li i opcija jedan na jedan totalna predrasuda, a opet ljudi su nekako sigurniji kada se život odigrava unutar granica na koje su ih vremenom naučili, a odgaja nas se i nameću se neka pravila od kada je svijeta i ljudskog roda. Ja cijelo vrijeme tvrdim da ljubav nema granica, ali okolina mi ih konstantno vrlo agresivno nameće. I što da se radi, ili plivaš sa strujom ili protiv, pa te ide što te ide, ili se vješto skrivaš i prikrivaš kradući mrvicu onoga što kažu da ne bi smio :) ( vagabund 23.02.2006. 10:01)
@vagabund - ukoliko te žene koje ti voliš znaju jedna za drugu i pristaju na takav odnos i ni malo im ne smeta, uopće te ne bi trebalo biti briga što kaže okolina, bitno je da njima pokažeš pravu ljubav i iskrenost :) ( jelek 23.02.2006. 10:43)
u životu ništa nije crno-bijelo. ti si ovdje podijelila dva ekstrema, a u ovoj priči se ipak može biti u sredini. igrom slučaja dobar sam s dva homoseksualna para (ženskim i muškim) pa mogu nešto reći i iz vlastita iskustva. ako se oni vole, nek se vole, nema problema. netko puši cigarete i to mi je neprihvatljivo, ali ja ne pušim. to mi se jednostavno ne sviđa. netko cuga. nek cuga, sebi pije, ne meni. meni je piće neprihvatljivo. no, to ne znači da se neću družiti s onim koji puši, onim koji pije ili onim tko je homoseksualne orjentacije. u krajnjoj liniji, moja klapa, prije nego sam se oženio, bila je narkomanska, a da ja nisam ni pomislio povući dim, šmrknuti ili bocnuti se. ovo sam samo stavio kao primjer kako ja gledam na ono što je prihvatljivo ponašanje iako ubija (cigarete, alkohol, droga) mi ono što je društveno neprihvatljivo (homoseksualizam). važno je da pušač mene ne ugrožava, pa da ja ne mogu nigdje doći koliko je zadimljeno, da alkoholičar tuče svoju ženu, drogeraš krade da bi se ufiksao ili homić da bi imao prava jednaka mojim. dakle, privatno kao izbor neka ih, pravno nema šanse. ( Goldeneye 23.02.2006. 12:16)
potpisujem sve što je Goldy rekao... (koki 23.02.2006. 13:13)
Ja osobno nemam ništa protiv homoseksualaca, ne smeta mi to uopće. Općenito mi ne pada na pamet osuđivati nečije izbore i ne bih voljela da netko osuđuje moje. Ja stvarno vjerujem u to da ljubav nema granice jer sam i sama osoba koja može voljeti različite ljude na različite načine. ( Under my Skin 23.02.2006. 13:15)
@Goldy - alkoholizam i narkomanija su ovisnosti i bolesti u krajnjoj liniji, postoji naravno i ovisnost o sexu, koja se danas isto tako liječi. smatraš li i homoseksualizam takvim nečim, jer jasno je da alkoholičari i narkomani ugrožavaju svoje zdravlje i često rade socijalne probleme svojim najbližima ili široj društvenoj zajednici; krađom i sl. što si već i spomenuo. kako homoseksualci negativno djeluju na društvo, u kojem smislu? ( jelek 23.02.2006. 13:36)
upravo ti govorim da je ovo što je društveno prihvatljivo - alkohol, cigarete - daleko štetnije nego društveno neprihvatljivo - homoseksualizam. isto tako, kao što ljudi imaju pravo u svojoj privatnosti sve troje upražnjavati, ja imam pravo reći da je meni sve to neprihvatljivo, istodobno ih ne osuđujući. jer da je tako, ne bi takve ljude imao za prijatelje. ja sam protiv pravnog izjednačavanja mog i homoseksualnog braka. neka se to zove Zakon o pravu istospolnih zajednica, ali brak, to ne, jer to nije brak. Cigarete, alkohol i droga su samo paradigma. Mogao sam ići i u krajnosti kada je u pitanju ljubav, ali neću ( Goldeneye 23.02.2006. 14:55)
@Goldy, vidim da je to sad već rasprava za kavu ;) (jelek 23.02.2006. 16:07)
Stav mi je po ovom pitanju blizak Goldenovom. Smatram da ljudi moraj poraditi na tolerantnosti i kada je u pitanju homoseksualnost. Međutim, ono s čime se s tobom ne slažem je izjednačavanje homoseksualnosti i heteroseksualnosti. I ja isto tako vjerujem da je ljubav među ljudima najbitnija, ali znači li to da ona nužno mora povlačiti i seksualnost? Ako ti je netko drag, ako ga voliš, onda ga voliš na onaj duhovni način. Drugim riječima, prema prijateljima i prijateljicama osjetimo ljubav, na kraju krajeva i prema članovima obitelji pa to ne povlači odmah i seksualnu privlačnost (što bi u zadnjem slučaju bilo i bolesno i nastrano). Smatram da seksualna privlačnost prema istome spolu nikako nije nešto normalno, to je odstupanje od normalnosti i ne mogu prihvatiti činjenicu da nam se nameće kao nešto prirodno. Homoseksualna osoba za mene je čovjek kao i svatko drugi. To što ja slabije vidim ne znači da sam manje vrijedna, niti je manje vrijedan nepokretan čovjek pa po istom "ključu" za mene nije manje vrijedan niti homoseksualac. p.s. I ja jako volim slušati Georga Michaela, ima jako dobar glas, a bome i stas. :)) (pegy 23.02.2006. 20:16)
@pegy - baš mi je drago da volimo istu muziku :)) ne kužim kak možeš usporediti ljubav prema prijatelju ili članu obitelji sa homoseksualizmom. postoji više vrsta ljubavi,naravno, postoje ljudi koji se zaljube u druge ljude a istog su spola, dakle, oni te neke vole kao što ti voliš svog dečka ili simpatiju :) dakle, čak ne mora niti doći do seksualnog čina između to dvoje ljudi ali to ne znači da se oni ne vole strastvenom vrstom ljubavi, dakle, ako ništa jače barem žele tu osobu poljubiti. to su isto tako homoseksualno orijentirani ljudi. nadalje, tvoje probleme s vidom možeš ispraviti naočalama ili lećama i dobro vidjeti na te tvoje lijepe oke :)), a kako po tom "istom ključu" "unormaliti" nekog homoseksualca? koje bi to pomagalo ili lijek bilo? i još nešto - svima - kako bi reagirali u situaciji da vam je vlastito dijete homoseksualnih sklonosti? bi li ga pokušali "unormaliti" ili bi ga prihvatili kao "normalnu" osobu bez srama ili potrebe da ga promijenite? ( jelek 23.02.2006. 21:40)
rijetko tko je spreman javno za sebe reći da je rasist, šovinist ili nacionalist, ima ih koji to priznaju ali su vrlo rijetki. ljudi se u principu boje nepoznatog i drukčijeg. I ja sam zazirala od homoseksualaca dok ih nisam imala prilike upoznati i sprijateljiti se s njima, tako da razumijem o čemu pričaš. prvo staviš osobu, a ne spol i onda tek možeš dobro vidjeti. nisu oni nište nenormalno i neprihvatljivo, samo još jedan dokaz da ne postoje uvjeti u kojima se rađa ljubav, ona je jača od bilokakvih predrasuda, ona ne pita za spol, godine ili boju kože. oprosti na ovako dugom komentaru, ali imala sam potrebu. drago mi je što si otvorila tu temu, puno ljudi nema hrabrosti o tome razgovarati. ( breakofdawn 24.02.2006. 11:19)
@Georga Michael je mmmm :)) i po izgledu i po glasu :))) Iskreno, meni je poljubac dvojce muškaraca nekako stran. Ne znam zašto, ali tako osjećam. U principu sam za ljubav i neka se ljudi vole čim više. Ako je objekt njihove ljubavi istoga spola, tko sam ja da im sudim. Ne smeta mi kad se zagrle ili kad se drže za rukice, to mi je čak simpatično, samo mi taj poljubac nekako smeta. Ne svjesno i ne namjerno. Možda samo nisam navikla na takve prizore... ( Trill 24.02.2006. 12:50)
meni je pederluk bezveze. sad je u modi. (lolina 24.02.2006. 21:54)
Samo sam pravila razliku između platonskog osjećaja ljubavi i seksualnih sklonosti. Govoriti o 2 muškarca (ili 2 žene) koji se vole prijateljski je jedno, a govoriti o tome da se seksualno privlače nešto sasvim drugo. Ono što sam htjela reći je da MENI nije normalno (ili stavi neku riječ koja ti više paše) kada se 2 muškarca ili 2 žene spolno privlače. Mislim da je tu riječ o nepravilnosti, ne znam kojoj, da li u mozgu ili negdje drugdje, ali to nije ono što ja zovem prirodnim. Ne bih se odrekla svoga djeteta da je homoseksualac, pa i oni su ljudi, kao što sam i sama. Ali kad bih mogla birati (a ne mogu), radije bih da mi sin voli ženu na taj način. Mislim da bi se i on sam osjetio sretnijim. Što se tiče "liječenja", ne znam odgovor, nisam baš toliko stručna, ali sigurno ne bih nekoga maltretirala i silila na nešto što ne može. Prihvaćanje različitosti je također ono što nas čini ljudima. ( pegy 25.02.2006. 14:10)
@pegy - hvala na pojašnjenju, sad te bolje kužim :))) (jelek 25.02.2006. 19:07)
--
Čuli ste za taj film, vjerujem. A ako ga još niste vidjeli preporučujem da ga svakako pogledate. Sa 8 nominacija za Oskara film je izazvao veliku pažnju javnosti zbog same tematike, tj. zbog priče o dvojici kauboja homoseksualaca. Zapravo je bilo samo pitanje vremena kada će ta tema zaživjeti na nekom od blockbustera Hollywooda, i evo ga konačno!
O izvrsnoj glumi dvojice glavnih aktera neću sada ovdje pisati. Pisat ću o onom drugom. Poruka filma i njegova stvarna tematika bila bi, dragi moji, LJUBAV! Da, ona prava, istinska, iskrena ljubav. I kako ta ljubav utječe na naše života. I kako je doista nemoguće izabrati u koga ćemo se zaljubiti i koga voljeti, i kako razum ne može pomoći da spasimo slomljeno srce.
Tema homoseksualnosti je vrlo raširena u današnjem svijetu, s jedne strane imate homoseksualne lobije koji diktiraju jedan dio trendova u svijetu, kao npr. u modi, i s druge strane imate konzervativce koji takvu spolnu opredjeljenost etiketiraju kao bolesnu, perverznu i vrijednu svakog prijezira i istrijebljenja. Ovim zadnjim ekstremistima suprotstavljaju se ekstremisti druge vrste koji opet idu u drugu krajnost i baš nameću homoseksualizam kao jedini ispravni način života podcjenjujući i rugajući se svima drugima. I jedno i drugo je sasvim, sasvim krivo.
Sviđa mi se kako je dr. Glasser, začetnik Realitetne psihologije komentirao homoseksualizam :"Tražiti da promijenite svoju seksualnost isto je kao da vas zatraže da promijenite boju oka."
Dakle, nije nešto na što možemo svjesno djelovati, kao što ne možemo racionalno izabrati u koga ćemo se zaljubiti. Što je moralno, što ispravno? Seksualnost je jedna od ljudskih potreba, baš kao potreba za hranom ili vodom, životinjski instinkt koji nas povezuje sa prirodom i svim drugim živim bićima. No, osim instinkata čovjek još posjeduje i emocije i razum. U određenim uvjetima, zbog određenih razloga ljudi su prisiljeni potiskivati svoju seksualnost (naravno da ne govorim o bolesnim pojedincima poput pedofila) jer bi bili izvrgnuti ruglu, potcjenjivanju, sramoti, a ponekad bi im goli život bio u pitanju. Iz potiskivanja se stvaraju frustracije, a iz frustracija često poremećaji. Ukoliko se radi o punoljetnim, zrelim osobama koje nisu prisiljene na nešto takvo doista ne bi trebalo biti potrebe za osudom okoline. Reakcija društva se mora javiti onda kada je netko ugrožen ili prisiljen raditi nešto suprotno od svog opredjeljenja ili izbora, i svakako reagirati ako se radi o dijetetu, maloljetniku!!!
Ali zašto ne pustiti ljude da vole onog kog doista vole. Zašto je teško prihvatiti istospolne ljubavi? Zbog čega toliki otpor i predrasude u nama?
Ne, nije mi bilo teško gledati dvojicu muškaraca kako se ljube. Nije mi se digao želudac, nisam zatvarala oči i radila gadljivu facu. Potpuno sam bila svjesna da je sve što čine plod iskrene i prave ljubavi. I onda njihova patnja radi odvojenosti, radi ne mogućnosti zajedničkog života zbog straha pred okolinom. I bol, i patnja, i frustracije...
Zašto? Zbog čega?
Predrasuda je najgori čovjekov neprijatelj. I koliko se god mi svi skupa kao društvo kleli u ljubav i priznavali nju kao najjaču i najvažniju imamo priliku pokazati svaki dan je li to doista tako ili su nam, kao i obično, samo puna usta izjava za koje mislimo da bi bilo poželjno čuti?
Na kraju ostaje vjera,ufanje i ljubav
-to troje- ali je najveća među njima
LJUBAV.
i pjesma moje velike ljubavi :)), volim ga još od četvrtog osnovne,njegov sexi glas i uglađenu pojavu, i naravno, nevjerojatno fenomenalnu muziku :))
GEORGE MICHAEL
"The Strangest Thing"
Take my life
Time has been twisting the knife
I don't recognise
People i care for
Take my dreams
Childish and weak at the seams
Please don't analyse
Please just be there for me
The things that i know
Nobody told me
The seeds that are sown
They still control me
There's a liar in my head
There's a thief upon my bed
And the strangest thing
Is i cannot get my eyes open
Take my hand
Lead me to some peaceful land
That i cannot find
Inside my head
Wake me with love
It's all i need
But in all this time
Still no one said...
If i had not asked
Would you have told me
If you call this love
Why don't you hold me
There's a liar in my head
There's a thief upon my bed
And the strangest thing
Is i cannot get my eyes open
Give me something i can hold
Give me something to believe in
I am frightened for my soul, please, please
Make love to me, send love through me
Heal me with your crime
The only one who ever knew me,
We've wasted so much time
So much time
- 07:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Ja se borim protiv predrasude da jedan muškarac mora voljeti samo jednu ženu i također nailazim vrlo često na osudu okoline. Nije li i opcija jedan na jedan totalna predrasuda, a opet ljudi su nekako sigurniji kada se život odigrava unutar granica na koje su ih vremenom naučili, a odgaja nas se i nameću se neka pravila od kada je svijeta i ljudskog roda. Ja cijelo vrijeme tvrdim da ljubav nema granica, ali okolina mi ih konstantno vrlo agresivno nameće. I što da se radi, ili plivaš sa strujom ili protiv, pa te ide što te ide, ili se vješto skrivaš i prikrivaš kradući mrvicu onoga što kažu da ne bi smio :) ( vagabund 23.02.2006. 10:01)
@vagabund - ukoliko te žene koje ti voliš znaju jedna za drugu i pristaju na takav odnos i ni malo im ne smeta, uopće te ne bi trebalo biti briga što kaže okolina, bitno je da njima pokažeš pravu ljubav i iskrenost :) ( jelek 23.02.2006. 10:43)
u životu ništa nije crno-bijelo. ti si ovdje podijelila dva ekstrema, a u ovoj priči se ipak može biti u sredini. igrom slučaja dobar sam s dva homoseksualna para (ženskim i muškim) pa mogu nešto reći i iz vlastita iskustva. ako se oni vole, nek se vole, nema problema. netko puši cigarete i to mi je neprihvatljivo, ali ja ne pušim. to mi se jednostavno ne sviđa. netko cuga. nek cuga, sebi pije, ne meni. meni je piće neprihvatljivo. no, to ne znači da se neću družiti s onim koji puši, onim koji pije ili onim tko je homoseksualne orjentacije. u krajnjoj liniji, moja klapa, prije nego sam se oženio, bila je narkomanska, a da ja nisam ni pomislio povući dim, šmrknuti ili bocnuti se. ovo sam samo stavio kao primjer kako ja gledam na ono što je prihvatljivo ponašanje iako ubija (cigarete, alkohol, droga) mi ono što je društveno neprihvatljivo (homoseksualizam). važno je da pušač mene ne ugrožava, pa da ja ne mogu nigdje doći koliko je zadimljeno, da alkoholičar tuče svoju ženu, drogeraš krade da bi se ufiksao ili homić da bi imao prava jednaka mojim. dakle, privatno kao izbor neka ih, pravno nema šanse. ( Goldeneye 23.02.2006. 12:16)
potpisujem sve što je Goldy rekao... (koki 23.02.2006. 13:13)
Ja osobno nemam ništa protiv homoseksualaca, ne smeta mi to uopće. Općenito mi ne pada na pamet osuđivati nečije izbore i ne bih voljela da netko osuđuje moje. Ja stvarno vjerujem u to da ljubav nema granice jer sam i sama osoba koja može voljeti različite ljude na različite načine. ( Under my Skin 23.02.2006. 13:15)
@Goldy - alkoholizam i narkomanija su ovisnosti i bolesti u krajnjoj liniji, postoji naravno i ovisnost o sexu, koja se danas isto tako liječi. smatraš li i homoseksualizam takvim nečim, jer jasno je da alkoholičari i narkomani ugrožavaju svoje zdravlje i često rade socijalne probleme svojim najbližima ili široj društvenoj zajednici; krađom i sl. što si već i spomenuo. kako homoseksualci negativno djeluju na društvo, u kojem smislu? ( jelek 23.02.2006. 13:36)
upravo ti govorim da je ovo što je društveno prihvatljivo - alkohol, cigarete - daleko štetnije nego društveno neprihvatljivo - homoseksualizam. isto tako, kao što ljudi imaju pravo u svojoj privatnosti sve troje upražnjavati, ja imam pravo reći da je meni sve to neprihvatljivo, istodobno ih ne osuđujući. jer da je tako, ne bi takve ljude imao za prijatelje. ja sam protiv pravnog izjednačavanja mog i homoseksualnog braka. neka se to zove Zakon o pravu istospolnih zajednica, ali brak, to ne, jer to nije brak. Cigarete, alkohol i droga su samo paradigma. Mogao sam ići i u krajnosti kada je u pitanju ljubav, ali neću ( Goldeneye 23.02.2006. 14:55)
@Goldy, vidim da je to sad već rasprava za kavu ;) (jelek 23.02.2006. 16:07)
Stav mi je po ovom pitanju blizak Goldenovom. Smatram da ljudi moraj poraditi na tolerantnosti i kada je u pitanju homoseksualnost. Međutim, ono s čime se s tobom ne slažem je izjednačavanje homoseksualnosti i heteroseksualnosti. I ja isto tako vjerujem da je ljubav među ljudima najbitnija, ali znači li to da ona nužno mora povlačiti i seksualnost? Ako ti je netko drag, ako ga voliš, onda ga voliš na onaj duhovni način. Drugim riječima, prema prijateljima i prijateljicama osjetimo ljubav, na kraju krajeva i prema članovima obitelji pa to ne povlači odmah i seksualnu privlačnost (što bi u zadnjem slučaju bilo i bolesno i nastrano). Smatram da seksualna privlačnost prema istome spolu nikako nije nešto normalno, to je odstupanje od normalnosti i ne mogu prihvatiti činjenicu da nam se nameće kao nešto prirodno. Homoseksualna osoba za mene je čovjek kao i svatko drugi. To što ja slabije vidim ne znači da sam manje vrijedna, niti je manje vrijedan nepokretan čovjek pa po istom "ključu" za mene nije manje vrijedan niti homoseksualac. p.s. I ja jako volim slušati Georga Michaela, ima jako dobar glas, a bome i stas. :)) (pegy 23.02.2006. 20:16)
@pegy - baš mi je drago da volimo istu muziku :)) ne kužim kak možeš usporediti ljubav prema prijatelju ili članu obitelji sa homoseksualizmom. postoji više vrsta ljubavi,naravno, postoje ljudi koji se zaljube u druge ljude a istog su spola, dakle, oni te neke vole kao što ti voliš svog dečka ili simpatiju :) dakle, čak ne mora niti doći do seksualnog čina između to dvoje ljudi ali to ne znači da se oni ne vole strastvenom vrstom ljubavi, dakle, ako ništa jače barem žele tu osobu poljubiti. to su isto tako homoseksualno orijentirani ljudi. nadalje, tvoje probleme s vidom možeš ispraviti naočalama ili lećama i dobro vidjeti na te tvoje lijepe oke :)), a kako po tom "istom ključu" "unormaliti" nekog homoseksualca? koje bi to pomagalo ili lijek bilo? i još nešto - svima - kako bi reagirali u situaciji da vam je vlastito dijete homoseksualnih sklonosti? bi li ga pokušali "unormaliti" ili bi ga prihvatili kao "normalnu" osobu bez srama ili potrebe da ga promijenite? ( jelek 23.02.2006. 21:40)
rijetko tko je spreman javno za sebe reći da je rasist, šovinist ili nacionalist, ima ih koji to priznaju ali su vrlo rijetki. ljudi se u principu boje nepoznatog i drukčijeg. I ja sam zazirala od homoseksualaca dok ih nisam imala prilike upoznati i sprijateljiti se s njima, tako da razumijem o čemu pričaš. prvo staviš osobu, a ne spol i onda tek možeš dobro vidjeti. nisu oni nište nenormalno i neprihvatljivo, samo još jedan dokaz da ne postoje uvjeti u kojima se rađa ljubav, ona je jača od bilokakvih predrasuda, ona ne pita za spol, godine ili boju kože. oprosti na ovako dugom komentaru, ali imala sam potrebu. drago mi je što si otvorila tu temu, puno ljudi nema hrabrosti o tome razgovarati. ( breakofdawn 24.02.2006. 11:19)
@Georga Michael je mmmm :)) i po izgledu i po glasu :))) Iskreno, meni je poljubac dvojce muškaraca nekako stran. Ne znam zašto, ali tako osjećam. U principu sam za ljubav i neka se ljudi vole čim više. Ako je objekt njihove ljubavi istoga spola, tko sam ja da im sudim. Ne smeta mi kad se zagrle ili kad se drže za rukice, to mi je čak simpatično, samo mi taj poljubac nekako smeta. Ne svjesno i ne namjerno. Možda samo nisam navikla na takve prizore... ( Trill 24.02.2006. 12:50)
meni je pederluk bezveze. sad je u modi. (lolina 24.02.2006. 21:54)
Samo sam pravila razliku između platonskog osjećaja ljubavi i seksualnih sklonosti. Govoriti o 2 muškarca (ili 2 žene) koji se vole prijateljski je jedno, a govoriti o tome da se seksualno privlače nešto sasvim drugo. Ono što sam htjela reći je da MENI nije normalno (ili stavi neku riječ koja ti više paše) kada se 2 muškarca ili 2 žene spolno privlače. Mislim da je tu riječ o nepravilnosti, ne znam kojoj, da li u mozgu ili negdje drugdje, ali to nije ono što ja zovem prirodnim. Ne bih se odrekla svoga djeteta da je homoseksualac, pa i oni su ljudi, kao što sam i sama. Ali kad bih mogla birati (a ne mogu), radije bih da mi sin voli ženu na taj način. Mislim da bi se i on sam osjetio sretnijim. Što se tiče "liječenja", ne znam odgovor, nisam baš toliko stručna, ali sigurno ne bih nekoga maltretirala i silila na nešto što ne može. Prihvaćanje različitosti je također ono što nas čini ljudima. ( pegy 25.02.2006. 14:10)
@pegy - hvala na pojašnjenju, sad te bolje kužim :))) (jelek 25.02.2006. 19:07)
--