Jeka tisine

ponedjeljak, 05.05.2008.

Još jednom se vraćam... Prijatelju...
Neobično je reći, vraćam... Jer zapravo Mislima i Srcem nikada nisam ni otišla, ne...
I ovaj Povratak sad...
Poseban je... A opet ni po čemu posebniji od bilo kojeg prije...
Samo... Povratak, eto...

Pitala bih te kako si, nadam se, sretno i dobro???
Ponekad naslutim Ono Nešto između Riječi, no... Neću te ništa pitati, ne...
Čekam da sve što želiš reći kažeš sam...
Tvoje su to Riječi, na kraju krajeva...

Mogu ti samo ostaviti komadić Još Jedne Priče... Ako to želiš, naravno...
Priča je, kako rekoh, o Povratku...

Neobično je to kako Ljude progone ili Prošlost, ili Vrijeme... (Ili Budućnost???)
Ili sve to zajedno...
Kažu mi Ljudi da sam nekad Dijete, znam, nikad neću pripadati Svijetu Odraslih.
Prerano sam ga upoznala da bih mogla zaboraviti da Dušu možeš prodati samo jednom...
I tada je gubiš u nepovrat.
I iako Godine neumoljivo prolaze, i polako, u Igri nanose skicu Nekih Budućih Bora (jedna je, uostalom, već tu, zauvijek urezana kao Znak koji je obilježio moj Susret sa Svijetom Odraslih), ne mijenjaju mnogo, samo nose iste Događaje, nošene u Vrtlogu, vječitu Kruženju...

I mene sustiže Prošlost, Osoba Koja Sam Jednom Bila. Sasvim neočekivano. Na prepad.
Kažu da svatko od nas ima svog osobnog Demona, ali i Anđela...
I jedne i druge biramo sami...
Iako... Ono od čega nikako ne mogu pobjeći, i što nikako ne mogu zaboraviti jesu Riječi...
Ne moje, ne... Ali upućene meni...

Sve ovo vrijeme nismo našli sebe
Jer nikad nije naišao
Netko sličan nama.
Jednom sam zaista pokušao
Spasiti nekog
I sačuvati sebe
Ali...
Nije mi uspjelo...


Neću reći da je to Duga I Komplicirana Priča. Jer nije.
Samo je zapečaćena negdje na dnu mog Srca , zatvorena u jednom Kutku u kojeg više ne namjeravam kročiti...
Recimo, još jedno Prokletstvo koje nosim (no, nema li svatko svoje osobno Prokletstvo???)

Bilo kako bilo, Vrijeme mi je omogućilo da se vratim i vidim, sebe, otprije tri-četiri godine, Očima osobe koja sam Danas.
Zaboga... To sam bila Ja???
Sve što sam bila, što sam voljela...
Nepovratno Izgubljeno???
Ne, naravno.
Samo što Tu Osobu više ne mogu naći u Zrcalu.
Samo ponekad...

Sjećam se Djevojčice Jednom Davno i sjećam se Danas, ali gdje je bilo nestalo onih nekoliko godina između toga???
Znam, bila sam u Mraku, ali barem bi se Nečega trebala sjećati, zar ne???

Pronađoh Tragove Bivših "Ljubavi"... Izblijedjele Likove, iako su Jednom mogli nositi moje Srce u Dlanu. Nisu.
Pronađoh Album nekih Starih Slika.
Kutiju punu Uspomena.
Ali Sjećanja... Sjećanja nisam.

I tako... Prije nekoliko dana susrela sam Prošlost.
Pogledala mi je u Oči, znajući da se jedino one nisu promijenile sve ovo Vrijeme.
Susrela sam je, dopustila sam si da je još jednom proživim, da je prihvatim... Zavolim...
I Jednom Zauvijek krenula Korak dalje.

Dana kad sam razmišljala kao Filozof razvila sam Teoriju.
U svakom Trenutku u kojem Jesmo, mi jesmo samo Mogućnost i Potencijal da Budemo Nešto.
U svakom Trenutku sve smo zapravo što možemo biti, sadržimo svako Skretanje na Putu kojim idemo (iako njime i nismo prošli), svaku Iskorištenu i Neiskorištenu Priliku...
Slično kvantnoj teoriji u fizici... Istodobno smo (unatoč Zdravom Razumu!!!) na više Točka istovremeno.
Zamisli bezbroj bezbroja Životnih Linija Jednog Istog Života, koje međusobno razlikuje možda samo jedna mala sitna Odluka.
Kojim će putem na Posao. Što će jesti za doručak.
(Takve male odluke zapravo mijenjaju Živote...)
Ili se razlikuju po onim ključnim, Prijelomnim Događajima.
Sve te Linije teku usporedno, povremeno se i ispremiješaju, i tako dvije (ili više, pa čak i Bezbroj) Linije mogu u istu Točku iako nije isti put...
Ali isto tako, iz iste Točke vodi Bezbroj Puteva...
Bilo kako bilo, sve te linije nekako se u Nama prelome.
Ponište.
Tako da ostajemo svjesni samo te Jedne. Života kojeg živimo. (Iako ponekad možemo i naslutiti... Da postoje i druge...)
Bit je u tome da smo Baš Taj Život i Baš Taj Trenutak birali. I za to moramo snositi Odgovornost.

Zato... Ne kajem se.
I ne žalim ni za čim...
Ne bih promijenila ništa jer me Baš To dovelo Ovdje i Sad.
Samo??? Možda malo Nostalgije???
Nije ni bitno.
Morala sam se vratiti da bih to osjetila i doživjela... Da bih shvatila.
I tako se vratih Sebi, a sada se vraćam Tebi i pišem Ti Pismo.

Ne, ne volim previše razmišljati, vlastite Ideje ponekad me plaše.
A, uostalom, to je sve naslutio već Netko prije... Nekad...

Više volim osjećati... Srce uvijek zna bolje od Razuma.
A osjećam... Osjećam...
Teško je to Riječima opisati, znaš???

Srce još uvijek bubnja ritam One Iste Pjesme...
Ponekad se tu jave neke Uznemirujuće Sinkope...

Zašto??? Zašto baš sad kad bih trebala postajati sve mirnija???
Zato jer... Shvaćam svoju Odgovornost, po prvi puta...
Ima Anđeo puno udjela u svemu tome...
Jer... Zbog mene je postao Čovjek.
I po prvi puta osjeća poput Ljudi, što znači da je Ljubav potpunija, ali i...
Da se ponekad izgubi u Melankoliji ili Čežnji...
Da ponekad želi oko mene staviti Ogradu svoje Ljubomore i ponekad Posesivnosti.
I to ga boli.
Jer, ne želi mi postavljati Granice.
Zna da je Nebo, naposlijetku, moja Livada...
Ali i da je upravo on Suvlasnik Moje Sudbine.
Moj Razlog za Postojanje. Moj Mir i Moje Sve.
Ali ponekad ga ponese Plima Banalnosti...
Bezrazložni Osjećaji protiv kojih se još ne zna boriti.
A možda nebi ni trebao.
Kako da mi On vjeruje kada si ne mogu ni sama vjerovati???

Tako da smo prošli Bura i Oluja...
I Suze su pale, da bi se naposlijetku vratila u Zagrljaj koji je Moj Dom.

I ne, ne brini, sve je u redu...
Anđele samo nitko nikad nije upozorio da je biti Čovjek tako teško..
Ali zato sam valjda ja tu...
Ne postoji ništa što cijeli više od Ljubavi...