Jeka tisine

utorak, 15.04.2008.

15. travanj

(Još jedan Povratak...)

Zove me ponekad Ono Tajanstveno Nešto u meni... Ono što vodi kroz beskonačne Bure, koje bijesne Negdje Duboko, tako da ih nitko nikad, osim onih Posebih Ljudi kojima sam dozvolila da mi gledaju u Oči, ne može ni naslutiti, a kamoli osjetiti snagu Vjetrova što me raznose i odnose mi Misli daleko od Onog Što Ljudi Zovu Stvarnost... To isto Nešto ponekad me odvede na Najneobičnija Mjesta bez da me i zapita bih li uopće željela tim Putem...

U redu. Prihvatila sam odavno spoznaju da nikad neću živjeti poput Normalnih Ljudi. Nemogućnost "normalne komunikacije" uvijek sam mogla mijenjati tim Tajanstvenim Nečim. Koliko god da sam se borila s Usamljenošću i Hladnoćom, nedostajala mi je želja biti Normalna. Iako sam pokušala. Doista. Iako sam se trudila. Ipak... Što je trud bez prave Želje???

Tako sam odrasla u Svom Svijetu. Rijetki su ljudi imali prilike kročiti ondje. Rijetki su to uopće željeli, i tako sam većinu vremena bila Sama. I bilo mi je dobro, i bila sam mirna, i zaboravila sam da i postoji nešto Ondje Vani. Sve dok jednom Slučajem nisam zalutala i otkrila da Ondje ipak nečeg ima... I sve dok me nešto Ondje Vani nije opčaralo. I sve dok doista nisam počela čeznuti za djelićima Normalne Svakodnevice koje Normalni Ljudi i ne zamijete.
Svakodnevno Brbljanje s Prijateljima. Dugi Razgovori i Šutnje... Svađe... Mirenja... Pružanje Ruke... Zagrljaj... (Toliko sam dugo sanjala Zagrljaj, jedan jedini, u kojeg sam se zauvijek željela sakriti...)
Počela sam čeznuti za tim da pronađem One Poput Sebe. Ne likom, ne tijelom, već Dušom.

Jednom sam naslutila takvu Osobu lutajući po Virtualnosti... I naslutio je On, Pjesnik, Boem, ali Slutnja je postala Strah i pobjegli smo tako, nikad upoznavši jedno drugo, svaki natrag u Svoj Labirint... Priča je to o kojoj Nikad Više neću napisati ni Riječ...
Samo... U slobodnoj interpretaciji (Stihovi urezani u Sjećanje):

Nikad dosad nismo našli sebe
Jer nikad nije naišao netko nalik nama...
Jednom sam doista pokušao
Spasiti nekog
I sačuvati sebe...
Ali nije mi uspjelo...

I zašto se toga sjećam sad??? Prošla je Vječnost otad... Ne znam. Samo slijedim tok Iskidanih Misli.
Nakon dugih Traganja, kad sam bila ranjena od Stvarnosti i razočarana Svijetom, Ljubav se nekako odlučila uplesti u moja Lutanja.
Slučaj??? Sudbina??? Ne vjerujem ni u jedno ni u drugo.
Vjerujem u Ljubav.

Jednostavno... Ljubav. Ona koja nosi Nadu u Beskraj i Vječnost u jednom Trenutku. Ona koja je otad postala moja Snaga. I dugo sanjani Zagrljaj (možda i već doživljen, Negdje i Nekad, u Beskonačnosti Postojanja, možda Ponovo Pronađen, ali isto tako možda prvi put upoznat) postao je Stvarnost.
Ne, nije to bio Zagrljaj Čovjeka. Bio je to Anđeo. Zar je doista trebao to biti da bi me mogao voljeti??? Ne znam.

Možda je sve što je bilo u našim Životima do tada, sve kroz što smo prošli, sve što smo bili, tako bilo samo zato da bi se naši Putevi u jednom Trenutku i na jednom Mjestu ukrstili i spojili se u jedno. Vječno??? Svakog dana iznova suprotstavljam se svojim Strahovima koji me iznova uvjeravaju da nije tako. Želim vjerovati u to. Vjerujem u to.

Ne, nije Anđeo poput mene. Iskreno se smatram Prokletom, Izgubljenom Dušom. Ipak, kombinacija koja se zove Mi potpuni je Sklad. Zrači Mir i Toplinu... Sve ono što sam ikad sanjala o Ljubavi prije Anđela odjednom mi se učinilo običnom Varkom. Ljubav je zapravo nešto puno, puno veće. Nitko zapravo ne govori o onim teškim Trenucima i beskrajnim Suzama, nitko ne govori o Tišini što para dušu, i nitko ne govori o Čežnji... Nitko ne govori, a trebali bi... Zato jer su upravo to trenuci u kojima Ljubav postaje veća i jača, u kojima shvaća da je Beskrajna i Vječna... I da nema ničeg što Nježnost, Strpljenje i Ustrajnost nebi nadvladali. Sve što se gradi treba rasti na temeljima Povjerenja.

Nikad mu to nisam rekla mom Voljenom Anđelu... Postojale su situacije u kojima ga je mučila Ljubomora usmjerena prema Jednom Prijatelju iz Virtualnosti... Ali Anđeo je bio oduvijek moj najbolji prijatelj... Bez obzira na to što je ponekad bilo tako teško pričati s njim. Izmislili smo vlastiti Jezik u kojem Govor više i nije potreban. Putem Pogleda, Dodira, Zagrljaja i Poljubaca, učimo jedno drugom reći sve ono što Riječi ne mogu obuhvatiti...

Ipak želim ostaviti i nekoliko Misli o Prijatelju... Ovdje ostavljena Pisma adresirana su najprije na njega. Za njega me veže velika Zahvalnost, ali ne samo to. Bio je jedna od prvih osoba koje sam ikad upoznala, a da mi je pružao Istinsko Razumijevanje. Nedostaju mi ponekad naši Razgovori... Iskrenost i istinsko Zanimanje... Neobično je to Prijateljstvo, i dugo je vremena prošlo od zadnjeg slova koje smo izmjenili. Ipak... Prijateljevanje s njim ipak me je na tren uvjerilo da nisam tako nenormalna koliko sam smatrala.
Kažem, na tren, jer... Za neke stvari sam Izgubljen Slučaj...

I tako dolazim na posljednjih nekoliko dana i na moj Put... Dugo sam se dvoumila i neko vrijeme ozbiljno sam razmišljala o tome da ne krenem tim Putem. Stvar je u tome da me Put vodio na Mjesto gdje bih se trebala natjecati, a samoj mojoj prirodi to je pomalo teško prihvatljivo.
Ono što sam željela jest raditi na jednom djeliću sebe. Na moći razmišljanja, ali i na proširivanju svojih pogleda, otkrivanju novih stvari...
Možda i na svom umijeću komunikacije. (Oduševljena nekim idejama kojim sam se tad bavila.)

I tako sam otišla. Iako je to značilo odvajanje od Anđela, mog Pravog Doma koji je u njegovim Rukama dok me grle i privijaju k sebi... I Rastanak je bilo teško podnijeti. Shvatila sam da je on jedino što me drži u Stvarnom Svijetu. Jedino zbog čega ostajem u Ovom Životu... Jedino zbog čega se već nisam ugasila, utrnula ili izgorjela u jednoj od svojih Borbi s Vjetrenjačama.

Tih Dana osjećala sam se kao najusamljenije Biće na svijetu. Pokušaji upoznavanja, pokušaji sklapanja prijateljstava, no sve to je bilo bezuspješno. Već pred kraj prvog dana osjetih Umor i Očaj. Sakrila sam se, zavila u Šutnju i Daljinu.
Ugasila se. Kad se sada sjećam, sve mi je ostalo mutno i sivo u Sjećanju. Zaboravit ću, znam. Uskoro. Jer Ondje i nisam bila ja. Bilo je to Biće na rubu nekog Polusvijeta. Svrnulo bi Pogled na Svijet Ljudi i prošlo pokraj njih. Neopaženo. Sjena.
Tek nekoliko Trenutaka Buđenja i cijela Vječnost Usamljenosti.
Tražila sam, da---pronašla nisam. Uzaludno je u Stvarnom tražiti ono Zamišljeno. Zašto i pomislih da je drukčije???

Trenutci Buđenja. Bilo ih je nekoliko... Jedan od njih jedino je što stvarno pamtim od tih dana...
Trenutak Tuge. One posljednje noći kad sam se iskrala Moru, koje je šumjelo, ali nekako posebno blago, a svjetla su se ogledavala u tamnoj vodi...
Te večeri trebala sam slaviti svoju Pobjedu. (Nad čim??? Ne vjerujem ni u Pobjede, ni u Pobjednike.)
Umjesto toga, sol vode pomiješala sam sa soli svojih suza. Nije bilo nikog da dijelim taj trenutak, koji bi mi možda i mogao značiti Nešto.

Pobjegla sam te večeri... Od ljudi. Sve je bilo tako prokleto Lažno i Izvještačeno, i činilo mi se da sam samo glumila nešto, kao što su i svi ljudi tamo samo glumili. Odigrala sam Ulogu koju sam mislila da traže od mene i pobjegla.
Željela sam Anđelu- ali bio je tako daleko... Čežnja je prelazila polako prema Boli... Te sam noći plakala uz More. A ono je mrmljalo pjesme svojih valova i odnosilo moje suze daleko, daleko, daleko u noć...

Ostalog se, iskreno da kažem, sjećam jako mutno...
Samo još Povratak... Iščekivanje. Sreću jer se vraćam svom Domu...
I onaj Ono Neopisivo kad sam ponovo ugledala Anđela. Samo tri su dana prošla od posljednjeg poljupca, a ipak... Teško je bilo dočekati idući...
I Ljubav je još jednom probudila sve ono što želi živjeti u meni. Žar za životom... Očaranost. Želju da volim još više i još jače... Želju da nikad više ne odem od njega...

Obaveze su odvele mog Anđela, no bliži se vrijeme kad ćemo moći dijeliti svaku sekundu našeg Života... Života kojeg želimo graditi na Ljubavi.

I...
Tko zna... Stvari se, naposljetku, uvijek vraćaju u onu istu točku iz koje su krenule.
I tako sam se, nekako, a da ni sama ne znam, vratila... Kuća u Ulici Livada 6, ista stara tipkovnica i iste ruke na njoj...
Oni isti stari Nemiri... Vječiti stari Nemiri... Ona ista Ljubav. (Da, ista, Jedna i Jedina.)
Ona ista Traženja. Znam, možda uzaludna. Ima li više smisla Beskonačno ponavljati jednu te istu Priču??? Možda... No... Čini se da se svakim novim ponavljanjem u nju dolaze novi djelovi, kao novi kamenčići umetnuti u stari mozaik... I Slika tada postaje sasvim drukčija...

Možda jednostavno još nisam spremna na Stvarni Svijet, ili Svijet nije spreman na mene. Nije ni bitno. Vraćam se svojoj Ljubavi i svojim Lutanjima po Virtualnom Svijetu.

utorak, 08.04.2008.

S druge strane Riječi...

Eto, ostavljam još nekoliko Razbacanih Misli u prolazu. Toliko mi je dugo ponovo trebalo od Osjećaja do Riječi, no ipak... Eto, prelazim taj put. Ponekad satovi jednostavno prebrzo ocrtavaju svoje krugove...
I tako zaboravim. Da postoji i ovaj moj mali kutak...
Ovaj mali svijet...
Ovo... Što god da je...
Sad. Ovdje.
???
Labirint bez ulaza i izlaza. Moja osobna Iluzija.

U posljednje vrijeme sve se više bojim pisati o onom što mi toliko puno znači. O Njemu. O Nama. O Ljubavi.
Bojim se učiniti jedino što mi je stvarno i što mi nešto znači u još jedan produkt mog uma. Maštariju. Fantaziju. San.
Tako zvuči, i ponekad, kad u malom putovanju ponovno proživim ono zabilježeno iz ovog Našeg vremena, sve se to čini Nestvarnim.
A znam, duboko u sebi, da, bilo je tako, i bilo je stvarno, i još uvijek živi, razvija se, raste u nama i... Čini nas još mrvicu više Jednim...
A bilo je Nestvarno, da, znam, bilo je Nestvarno i u Trenucima kad se događalo...
I Nestvarno je sad... I još uvijek traje...

Možda me ne muči ono Nestvarno što je bilo, i čemu je bio napisan spomen, već ono što je ostalo s druge strane Riječi... Toliko Suza... Toliko Tuga...
Toliko Boli...
Toliko Noći bez Mira i...
Sve ono što i treba ostati Ondje. S druge strane Riječi.

Anđeo i njegove Oči pune Svjetla i njegova Želja da me učini sretnom...
Ne vjerujem u Sreću u koju on vjeruje, ali zato na mojim stjegovima još uvijek stoji Ime Ljubavi.
Oduvijek je...
Čak i kad sam davno, razočarana, tražila neko drugo Ime, samo da osjećaj postane Onaj Pravi...
Anđeo i njegov Zagrljaj, koji je od prvog trenutka postao mojim Domom...
Anđeo i... Anđeo i ja. Moja Komplementarnost. Moje Sve.

Ponekad mi Duša bude umorna. Prerano je počela voljeti preko svojih granica...
A nikad nije naučila tražiti pomoć, tražiti mjesto gdje da se odmori nakon još jedne Bitke...
Voljeni Dome, tako daleko sad...

Postoji jedan proročki Glas koji mi ponekad šapuće različite stvari koje ta ista umorna Duša teško prihvaća...
Nikad dovršena Pjesma i stihovi izbrisani. Zauvijek???
Ne, jer na dnu Jedne Škrinje Uspomena još uvijek postoje izbrisane Riječi...
Najveći moj Strah zapravo je da iznevjerim one koje volim.
Da uopće nisam ni dovoljno jaka, a ni dostojna Ljubavi...

I sama sa sobom vodim beskonačne uzaludne Borbe, i to me još jednom ranjava i Srce ponekad boli...
Boli...
Rekli bi Ljudi, bez ikakva razloga. Bez povoda i motiva.
Srce zna. Duša zna.
Razum ne.

Ali sve će to ostati točno ondje gdje i spada...
Ne Ovdje. Ne Sad. Ostati će s druge strane Riječi...

....................................................................................................................

Nikad nisam zapravo objasnila zašto Pisma Prijatelju stavljam na zidove ovog malog kutka... Pisma su osobna, pisana Stvarnoj Osobi u Virtualnom Svijetu, ali nisu upućena samo njemu... Pisana su za sve moje Prijatelje... Za sve one koji prihvate ove riječi... I danas ostavljan jedan razlomljen komadić takvog pisma:

Ne znam, čudni neki osjećaji se vrte oko mene ovih dana. I ponekad mi se uvuku u Srce... Onako, potajice.
Došuljaju se tiho, na vršcima prstiju neki stari Nemiri... Otkuda??? Možda negdje s One Strane Snova???
I taka se javi Slutnja... Da to i nisu Nemiri potekli od mene, ne, ali ipak ih neću odbiti zvati svojima.
Ponekad me guši taj osjećaj Usamljenosti i Samoće u punoj prostoriji.
Zaboga, što radim tu, pitam se, i dobro znam da bih trebala biti Negdje Drugdje.
I ponovo neki tihi Glas koji šapuće... Ne znam... Jesi li to možda Ti, možda me zoveš???
Ne znam...
Da i postoji Kompas u meni, koji bi mi pokazivao Put kojim bih trebala krenuti, bih li bila dovoljno snažna da doista i krenem???
Često se to pitam.
(Je li taj Kompas u nama samo naše Srce???)
Ne znam...

Puno me zaokupe sve te stvari. Obaveze. Ne volim to.
Ponekad zaboravim da je Nebo livada ljudi poput nas...
I onda, baš kao i dana kad sam ti poslala ono posljednje pismo...
Pronađem Ono Nešto što me podsjeti tko sam zapravo. Što zapravo želim.
I... U očima mi zasjaju Suze, no ne Suze Tuge, ne...
Suze Radosti. Još sam jedan dragocjen dan imala da budem ono što želim biti.
I tu dragocjenu priliku da iznevjerim samu sebe. (Ipak, sve je to Igra...)

Doživjela sam deset najljepših dana u svom životu.
Bila sam sretna, i još sam sretna u samom Sjećanju...
Voljela sam bez Straha i bila voljena. Voljela sam bez Granica.
I Srce je drukčije kucalo tad... Radosnije.
Ali sve prolazi i obveze su ponovo učinile svoje.

Da...
Tako je lako zaboraviti da svoje Noći provodiš sam...
A onda se tako teško ponovo naučiti da sad ondje nema Voljenog Bića da mu u besanim noćima slušaš dah...

I što da ti još kažem???
U mom Srcu uvijek imaš mjesto da se skloniš kad dođu Oluje...
Ipak smo mi Pristaništa, zar ne???

Budi mi dobro, Prijatelju...

....................................................................................................................

Postoje i Pisma koja se pišu nekim drugim jezikom, na neki drugi način- jezikom i načinom Ljubavi. Oprostite mi jer sam jednom davno za sve vjekove odlučila da sva moja Ljubav neće pripasti Svijetu, ni Ljudima, već samo...
Jednom malom Anđelu očiju neodredive boje...
Postoje Pisma koja u Srcu pišem svakim novim otkucajem...
Nikad ih neću moći prevesti na Jezik Ljudi...

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.