MLADI
Polovica roditelja zanemaruje djecu!
Autor Silvana Perica
Mama, dosadna si, kod prijatelja sam, sve je u redu, ne moraš zvati policiju! Kad dobijete takvu SMS-poruku nakon što ste još jednom provjeravali gdje vam je te večeri sin tinejdžer, ne vjerujte da ste dosadni. Djeca, naime, žele da se o njima brinete i na taj način, no mnogi roditelji to ne čine, barem prema rezultatima naše ankete provedene među učenicima sedmog razreda osnovne škole u Dugom Selu te među učenicima prvog i trećeg razreda dviju zagrebačkih srednjih škola. Znaju li tvoji roditelji u svakom trenu gdje se nalaziš?
Ne! – odgovorilo je gotovo 50 posto tinejdžera u dobi od 13, 15 i 17 godina, koje su ispitali naši anketari. Pokazuje li takav odgovor da se djeca i u nas sve više zanemaruju? Psihologinja i pedagoginja na Učiteljskoj akademiji Dubravka Miljković kaže kako bi se to moglo reći te savjetuje roditeljima da o djeci povedu više brige, što znači da u svakom trenutku moraju znati gdje su im djeca.
– Poražavajuće je ako zaista polovica roditelja ne zna u svakom trenutku gdje im je dijete. Kamo odlazi, s kim, što će tamo raditi, to roditelji svakako moraju pitati, iako ne moraju tražiti popis svih prijatelja na nekom tulumu – kaže psihologinja Miljković. Moguće je da je riječ o roditeljima koji dobro poznaju svoje dijete i da je ono čvrsto, ali ipak to je jedna od osnovnih dužnosti roditelja, objašnjava. Temeljni je problem zapadnoga društva to što se djeca masovno zanemaruju, tvrdi u knjizi “Moć identiteta” sociolog Manuel Castells, napominjući kako rješenje nije u nemogućem povratku na zastarjelu i opresivnu patrijarhalnu obitelj, nego u ponovnoj izgradnji obitelji.
Inače, prijeti nam masovno uništenje ljudske psihe u nesređenom životu milijuna djece, upozorava Castells. U Hrvatskoj imamo i na tom planu pokušaje povratka u prošlost, možda i u prošlost kakve u nas nikad nije bilo, a za nju ni danas zapravo nema ekonomskih mogućnosti. Riječ je, naravno, o modelu u kojem majka ne radi i brine se o odgoju djece. No, današnje doba traži nove modele, uspostavu novih odnosa između oca i majke, jači ulazak očeva u svijet odgoja djece. Psihologinja Penelope Leach u svojim se djelima zalaže i za preobrazbu društva, koje bi djeci moralo pružiti puno više nego sada.
Puno je nedoumica među današnjim roditeljima tinejdžera, pripadnicima naraštaja djece cvijeća ili rock naraštaja osamdesetih. Djeci ne treba stega, mnogi su od njih bili uvjereni, i treba im biti prijatelj. No, psiholozi tvrde da takvo prijateljstvo nije dobro, jer roditelj mora ispuniti svoju zadaću, postaviti djeci granice, uvesti pravila. Zbog novih odnosa i nije neobično što se samo 10-14 posto tinejdžera žali u našoj anketi na prestroge roditelje! Roditelji nisu strogi, ali možda i ne shvaćaju da djeca očekuju da im roditelji posvete više vremena, da pitaju malo više o tome gdje su i s kim se druže, da ne prihvaćaju olako opće odgovore iza kojih se može svašta kriti.
No, ni roditeljima se nije lako snaći danas u Hrvatskoj, u svijetu potpuno izmijenjenom i sve više neprijateljskom prema djeci i roditeljstvu. Mnogim današnjim roditeljima njihovo je dijete prvo dijete s kojim imaju bliži dodir, a ipak je praktično sve prepušteno njima samima, tek moraju osigurati da djeca nikome ne – smetaju! Društvo bi, govore psiholozi i sociolozi, trebalo roditelje pripremiti za najzahtjevniji zadatak, prenijeti im dio znanja o tome, ono što se nekad doznavalo u obitelji, među suseljanima, rođacima.
Dok se o uvođenju seksualnog odgoja i u nas puno raspravlja, o uvođenju nekog predmeta kojim bi se srednjoškolce pripremalo za roditeljstvo ne govori ama baš nitko. Ipak, hrvatski su roditelji u očima njihovih često pobunjenih tinejdžera ipak – prošli s vrlo dobrim, jer većina djece ima odlične ili dobre odnose sa 'starcima’, probleme je moguće riješiti razgovorima, tinejdžeri misle da roditelji provode dovoljno vremena s njima, a i očevi preuzimaju ulogu u njihovim životima, pa ih se 10-ak posto radije povjerava – ocu. Kad tinejdžer zakasni, roditelji prigovaraju, ali ne kažnjavaju, a svaki peti čak – apelira na savjest tinejdžera.
Kao da takvo što zaista postoji. Šalu na stranu, ni uz savjete psihologa katkad se nije lako snaći, jer se ni oni međusobno ne slažu. Prof. Miljković tako savjetuje da se djecu ne uključuje u probleme koje roditelji imaju na poslu ili u nekim drugim odnosima, barem ne u one koji ih se ne tiču. Međutim, neki drugi psiholozi tvrde kako dio problema današnje djece i jest u tome što su isključena iz svih zbivanja. Djeca ne vide roditelje na poslu, doma ih se često isključuje čak i iz kućnih poslova, rijetki su čak zajednički objedi cijele obitelji, kontakata s rođacima mnogi i nemaju, pa djeci ostaje svijet televizije, igrica i podjednako isključenih vršnjaka.
A sad malo mojih riječi:
Pisalo je dosta ljudi o slučaju koji se dogodio sa onom curom koja je pisala blog i dobila ukor pred isključenje. Nitko zapravo nije pročitao taj njen blog, samo smo imali priliku čuti da je bilo vrijeđanja profesora i drugih učenika!!??
Je li ikome palo na pamet da je to dijete htjelo skrenuti pažnju na sebe na ovakav način?
Zašto nitko nije shvatio da je to možda poziv u pomoć?
Djeca tih godina, u pubertetu proživljavaju krizu identiteta, krizu pobunjeništva, krizu prezira prema cijelom svijetu i konstantan osjećaj da ih nitko ne razumije i ne prihvaća.
Meni nije jasno, kao nekom iz profersorske struke, gdje su naši vrli pedagozi i psiholozi kada se takve stvari događaju i zašto ne pokušaju pomoći takvoj djeci. Zašto ne pokaže nitko više razumijevanja za djecu ili barem dobre volje da ih saslušaju i popričaju s njima.
Utu gimnaziju u koju ide dotičan curetak išla sam i ja prije xx godina i jako se dobro sjećam da smo imali profesore koji su nam zagorčavali živpt (kao i svi što imaju u školi, bar jednog), neki od tih ljudi bili su alkoholičari i sa vidljivim psihičkim poremećajima, ali im se gledalo kroz prste. Vjerujte, da neki ljudi nisu za rad s djecom.
Događa se nešto strašno. Događaju se zanemarena djeca koja su na kraju krajeva tempirane bombe i samo čekaju da explodiraju.
Vrijeme u kojem živimo je sve samo ne humano (ili samo na jeziku humano), zanima me što će se još morati dogoditi da se stvari krenu mijenjati. Prvo što bi svakako trebalo promijeniti je školski sustav. A drugo na čemi bi se svakako trebalo raditi je odnos roditelja i djece. Pa i uz pomoć stručnih osoba, pa zato ih imamo!!
Moji starci su doista bili strogi, i jako mi je to teško padalo tada, ali sada kako starim :)), sve više uviđam da je to svakako bolja opcija za mene, na kraju krajeva, jer sam nažalost imala priliku upoznati danas mlade ljude čiji su roditelji bili jako liberalni i kul na prvi pogled, ali su se njihova djeca osjećala kao da su sama na svijetu i da nikoga i nije baš previše brige gdje su, što rade i kako im je u životu.