Eto, ostavljam još nekoliko Razbacanih Misli u prolazu. Toliko mi je dugo ponovo trebalo od Osjećaja do Riječi, no ipak... Eto, prelazim taj put. Ponekad satovi jednostavno prebrzo ocrtavaju svoje krugove...
I tako zaboravim. Da postoji i ovaj moj mali kutak...
Ovaj mali svijet...
Ovo... Što god da je...
Sad. Ovdje.
???
Labirint bez ulaza i izlaza. Moja osobna Iluzija.
U posljednje vrijeme sve se više bojim pisati o onom što mi toliko puno znači. O Njemu. O Nama. O Ljubavi.
Bojim se učiniti jedino što mi je stvarno i što mi nešto znači u još jedan produkt mog uma. Maštariju. Fantaziju. San.
Tako zvuči, i ponekad, kad u malom putovanju ponovno proživim ono zabilježeno iz ovog Našeg vremena, sve se to čini Nestvarnim.
A znam, duboko u sebi, da, bilo je tako, i bilo je stvarno, i još uvijek živi, razvija se, raste u nama i... Čini nas još mrvicu više Jednim...
A bilo je Nestvarno, da, znam, bilo je Nestvarno i u Trenucima kad se događalo...
I Nestvarno je sad... I još uvijek traje...
Možda me ne muči ono Nestvarno što je bilo, i čemu je bio napisan spomen, već ono što je ostalo s druge strane Riječi... Toliko Suza... Toliko Tuga...
Toliko Boli...
Toliko Noći bez Mira i...
Sve ono što i treba ostati Ondje. S druge strane Riječi.
Anđeo i njegove Oči pune Svjetla i njegova Želja da me učini sretnom...
Ne vjerujem u Sreću u koju on vjeruje, ali zato na mojim stjegovima još uvijek stoji Ime Ljubavi.
Oduvijek je...
Čak i kad sam davno, razočarana, tražila neko drugo Ime, samo da osjećaj postane Onaj Pravi...
Anđeo i njegov Zagrljaj, koji je od prvog trenutka postao mojim Domom...
Anđeo i... Anđeo i ja. Moja Komplementarnost. Moje Sve.
Ponekad mi Duša bude umorna. Prerano je počela voljeti preko svojih granica...
A nikad nije naučila tražiti pomoć, tražiti mjesto gdje da se odmori nakon još jedne Bitke...
Voljeni Dome, tako daleko sad...
Postoji jedan proročki Glas koji mi ponekad šapuće različite stvari koje ta ista umorna Duša teško prihvaća...
Nikad dovršena Pjesma i stihovi izbrisani. Zauvijek???
Ne, jer na dnu Jedne Škrinje Uspomena još uvijek postoje izbrisane Riječi...
Najveći moj Strah zapravo je da iznevjerim one koje volim.
Da uopće nisam ni dovoljno jaka, a ni dostojna Ljubavi...
I sama sa sobom vodim beskonačne uzaludne Borbe, i to me još jednom ranjava i Srce ponekad boli...
Boli...
Rekli bi Ljudi, bez ikakva razloga. Bez povoda i motiva.
Srce zna. Duša zna.
Razum ne.
Ali sve će to ostati točno ondje gdje i spada...
Ne Ovdje. Ne Sad. Ostati će s druge strane Riječi...
....................................................................................................................
Nikad nisam zapravo objasnila zašto Pisma Prijatelju stavljam na zidove ovog malog kutka... Pisma su osobna, pisana Stvarnoj Osobi u Virtualnom Svijetu, ali nisu upućena samo njemu... Pisana su za sve moje Prijatelje... Za sve one koji prihvate ove riječi... I danas ostavljan jedan razlomljen komadić takvog pisma:
Ne znam, čudni neki osjećaji se vrte oko mene ovih dana. I ponekad mi se uvuku u Srce... Onako, potajice.
Došuljaju se tiho, na vršcima prstiju neki stari Nemiri... Otkuda??? Možda negdje s One Strane Snova???
I taka se javi Slutnja... Da to i nisu Nemiri potekli od mene, ne, ali ipak ih neću odbiti zvati svojima.
Ponekad me guši taj osjećaj Usamljenosti i Samoće u punoj prostoriji.
Zaboga, što radim tu, pitam se, i dobro znam da bih trebala biti Negdje Drugdje.
I ponovo neki tihi Glas koji šapuće... Ne znam... Jesi li to možda Ti, možda me zoveš???
Ne znam...
Da i postoji Kompas u meni, koji bi mi pokazivao Put kojim bih trebala krenuti, bih li bila dovoljno snažna da doista i krenem???
Često se to pitam.
(Je li taj Kompas u nama samo naše Srce???)
Ne znam...
Puno me zaokupe sve te stvari. Obaveze. Ne volim to.
Ponekad zaboravim da je Nebo livada ljudi poput nas...
I onda, baš kao i dana kad sam ti poslala ono posljednje pismo...
Pronađem Ono Nešto što me podsjeti tko sam zapravo. Što zapravo želim.
I... U očima mi zasjaju Suze, no ne Suze Tuge, ne...
Suze Radosti. Još sam jedan dragocjen dan imala da budem ono što želim biti.
I tu dragocjenu priliku da iznevjerim samu sebe. (Ipak, sve je to Igra...)
Doživjela sam deset najljepših dana u svom životu.
Bila sam sretna, i još sam sretna u samom Sjećanju...
Voljela sam bez Straha i bila voljena. Voljela sam bez Granica.
I Srce je drukčije kucalo tad... Radosnije.
Ali sve prolazi i obveze su ponovo učinile svoje.
Da...
Tako je lako zaboraviti da svoje Noći provodiš sam...
A onda se tako teško ponovo naučiti da sad ondje nema Voljenog Bića da mu u besanim noćima slušaš dah...
I što da ti još kažem???
U mom Srcu uvijek imaš mjesto da se skloniš kad dođu Oluje...
Ipak smo mi Pristaništa, zar ne???
Budi mi dobro, Prijatelju...
....................................................................................................................
Postoje i Pisma koja se pišu nekim drugim jezikom, na neki drugi način- jezikom i načinom Ljubavi. Oprostite mi jer sam jednom davno za sve vjekove odlučila da sva moja Ljubav neće pripasti Svijetu, ni Ljudima, već samo...
Jednom malom Anđelu očiju neodredive boje...
Postoje Pisma koja u Srcu pišem svakim novim otkucajem...
Nikad ih neću moći prevesti na Jezik Ljudi...
Post je objavljen 08.04.2008. u 18:19 sati.