male misli s ove i s one strane

Buđenje u pola sedam, kupaona,oblačenje, spremanje za posao, struganje auta ujutro, dolazak na posao, osam sati provedenih na manje-više isti način, dolazak doma, kuhanje ručka, usisavanje, pranje veša, peglanje...
Svaki dan isti rituali, iste navike...tako prolaze dani, tjedni,mjeseci. Mijenjaju se godišnja doba i vrijeme nepovratno odlazi. U međuvremenu sanjamo, maštamo, planiramo, želimo. Slavimo rođendane,vjenčanja, rođenja...i svakim danom sve smo bliže kraju, ili početku...kako želite...
Već tri noći ne mogu spavati. Pogodio me jedan događaj strašno. U zadnjih 10 godina poginulo je šestero mladih ljudi koje sam znala u automobilskim nesrećama. Ni u jednom od tih slučajeva oni nisu vozili auto i nisu bili krivi. Možda mi je najgore sjeo događaj u kojem je poginula frendica koja je išla pješke na hodočašće u Mariju Bistricu, na cesti se u nju zaletio pijani vozač.
U nedjelju, u mom malom mjestu pored Zagreba, u selu gdje je za mene bio miran, tih, human život cura od 26 godina je šetala selom sa svojim tatom Bilo je oko 7 navečer. Pokupio ih je vozač na cesti, zaletio se u njih, prebrzo je vozio i na zavoju izgubio kontrolu nad vozilom, čovjek je inače profesionalni šofer koji vozi u javnom prijevozu Zagreba i okolice putnike svaki dan. Cura je na mjestu poginula, ocu na rukama.
Zapravo se uopće riječima ne može opisati strahota svega toga, ostaje amo gorčina u ustima.
Nema mjesta pod ovom kapom nebeskom gdje bi se doista mogli osjećati sigurno i zaštićeno. Nevini prvi nastradaju.
Nisam nikada voljela voziti, to sam smatrala uvijek nužnim zlom i jedino vozim kada je velika potreba za time. Sada kada živim u gradu ugl. sve obavljam pješke ili javnim prijevozom. Preagresivan mi je ugl.način na koji se vozači automobila ponašaju, doista ne volim gužve, a i ekološki razlozi su mi u cijeloj priči izuzetno važni.
Neću sada postavljati pitanja u stilu zašto se takve stvari događaju na svijetu, mene samo zanima zašto ljudi ne mogu biti pažljiviji, zašto ne poštuju neka pravila i zakone, zašto je sve postalo tako otuđeno, gotovo bešćutno i ugl. sasvim, sasvim sebično...
Doista mora biti da je preteško biti roditelj u svijetu u kojem živimo, taj svijet nikako nije prilagođen djeci, ili bolesnima, ili starima... A svima su nam ugl puna usta samohvale u kojima neprestano naglašavamo kako smo pažljivi, osjetljivi na stradanja drugih, moralni, požrtvovni... A tko su onda ovi drugi? Od kuda su oni došli? Zar smo se doista pretvorili u jedno licemjerno, dvolično društvo? Kako ja mogu biti sretan kada svaki dan gledam nesreću i stradanja ljudi oko mene? Što je potrebno da bi se svi skupa doista trgnuli? I je li to uopće moguće?
Jesu li ljudi uopće svjesni?
Mislim da su neke promijene potrebne odmah i sada!
"Ako ste pomogli najmanjem od moje braće, meni ste pomogli!"