Pročitah danas negdje jednu misao: "Zanimljivo je čega se ljudi najviše boje. Novoga koraka, nove vlastite riječi boje se oni najviše..." O ovoj sam temi već bio pisao, doduše, ne točno u ovom smislu, već nešto slično. Ali ovo je dobro rečeno. Često puta ljudi neozbiljno shvaćaju svoj život, čine s njim svašta, uništavaju sami sebe alkoholom i drugim opijatima, nemajući zapravo u obziru koje su posljedice svega onoga što čine. U trenu može propasti sve ono što pokušavaš sagradit, pa i sam sam svjedočio tome, jer mi i rođeni brat ima problema sa drogom. Možda ja ne bih trebao o tome govoriti (tj. pisati) na ovakvom mjestu, ali smatram da je bolje da me oni, koji me već čitaju, upoznaju, kako mene, tako i okolinu u kojoj živim. Ne kažem da je meni u životu bilo sve super, divno, krasno, ali problemi me nisu zaobilazili. No ja živim normalnim životom, i kao šta sam u prošlom postu rekao, ponekad se opijem il eventualno zapalim koji duvan, ali sve to nekako reda radi, sa dozom opreza, jer tanka je linija između zafrkancije i ovisnosti, iako se neki ne bi složili sa otim. Spomenuo sam žrtvu u naslovu. Ponekad se treba žrtvovati kako bi nešto ostvarili, postigli. Ali i tu treba bit oprezan, jer je život jedno veliko zamršeno klupko konca, koje može za sekundu postati najzamršenija stvar na svijetu. Četiri su sata popodne, ja sam umoran, ali naravno i dalje ne učim ništa, niti radim išta vezano za školu. Jednostavno čovjek nema volje za sve to, jer kolko tolko, nama svima bi bilo najdraže da idemo u školu i da nemamo nikakve obaveze, ali nažalost imamo ih. A kad pogledaš s druge strane, polugodište će biti gotovo dok rečeš keks. Treba biti na oprezu. I da, ponovo spominjem oprez, a što ću, njega nikad dosta. Jer će sve ove uspomene jednog dana, sve ovo šta sada pišem i stvaram, biti samo stvar koja na sebi nakuplja prašinu, i možda budi sjećanje na staro vrijeme, staro doba. Uz velike pozdrave svim vjernim čitateljima, povlačim se u odaje svoje kuće. Čujemo se uskoro. Pretpostavljam.
