Sjećate li se vi još nekih knjiga koje ste čitali, u kojima su obično glavni likovi tragični junaci na kraju koji nastoje nekako promijenit svijet, svojim zamišljenim idealima, zapravo ne shvaćajući realnost i sve ono što se će se zapravo dogodit na kraju? Ja sam ih se jučer prisjetio, čitajući Poison Heart, koja mi je zapravo i nekako dala ideju, ponukala me da razmišljam o ovoj temi gotovo cijelo jutro dok sam boravio u školi. Ono što bi zapravo htio napisat, jedna je rečenica koja naizgled nema neko značenje, no kad promislite o njoj, zapravo vam se promjeni pogled na stvari oko sebe.
Da li je moguće biti dobar sa svima u svojoj okolini?
Moj odgovor na ovo pitanje je (nažalost?) ne. Kad malo bolje razmisliš, ukoliko ti pokušavaš bit dobar sa dosta ljudi, ajmo uzet kao konkretan slučaj razred, onda zapravo nisi nikome prijatelj. Možda je to zato šta je mentalitet većine Dalmatinaca takav da mogu bit dobri sa ajmo reć desetak osoba, ovo ostalo, pored njih prođu i samo se jave. Mnogo puta ćete čuti onu kako je bolje imat par osoba s kojima si stvarno dobar, nego njih xxx s kojima se ne osjećaš kao sa ovih par osoba. A sad da pojasnim naslov. Istina je da je ponekad ipak bolje pregristi jezik nego se s nekim prepirat, jer prvo, kad se ideš svađat s nekim, spuštaš se na razinu te osobe koja te obično provocira, a to je zbilja jako jadno. Jer, opće je poznato da se i pas drži one poslovice - "Bolje mučat' neg svašta govorit!" Iznerviraš se radi ničega, digne ti neko tlak, i onda ti triba vremena da se smiriš, il jednostavno, pošalješ sve u onu stvar i umukneš dok se ne smiriš. Inače, vraćam se kao malo dijete u svijet bajki, u mali svijet mašte, čitajući Pottera. Prošli tjedan dovršen Princ miješane krvi, ovaj tjedan započet Svete Relikvije. Zanimljivo je. Pozdrav za sad.