[.information.]
[.main.theme.]
[.one.more.question.]
[.post.scriptum.]
Očito da se čovjek očito nikad ne može u potpunosti držati one da ne pridodaje pažnju nebitnim stvarima. Napetost i tenzije u mojoj glavi su rasle danima, naposljetku sam verbalnim okršajem rješio neke odnose sa nekim osobama. Kad bih imao priliku ponovit, tj. vratiti vrijeme, vjerovatno bi učinio isto. Danas sam čitao neke postove od svojih kolega blogera, jedan od njih je napisao kako bi volio da nema dozu emotivnosti u sebi, da bi volio da je čvršći. To bi mnogi htjeli, ali nažalost, nije moguće mijenjati ćud samog sebe, jer te Bog stvorio kako bi živio svoj život, onakav kakav jesi. Šesnaest godina je prošlo od dana kada je pod srpskim agresorom pao naš grad heroj - Vukovar. Pročitao sam jedan članak danas, u kojem je na poseban način napisano kako se Vukovar danima oštro protivio i odoljevao svakom napadu agresora, ali je nažalost 16. studenog 1991. pokleknuo. Svi su barem na minutu u svojoj podsvjesti pomislili danas na Vukovar. I tu se pojavljuje jedno pitanje, koje nije vezano direktno za pad Vukovara, nego inače. Zašto se ljudi sjećaju nekih stvari tek na objetnice, zašto se ljudi cijene tek kad postignu neki značajniji uspjeh? Zar je potrebno da se dogodi neka tragedija da se nekoga primjeti, da se nekoga počne veličati? Brojni su naši, ali i ostali sportaši koji su prošli brojne torture prije što su postali uspješni. Sve do tog trenutka kada su dotakli nogama tron i pomirisali onaj miris uspjeha, pobjede, oni su bili predmet o kojem nitko nije mario, za koga nikog nije bilo briga. Žalosno je to kad pogledate s druge strane. Što sve moraš proći u životu da bi nešto postigao, i možda tek onda zavrijedio poglede i divljenje drugih. Možda je sve ovo što ja pišem samo bezazlena hrpa riječi, koje vi, moji čitatelji, čitate reda radi, možda je nekome ovo ubijanje dosade, ali da me neko pita što ja zapravo želim postići pisanjem ovog bloga, ja vam uistinu ne bih znao dati odgovor. I evo sad, nije ni osam sati, na televiziji nema ništa zanimljivo, ostajem ponovno u kući jer mi se neda ići vani, smrzavati se na ovoj buri, ionako nemam novaca ni da si naručim jedno piće, a nemam baš niti volje ići gledati onu dječicu kako se opija misleći kako su oni face, a zapravo ne shvaćajući kako samo privlače poglede starijih i prijezir istih. Da možda razmisle prije nego što idu piti tek iz zafrkancije koje bi mogle biti posljedice tog naizgled bezazlenog subotnjeg provoda? Nikad ne znaš što može poći po zlu. Moja želja za gledanjem snijega kako pada očito će morati još pričekati, samo ne znam dokad. Gotovo je cijelu zemlju zahvatilo nevrijeme, Šibenik je samo na trenutak osjetio par pahulja snijega sinoć kako tvrdi poznanik. Ono nevrijeme ovaj tjedan mi je podiglo raspoloženje malo, bilo je predivno. Al kaže jedna poslovica - Tko čeka, dočeka!, pa se ja toplo nadam da ću dočekati i sniježne oborine uskoro!. Pozdrav.
Svakog dana kad
ti sama ostanes
na mene pomislis
i more suza isplaces
Po ko zna koji put
od nje ti dolazim
legnem kraj tebe
i njenim mirisom te probudim
Mogu da ti kazu
da za tebe bas i briga me
pricaju da s' jednom, drugom
trecom spavam ubijam te
Da te cuvam najvise
na svetu kada prevarim te
ali kad ti kazu da te ne volim
tad lazu te!
Da se promenim
kazes tesko je
ko jednom prevari
da bude veran kasno je
Evo kajem se
i ne bih podneo
da desi mi se sve
sve ono sto sam tebi radi
Mogu da ti kazu
da za tebe bas i briga me
pricaju da s' jednom, drugom
trecom spavam ubijam te
Da te cuvam najvise
na svetu kada prevarim te
ali kad ti kazu da te ne volim
tad lazu te!
Ne mogu virovat. Jutros je Omax bija kod mene, da malo popričamo, zapalija je duvan i sve to super sve pet. Ja se vratin doma iza škole i onda me zove mater sa sela gori i počne mi nešto govorit. Il bolje da rečen, uključila se u život, moju svakodnevicu, ispitivajući me o raznim stvarima što je uzrokovalo nelagodu kod mene. Čudno je to, da sa materon pričaš o prijateljima, pogotovo kad znaš da to ne radiš skoro pa nikad. Upozoravala me kakav je život prolazila dok je imala problema sa starijin braton, i onda je u meni probuđen ovaj osjećaj, osjećaj kad se gadiš sam sebi zbog djela. Sad mi je ža šta subotama pijen, žao mi je svakog upaljenog cigareta - jer sve to radim zapravo ne razmišljajući o posljedicama. Nebrojeno puta me upozorila na oprez tokom večerašnjeg razgovora, nebrojeno puta, istaknuvši da pazim u kakvo društvo upadam, za čim posežem ja i prijatelji kad smo tužni, tj. u depresiji. Govorio sam joj da se ne treba brinut, da sam oprezan, a u sebi sam čuo glas koji plače, žali zbog svega. Ne želim niti razmišljat što bi se dogodilo da sazna, jer svima se čini bezazleno što neko puši, al sad, kad me je ovaj razgovor s materon potaka na razmišljanje, želim vratiti vrijeme i ispraviti neke stvari. Ali potrudit ću se radi sebe neke stvari više ne činiti. I radi sebe, i radi matere, i radi svih oko sebe, pa makar me to činilo pojedincem, tj. jedinim koji se ističe u ekipi. Ne bi sebi nikad oprostija da materi prouzročin patnju koju je proživljala sve one godine grizući se zbog brata moga starijeg, koji joj je priuštija tolike neprospavane noći, tolike patnje, toliku bol. Ono šta san joj posebno naglasija bila je rečenica: "Ja i Kristijan (Omax) smo spremni dat ruku u vatru jedan za drugoga!" - na to je odgovorila da joj je to drago čuti, te mi je ponovno natuknula da budem na oprezu u društvu, po pitanju sredstava za opuštanje (duvani, alkohol, droga). I šta sad činit, moliti Boga da ovi poroci (istina bog, samo ponekad) ostanu tajna, i nastojati ne ponoviti više to NIKAD. Jebenti, kako se glupo osjećan, ne mogu van to opisat nikako, najradije bi iša vikat negdi, da se smirin iako nisam puno napet, ali me peče savjest. Moram obećat sam sebi, to ču i učinit, da je kraj zabavi opasnog tipa. Hvala svima na razumijevanju. Vaš
Moji ajmo reći blagi problemi sa zdravljem ponovno su aktivni. Da, tako van je to, ako bolest ne izlječite, uvije je prisutna. Tema ovog posta biti će slušanje folk glazbe. Naime, kao što ste i sami sigurno svjesni, čim neko spomene, il pusti tu vrstu glazbe, nastanu odma polemike, nerjetko i verbalni okršaji. Ali da li ste se ikada upitali što zapravo upitali zašto toliki broj ljudi istinski uživa slušajući taktove te glazbe, glazba koja je posebna po mnogo čemu. Možda je posebna po svome ritmu, kojem se i prije rata poklanjalo dosta pažnje, pa su čak naši očevi i majke znali trošiti cijele plaće kako bi otišli na "cajke". Ta glazba vam se ureže u vene, način na koji nju pjevaju nekima je za sve pjesme isti, ali meni nije. Postoje pjesme koje na poseban i nadasve jak način mogu iskazati emocije, a to su upravo i pjesme popularno rečeno "istočnjačkog šunda". Ja ih povremeno slušam, a kad ih slušam uživam u njima. Subotama je najbolje izaći u klub gdje se pušta folk glazba, jer je tada zabava zagarantirana - zar ne? Ali doduše u Šibeniku je velik problem to što nemate gdje izaći vikendom da se dobro zabavite, jer glazba koja se pušta dosta je raznolika, od stranih techno stvari, do nekih hrvatskih dance poskočica, sve je zastupljeno na neki način. Isto tako ponekad ne razumijem zašto ljudi stavljaju u isti koš folk pjevače i ratne zločince? Pa kakve veze imaju žitelji jedne države sa onim što su činili oni kojima je glavni cilj bio stvoriti Veliku Srbiju. Mislim, svak ima pravo na svoje mišljenje, svoja stajališta, i ponekad je čak dobro da nisu svi istog mišljenja u društvu jer bi se onda osjećali kao da smo ludi.
Da, bili smo i u Purgeriji u subotu - kako da vam to predočim ovdje, jednostavno nešto šta se neće tako lako zaboravit, pogotovo uživancija i dernek na povratku. Ekipa koju nitko živ ne može sastavit, opaljen svak na svoj način, pjevanje iz sveg glasa, ruke u zraku, mi na uzglavljima sjedala - ako je bus još uvijek u funkciji svaka nan čast. Ono šta smo mi pjevali nije baš moguće sastavit u jednu kompilaciju jer su sve pjesme trajale oko minute (ako su it toliko trajale, svaka nan čast). Najviše se vrtija Jasmin, i Jole, ali naravno i neke folk stvari (Dobrodošla tugo, Lažu te, Šampanjac...:p). Za slide pričekajte idući post kad skupim što više slika, pa ću odabrat one najbolje i stavit ih u slide, i vjerovatno ostati bez glave kad ovi iz razreda to vide, pogotovo oni koji su utopili probleme u pivnicama (Mali Medo :p). Bilo nan je predobro, iako ja žalim, trebao sam upoznat jednu osobu iz Zadra, ali zbog niza okolnosti to će morati pričekat. E da, ja sam ponovno miješao tablete i alkohol (iako mi tablete nisu bile potrebne), al san još živ, s glasom koji je od šapata tiši skoro. I ovo bi vam bilo sve za sada, očekujte slike uskoro, nadam se da nećete čekat dugo. Pozdrav.
Sjećate li se vi još nekih knjiga koje ste čitali, u kojima su obično glavni likovi tragični junaci na kraju koji nastoje nekako promijenit svijet, svojim zamišljenim idealima, zapravo ne shvaćajući realnost i sve ono što se će se zapravo dogodit na kraju? Ja sam ih se jučer prisjetio, čitajući Poison Heart, koja mi je zapravo i nekako dala ideju, ponukala me da razmišljam o ovoj temi gotovo cijelo jutro dok sam boravio u školi. Ono što bi zapravo htio napisat, jedna je rečenica koja naizgled nema neko značenje, no kad promislite o njoj, zapravo vam se promjeni pogled na stvari oko sebe.
Moj odgovor na ovo pitanje je (nažalost?) ne. Kad malo bolje razmisliš, ukoliko ti pokušavaš bit dobar sa dosta ljudi, ajmo uzet kao konkretan slučaj razred, onda zapravo nisi nikome prijatelj. Možda je to zato šta je mentalitet većine Dalmatinaca takav da mogu bit dobri sa ajmo reć desetak osoba, ovo ostalo, pored njih prođu i samo se jave. Mnogo puta ćete čuti onu kako je bolje imat par osoba s kojima si stvarno dobar, nego njih xxx s kojima se ne osjećaš kao sa ovih par osoba. A sad da pojasnim naslov. Istina je da je ponekad ipak bolje pregristi jezik nego se s nekim prepirat, jer prvo, kad se ideš svađat s nekim, spuštaš se na razinu te osobe koja te obično provocira, a to je zbilja jako jadno. Jer, opće je poznato da se i pas drži one poslovice - "Bolje mučat' neg svašta govorit!" Iznerviraš se radi ničega, digne ti neko tlak, i onda ti triba vremena da se smiriš, il jednostavno, pošalješ sve u onu stvar i umukneš dok se ne smiriš. Inače, vraćam se kao malo dijete u svijet bajki, u mali svijet mašte, čitajući Pottera. Prošli tjedan dovršen Princ miješane krvi, ovaj tjedan započet Svete Relikvije. Zanimljivo je. Pozdrav za sad.
Pročitah danas negdje jednu misao: "Zanimljivo je čega se ljudi najviše boje. Novoga koraka, nove vlastite riječi boje se oni najviše..." O ovoj sam temi već bio pisao, doduše, ne točno u ovom smislu, već nešto slično. Ali ovo je dobro rečeno. Često puta ljudi neozbiljno shvaćaju svoj život, čine s njim svašta, uništavaju sami sebe alkoholom i drugim opijatima, nemajući zapravo u obziru koje su posljedice svega onoga što čine. U trenu može propasti sve ono što pokušavaš sagradit, pa i sam sam svjedočio tome, jer mi i rođeni brat ima problema sa drogom. Možda ja ne bih trebao o tome govoriti (tj. pisati) na ovakvom mjestu, ali smatram da je bolje da me oni, koji me već čitaju, upoznaju, kako mene, tako i okolinu u kojoj živim. Ne kažem da je meni u životu bilo sve super, divno, krasno, ali problemi me nisu zaobilazili. No ja živim normalnim životom, i kao šta sam u prošlom postu rekao, ponekad se opijem il eventualno zapalim koji duvan, ali sve to nekako reda radi, sa dozom opreza, jer tanka je linija između zafrkancije i ovisnosti, iako se neki ne bi složili sa otim. Spomenuo sam žrtvu u naslovu. Ponekad se treba žrtvovati kako bi nešto ostvarili, postigli. Ali i tu treba bit oprezan, jer je život jedno veliko zamršeno klupko konca, koje može za sekundu postati najzamršenija stvar na svijetu. Četiri su sata popodne, ja sam umoran, ali naravno i dalje ne učim ništa, niti radim išta vezano za školu. Jednostavno čovjek nema volje za sve to, jer kolko tolko, nama svima bi bilo najdraže da idemo u školu i da nemamo nikakve obaveze, ali nažalost imamo ih. A kad pogledaš s druge strane, polugodište će biti gotovo dok rečeš keks. Treba biti na oprezu. I da, ponovo spominjem oprez, a što ću, njega nikad dosta. Jer će sve ove uspomene jednog dana, sve ovo šta sada pišem i stvaram, biti samo stvar koja na sebi nakuplja prašinu, i možda budi sjećanje na staro vrijeme, staro doba. Uz velike pozdrave svim vjernim čitateljima, povlačim se u odaje svoje kuće. Čujemo se uskoro. Pretpostavljam.
Prije bi odlazak iz ovog grada za mene predstavljao bijeg od realnosti, možda čak i bijeg od svakodnevice, bijeg od problema. Ovoga puta nije bilo tako - čak bi mogao reći da je odlazak iz grada u meni budio neke čudne emocije, a sam boravak van grada je bio psihički naporan. Dva dana ništa ne radit, samo se izležavati, dok na televiziji nema ništa zanimljivo, osim eventualno navečer kojeg filma, i sad već tradicionalnog Velikog brata. Da se vratim unazad par dana. Sam rođedan sam proslavio u krugu bliskih prijatelja, jedan je nedostajao, ali to se da nadoknadit. Ispijanje tekile mi je nakratko vratilo sjećanje, uspomene na staro vrijeme, dok sam ja još uvijek svaku subotu redovito bio pijan u Dolcu, izležavajući se na hladnim skalama, ili tamo iza auta, na parkiralištu ispred Skippera. To je bilo vrijeme koje nije bilo samo obilježeno opijanjem, već i nekim nezaboravnim trenutcima, ali moram ponovo reći jednu stvar - nije dobro vječno živit na uspomenama razmišljajući o onome što je bilo prije. Vraćam se u sadašnjost. Sinoć sam sašao u grad, ali nimalo nisam bio iznenađen scenama koje sam vidio. Hrpa maloljetnika koji ili glume da su mrtvi pijani, ili su stvarno tako pijani da ne znaju ni sami gdje su, niti tko im glavu nosi. Žalosno je to, čak sam vidio jedno (da slobodno kažem) dijete kako ima ispod jakete bocu Votke. Mali ide u peti ili šesti razred osnovne. Pa kuda ide ovo sve danas? Za dobar provod je potrebna samo dobra ekipa, niti alkohol niti bilo šta drugo, bilo koji drugi stimulans. Pa ja to znam, ja, koji sam nebrojeno puta na sebi osjetio što znači bit pijan subotom u gradu, ne znati doći sebi, da te najbolji prijatelj mora nosit kući. Zar nije bolje doći u grad, popiti eventualno jedno piće (nema veze jeli alkohol ili ne ako je samo jedno), i onda ući u kafić i malo se zabavit? Al dosta o gradu i maloljetnicima koji ne znaju šta bi radili, osim izazivali probleme sebi, svojim prijateljima i svojim roditeljima. Napunjena je i sedamnaesta, prošao sam i tu šesnaestu, koja je bila obilježena lošim, ali zato i brojnim dobrim stvarima. Život ide dalje, kako kažu mnogi. Sami krojimo sudbinu sebi, sami ćemo sebi izgradit bolji život, ili gori, sve to ovisi samo o nama samima. Jedna osoba (poznanica) ima neku krizu koju ja pripisujem neodlučnosti, ili možda čak psihičkoj nestabilnosti, jer ipak, čovjek mora znati sam sebi odrediti mjeru, sam odrediti kad je nečemu kraj. Ne mislim ja da je ta osoba pukla, nego jednostavno da se, ako je već takvo stanje nemoći trenutno prisutno, makne negdje na par dana, zavuče u svoj kutak i razmisli o svemu. Toliko od mene za sada, želim nakon dugo vremena zahvaliti nekim ljudima: Omaxu, Tonki i ljudima koje gnjavim redovito na Msn-u (koji je postao moja opsesija). E i da, najvjerojatnije putujem u Purgeriju u subotu, pa možda osvane i koji slajd uskoro.
