Jeka tisine

utorak, 15.04.2008.

15. travanj

(Još jedan Povratak...)

Zove me ponekad Ono Tajanstveno Nešto u meni... Ono što vodi kroz beskonačne Bure, koje bijesne Negdje Duboko, tako da ih nitko nikad, osim onih Posebih Ljudi kojima sam dozvolila da mi gledaju u Oči, ne može ni naslutiti, a kamoli osjetiti snagu Vjetrova što me raznose i odnose mi Misli daleko od Onog Što Ljudi Zovu Stvarnost... To isto Nešto ponekad me odvede na Najneobičnija Mjesta bez da me i zapita bih li uopće željela tim Putem...

U redu. Prihvatila sam odavno spoznaju da nikad neću živjeti poput Normalnih Ljudi. Nemogućnost "normalne komunikacije" uvijek sam mogla mijenjati tim Tajanstvenim Nečim. Koliko god da sam se borila s Usamljenošću i Hladnoćom, nedostajala mi je želja biti Normalna. Iako sam pokušala. Doista. Iako sam se trudila. Ipak... Što je trud bez prave Želje???

Tako sam odrasla u Svom Svijetu. Rijetki su ljudi imali prilike kročiti ondje. Rijetki su to uopće željeli, i tako sam većinu vremena bila Sama. I bilo mi je dobro, i bila sam mirna, i zaboravila sam da i postoji nešto Ondje Vani. Sve dok jednom Slučajem nisam zalutala i otkrila da Ondje ipak nečeg ima... I sve dok me nešto Ondje Vani nije opčaralo. I sve dok doista nisam počela čeznuti za djelićima Normalne Svakodnevice koje Normalni Ljudi i ne zamijete.
Svakodnevno Brbljanje s Prijateljima. Dugi Razgovori i Šutnje... Svađe... Mirenja... Pružanje Ruke... Zagrljaj... (Toliko sam dugo sanjala Zagrljaj, jedan jedini, u kojeg sam se zauvijek željela sakriti...)
Počela sam čeznuti za tim da pronađem One Poput Sebe. Ne likom, ne tijelom, već Dušom.

Jednom sam naslutila takvu Osobu lutajući po Virtualnosti... I naslutio je On, Pjesnik, Boem, ali Slutnja je postala Strah i pobjegli smo tako, nikad upoznavši jedno drugo, svaki natrag u Svoj Labirint... Priča je to o kojoj Nikad Više neću napisati ni Riječ...
Samo... U slobodnoj interpretaciji (Stihovi urezani u Sjećanje):

Nikad dosad nismo našli sebe
Jer nikad nije naišao netko nalik nama...
Jednom sam doista pokušao
Spasiti nekog
I sačuvati sebe...
Ali nije mi uspjelo...

I zašto se toga sjećam sad??? Prošla je Vječnost otad... Ne znam. Samo slijedim tok Iskidanih Misli.
Nakon dugih Traganja, kad sam bila ranjena od Stvarnosti i razočarana Svijetom, Ljubav se nekako odlučila uplesti u moja Lutanja.
Slučaj??? Sudbina??? Ne vjerujem ni u jedno ni u drugo.
Vjerujem u Ljubav.

Jednostavno... Ljubav. Ona koja nosi Nadu u Beskraj i Vječnost u jednom Trenutku. Ona koja je otad postala moja Snaga. I dugo sanjani Zagrljaj (možda i već doživljen, Negdje i Nekad, u Beskonačnosti Postojanja, možda Ponovo Pronađen, ali isto tako možda prvi put upoznat) postao je Stvarnost.
Ne, nije to bio Zagrljaj Čovjeka. Bio je to Anđeo. Zar je doista trebao to biti da bi me mogao voljeti??? Ne znam.

Možda je sve što je bilo u našim Životima do tada, sve kroz što smo prošli, sve što smo bili, tako bilo samo zato da bi se naši Putevi u jednom Trenutku i na jednom Mjestu ukrstili i spojili se u jedno. Vječno??? Svakog dana iznova suprotstavljam se svojim Strahovima koji me iznova uvjeravaju da nije tako. Želim vjerovati u to. Vjerujem u to.

Ne, nije Anđeo poput mene. Iskreno se smatram Prokletom, Izgubljenom Dušom. Ipak, kombinacija koja se zove Mi potpuni je Sklad. Zrači Mir i Toplinu... Sve ono što sam ikad sanjala o Ljubavi prije Anđela odjednom mi se učinilo običnom Varkom. Ljubav je zapravo nešto puno, puno veće. Nitko zapravo ne govori o onim teškim Trenucima i beskrajnim Suzama, nitko ne govori o Tišini što para dušu, i nitko ne govori o Čežnji... Nitko ne govori, a trebali bi... Zato jer su upravo to trenuci u kojima Ljubav postaje veća i jača, u kojima shvaća da je Beskrajna i Vječna... I da nema ničeg što Nježnost, Strpljenje i Ustrajnost nebi nadvladali. Sve što se gradi treba rasti na temeljima Povjerenja.

Nikad mu to nisam rekla mom Voljenom Anđelu... Postojale su situacije u kojima ga je mučila Ljubomora usmjerena prema Jednom Prijatelju iz Virtualnosti... Ali Anđeo je bio oduvijek moj najbolji prijatelj... Bez obzira na to što je ponekad bilo tako teško pričati s njim. Izmislili smo vlastiti Jezik u kojem Govor više i nije potreban. Putem Pogleda, Dodira, Zagrljaja i Poljubaca, učimo jedno drugom reći sve ono što Riječi ne mogu obuhvatiti...

Ipak želim ostaviti i nekoliko Misli o Prijatelju... Ovdje ostavljena Pisma adresirana su najprije na njega. Za njega me veže velika Zahvalnost, ali ne samo to. Bio je jedna od prvih osoba koje sam ikad upoznala, a da mi je pružao Istinsko Razumijevanje. Nedostaju mi ponekad naši Razgovori... Iskrenost i istinsko Zanimanje... Neobično je to Prijateljstvo, i dugo je vremena prošlo od zadnjeg slova koje smo izmjenili. Ipak... Prijateljevanje s njim ipak me je na tren uvjerilo da nisam tako nenormalna koliko sam smatrala.
Kažem, na tren, jer... Za neke stvari sam Izgubljen Slučaj...

I tako dolazim na posljednjih nekoliko dana i na moj Put... Dugo sam se dvoumila i neko vrijeme ozbiljno sam razmišljala o tome da ne krenem tim Putem. Stvar je u tome da me Put vodio na Mjesto gdje bih se trebala natjecati, a samoj mojoj prirodi to je pomalo teško prihvatljivo.
Ono što sam željela jest raditi na jednom djeliću sebe. Na moći razmišljanja, ali i na proširivanju svojih pogleda, otkrivanju novih stvari...
Možda i na svom umijeću komunikacije. (Oduševljena nekim idejama kojim sam se tad bavila.)

I tako sam otišla. Iako je to značilo odvajanje od Anđela, mog Pravog Doma koji je u njegovim Rukama dok me grle i privijaju k sebi... I Rastanak je bilo teško podnijeti. Shvatila sam da je on jedino što me drži u Stvarnom Svijetu. Jedino zbog čega ostajem u Ovom Životu... Jedino zbog čega se već nisam ugasila, utrnula ili izgorjela u jednoj od svojih Borbi s Vjetrenjačama.

Tih Dana osjećala sam se kao najusamljenije Biće na svijetu. Pokušaji upoznavanja, pokušaji sklapanja prijateljstava, no sve to je bilo bezuspješno. Već pred kraj prvog dana osjetih Umor i Očaj. Sakrila sam se, zavila u Šutnju i Daljinu.
Ugasila se. Kad se sada sjećam, sve mi je ostalo mutno i sivo u Sjećanju. Zaboravit ću, znam. Uskoro. Jer Ondje i nisam bila ja. Bilo je to Biće na rubu nekog Polusvijeta. Svrnulo bi Pogled na Svijet Ljudi i prošlo pokraj njih. Neopaženo. Sjena.
Tek nekoliko Trenutaka Buđenja i cijela Vječnost Usamljenosti.
Tražila sam, da---pronašla nisam. Uzaludno je u Stvarnom tražiti ono Zamišljeno. Zašto i pomislih da je drukčije???

Trenutci Buđenja. Bilo ih je nekoliko... Jedan od njih jedino je što stvarno pamtim od tih dana...
Trenutak Tuge. One posljednje noći kad sam se iskrala Moru, koje je šumjelo, ali nekako posebno blago, a svjetla su se ogledavala u tamnoj vodi...
Te večeri trebala sam slaviti svoju Pobjedu. (Nad čim??? Ne vjerujem ni u Pobjede, ni u Pobjednike.)
Umjesto toga, sol vode pomiješala sam sa soli svojih suza. Nije bilo nikog da dijelim taj trenutak, koji bi mi možda i mogao značiti Nešto.

Pobjegla sam te večeri... Od ljudi. Sve je bilo tako prokleto Lažno i Izvještačeno, i činilo mi se da sam samo glumila nešto, kao što su i svi ljudi tamo samo glumili. Odigrala sam Ulogu koju sam mislila da traže od mene i pobjegla.
Željela sam Anđelu- ali bio je tako daleko... Čežnja je prelazila polako prema Boli... Te sam noći plakala uz More. A ono je mrmljalo pjesme svojih valova i odnosilo moje suze daleko, daleko, daleko u noć...

Ostalog se, iskreno da kažem, sjećam jako mutno...
Samo još Povratak... Iščekivanje. Sreću jer se vraćam svom Domu...
I onaj Ono Neopisivo kad sam ponovo ugledala Anđela. Samo tri su dana prošla od posljednjeg poljupca, a ipak... Teško je bilo dočekati idući...
I Ljubav je još jednom probudila sve ono što želi živjeti u meni. Žar za životom... Očaranost. Želju da volim još više i još jače... Želju da nikad više ne odem od njega...

Obaveze su odvele mog Anđela, no bliži se vrijeme kad ćemo moći dijeliti svaku sekundu našeg Života... Života kojeg želimo graditi na Ljubavi.

I...
Tko zna... Stvari se, naposljetku, uvijek vraćaju u onu istu točku iz koje su krenule.
I tako sam se, nekako, a da ni sama ne znam, vratila... Kuća u Ulici Livada 6, ista stara tipkovnica i iste ruke na njoj...
Oni isti stari Nemiri... Vječiti stari Nemiri... Ona ista Ljubav. (Da, ista, Jedna i Jedina.)
Ona ista Traženja. Znam, možda uzaludna. Ima li više smisla Beskonačno ponavljati jednu te istu Priču??? Možda... No... Čini se da se svakim novim ponavljanjem u nju dolaze novi djelovi, kao novi kamenčići umetnuti u stari mozaik... I Slika tada postaje sasvim drukčija...

Možda jednostavno još nisam spremna na Stvarni Svijet, ili Svijet nije spreman na mene. Nije ni bitno. Vraćam se svojoj Ljubavi i svojim Lutanjima po Virtualnom Svijetu.